Bila je to fešta kakva nadaleko nije viđena. Sve čunka do čunke, red čunki unedogled, tamna odijela, bijeli ovratnici, single malt viski, dekoltirane drugarice i rashlađene sobe na gornjem katu.
Bila je to 1989. godina. Nekoliko mjeseci pred pad Berlinskoga zida. Čunke su došle u Gradac kako bi proslavile otvaranje renoviranog odmarališta “Đuro Salaj”, objekta zaklonjenog borovom šumom, prizemlje i tri kata, 4500 kvadrata, pred njim šljunčana plaža, teško da na Jadranu ima veće i ljepše, a iza Bosna i Hercegovina, što ima, jedva koji kilometar, za pola sata si na Crvenom Grmu. Ukratko, idila. Za čunke iz BiH pogotovo.
Bila je 1989. godina kad je “Đuro Salaj” dobio novo ruho, svjetsko. Kapitalističko - neka se drug Đuro, pokoj mu komunističkoj duši, ne uvrijedi - a naše. Za radnike. I za čunke, kad im se prohtije malo s drugaricama tajnicama odmoriti od naporna posla.
I zimi i ljeti
Milijuni su uloženi u “Đurinu” obnovu. Imalo se, moglo se. Objekt su od vojske kupili Rudnici Đurđevik iz okolice Tuzle, koji su te 1989. godine imali više od 2300 radnika koji su godišnje na površinu izbacivali 1,5 milijuna tona mrkoga ugljena. Odmaralište je bilo najmanje što su zaslužili ti udarnici.
- O, dolazilo se tu i zimi, a ne samo ljeti, i nove godine su se ovdje čekale, nema zvijezde jugoslavenske zabavne glazbe koja ovdje nije pjevala, bilo je to odmaralište na jednom posebnom nivou - govori Anita Šutić dok nam pokazuje ostatke ostataka odmarališta koje je velebno bilo ni dvije sezone.
Te, naime, 1989. godine čunke okupljene za “Đurinim” produženim šankom ni slutile nisu da njihovu divnom životu dolazi kraj, da je sreća kojom su blagoslovljeni samo privid i da će vrlo brzo i oni i njihov blještavi “Đuro” svjedočiti kršu i lomu kakav samo Balkan može ponuditi kibicerima iz europskih metropola. Jer, da jesu, da im je išta drugo osim starog škotskog viskija i novih plahti na gornjem katu bilo na pameti, valjda bi se sjetili svoga “Đuru” upisati u zemljišne knjige i izvaditi mu vlasnički list. Neka se nađe, za dane koji, nikad se ne zna, možda postanu grubi i u kojima nešto što je još jutros bilo tvoje do večeri može postati nepovratno tuđe.
Agencija za privatizaciju Federacije BiH nedavno je treći put oglasila prodaju “Đure Salaja”. U Agenciji smatraju da je odmaralište njihovo vlasništvo, dakle državno, kao što su državni i “Rudnici Đurđevik”, pa su raspisali javni poziv za sudjelovanje u dražbi kako bi za “Đuru” dobili što bolju cijenu. Početna je 3,5 milijuna eura, što je za 700.000 eura manje nego kad su “Đuru” posljednji put prodavali, u veljači 2014. godine.
Velika muka
Na prva dva poziva za novčano nadmetanje nitko se nije javio, a velika je vjerojatnost da će se ponoviti takav scenarij. Zagreb, naime, ne priznaje papire kojima barataju u Sarajevu. Njima je samo vlasnički list bitan, a u njemu stoji kako je čestica na kojoj je sagrađeno odmaralište “Đuro Salaj” u društvenom vlasništvu. U prijevodu: u državnom. A kako Hrvatska i BiH više nisu jedna država kao što su bile 1989., tako i “Đuro Salaj”, smatra Republika Hrvatska, pripada onoj na čijem je teritoriju. Onako je kako piše u zemljišniku, tvrdi RH i još se štiti odavno donesenom Uredbom o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske i Zakonom o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske.
U BiH pak glume da ne čuju to što govori Hrvatska pa uredno oglašavaju prodaju svoje imovine u RH, odnosno onoga što smatraju svojim. A kupaca - nema. Što i ne čudi, jer teško ćete danas naići na ozbiljnu čunku koja će iskeširati milijune za objekt koji nema vlasnički list. Niti će ga imati.
I dok se dva velika nadjačavaju, s podjednako slabim izgledima za pobjedu, onaj treći, mali, stenje. S jedne strane granice pate rudari iz Đurđevika, oni mogu zaboraviti da će ikad više imati odmaralište, pa neka su svojim žuljima platili i njegovu kupnju i obnovu, a s druge Općina Gradac, jer u najljepšem dijelu imaju betonsko strašilo koje im onemogućuje da postanu, kako se to danas popularno kaže, destinacija.
- Eto, to vam je naša muka. Kad bismo to riješili, tko zna gdje bi nam bio kraj - tim nas riječima iz ureda ispraća općinski načelnik Matko Burić.
Načelnik općine Gradac Matko Burić
Kad smo ušli u ured mladoga SDP-ova načelnika, koji je dužnost preuzeo u lipnju nakon dugogodišnje vladavine HDZ-a, zatekli smo ga kako se bori s fasciklima. Ukupno njih 18. Svaki fascikl, jedno odmaralište. Svako odmaralište, posebna muka.
- Ništa od ovoga nije bilo za stare vlasti, niti jedan jedini papirić o odmaralištima nije me dočekao, godinama nitko ništa nije radio u vezi s tim, sve smo morali iznova pronaći i izvaditi te složiti dokumentaciju koja nam je temelj za daljnje akcije - tvrdi Burić.
A osnovna akcija je - vika. To je, veli, sve što može Općina.
