E svakog jada smo se u ovoj godini naćutili, ali takve vlage kakva je nasupala selo Kokoriće, koje je početkom prosinca prošle godine potopila nezapamćena vodena bujica, nema nigdje, piše Slobodna Dalmacija. Vodurina se povukla iz smeđe doline, ali voda je i ostala; u zemlji, stablima, zidovima, kamenu, ogradama, sve je vlažno i mokro, čak je i zrak ovih studenih dana koji mirišu na snijeg nekako vodenast.
Pred kućama je sva imovina Kokorićana, uništena: frižideri, televizori, muzičke linije, špakeri, grilje, telefoni, parketi, mikrovalne, ploče knaufa, stolice, kauči, električne instalacije, odjeća, cipele, sve za otpis. Prizori katastrofe slični onima kakve gledamo iz potresom uništene Banovine, samo drugačiji.
A Kokorićani su, iako pomalo ostali u drugom planu, zasjenjeni tragedijom na sjeveru zemlje, također izbjeglice. U kućama im stanuju one makinje za odvlaživanje, a interijeri su kao tek završeni u roh-bau fazi, samo goli beton. Premda su im kuće čitave i jednom će se, kad vlaga isuši, a majstori odu, vratiti u njih, ostali su bez ičega, od tehničkih novotarija do obiteljskih uspomena i vrijedit će samo zidovi. A i to je nešto. Malo više od ništa.
Spavaju pod suncobranima
Dok selo obilazi stručno povjerenstvo za utvrđivanje štete, obilazimo jednog od aktera nesreće iz kuće na najnižoj razini u mjestu, Matu Pervana (66), koji nam pokazuje crvenu crtu "dokle je došla voda", a na njegovu zidu je na nestvarnih pet metara. Teško je i zamisliti toliku vodu. Ali teško je i zamisliti toliko srce