- Sve smo učinili što je bilo u našoj moći, izvadili smo papire, održali smo sastanke s našim ministrom Goranom Marićem i s predstavnicima Agencije za privatizaciju BiH, izdali smo i neka rješenja za rušenje, a sada nam ne preostaje ništa drugo nego konstantno upozoravati na problem koji moraju riješiti dvije države - ogorčeno će Burić.
Rake mrtvog kapitala
Oglašavanje prodaje “Đure Salaja” dobro mu je došlo. Da Gradac, općina kojom počinje Splitsko-dalmatinska županija, iako se općinstvu prije čini da završava, dođe na naslovnice, da se i u Banskim dvorima napokon počne raspletati čvor koji je nastao početkom devedesetih i da čak 18 objekata, danas uglavnom opasno zapuštenih i nakaradnih, ustane iz rake mrtvoga kapitala.
- Svaki objekt ima svoju povijest i nemoguće ga je svesti pod zajednički ključ. Jedan dio nekoć je pripadao tvrtkama iz Srbije i sada je u vlasništvu Republike Hrvatske, a drugi dio pripada tvrtkama iz BiH, ali je zaveden kao društveno vlasništvo, no ono što ih povezuje jest činjenica da svi trunu neiskorišteni, da su estetska šaka u oko i da su prijetnja zdravlju - ističe načelnik.
Kad bi se svi ti kapaciteti aktivirali, Gradac bio dobio oko 1500 novih hotelskih postelja jer su sva odmarališta odavno u planiranim turističkim zonama, posao bi u sezoni našlo nekoliko stotina radnika, a prihod od komunalne naknade i komunalnoga doprinosa teško je i zamisliti. Da vam bude još jasnije o kakvom je prostoru riječ, zaključimo ovaj pasus podatkom da se nekadašnja odmarališta u općini Gradac, ta današnja neprispodobiva rugla, prostiru na ukupno 35.700 četvornih metara.
Valter brani Gradac
Tek kad smo krenuli obilaziti ih, i to u društvu stručnoga vodiča, donačelnice Anite Šutić koja se živo sjeća dana sindikalnih ponosa i slave, shvatili smo da radnička odmarališta poduzeća iz bivše Juge - njih 18, zapravo 20, jer dva su već neko vrijeme uspješno “riješena” - zauzimaju najljepše lokacije. Na rivi, u maloj Opatiji, ističu se dva odmarališta, “Mostarci”, vila koju su koristili čunke i djeca iz Mostara, te “Valter Perić” na kojega pravo polaže Zajednica elektroprivrednih preduzeća BiH. I, da, to je onaj Valter, znameniti obavještajac koji je (o)branio Sarajevo i koji je zaslužio da se po njemu nazove jedno od oku ugodnijih gradačkih zdanja, koje su Sarajlije također ovih dana stavile na bubanj uz glasan smijeh koji dopire iz Agrama. Jer, i “Valteru” ovo nije prvi put da pokušava pronaći novoga vlasnika.
Nekoliko stotina metara dalje, u šumici gdje se skriva “Valterov” drug “Đuro” - iako se njih dvojica, sva je prilika, za života nikad nisu sreli: Salaj je još 1930. otišao u Sovjetski Savez i djelovao kao predstavnik Komunističke partije Jugoslavije, da bi se tek 1944. vratio u AVNOJ-jevsku domaju, a Vladimir Perić ubijen je pretkraj rata - skućilo se još nekoliko odmarališta. Tek ih je iz zraka moguće razaznati, pa smo se poslužili općinskom snimkom kako bismo i vama dočarali što to Gradac ima, a nema.
- Ministra Gorana Marića šokiralo je kad smo mu pokazali sve ovo što i vama danas. Nije imao pojma da nešto slično na obali još postoji, a nije mogao vjerovati ni u kakvom su stanju ti objekti - kaže Matko Burić.
Najveći dio radničkih odmarališta na Jadranskoj obali, a samo na Makarskoj rivijeri bilo je 151 odmaralište, tijekom ratnih devedesetih i neposredno nakon njih uništeno je do neprepoznatljivosti. Nestalo je sve što je moglo biti odneseno, odnosno pokradeno. Počupane su i utičnice, povađeni su svi kabeli.
Kao kad ljudima oči izvadiš, udove odsiječeš, tako danas izgledaju gradačka odmarališta. Tko im je to napravio? Stranci nisu, a ni njihovi pravi vlasnici. To je sigurno.
Drže se i propadaju
Šumarija Vareš, HIT Mostar, Partizan Sarajevo, Elektro Banja Luka, Sindikat rudara BiH (njima u knjigama još stoji da je vlasnik objekta Udruženje rudarskih i talioničkih namještenika Kraljevine Jugoslavije!), Titovi rudnici uglja, Mostar, H20 Sarajevo, Sindikat saobraćaja BiH, Sindikat trgovaca robnih kuća Srbije, Beogradska čistoća, Sindikat trgovaca BiH, Kragujevac, Smederevska Palanka... Svi oni, i veliki i mali, stisli su se na gradačkoj mini rivijeri. Drže se jedan drugoga i skupa propadaju. Kao zadnji podsjetnik na državu koja je zaboravila izvaditi vlasnički list.
Sjediš na teraci i pljuckaš u more. Čunke. Takav su život bili zamislili i takav su život imali. Tko je njima mogao reći tu se ne smije graditi, tu je zaštićeni pojas, tu je pomorsko dobro. Zar smo se za to borili? Imate dobrih parcela i tamo gore, pod brdom. Jok, oni su bili čunke, radili su što su htjeli. Preteče današnjih tajkuna koji jedva čekaju da navale na Gradac. Imaju za to 18 dobrih razloga.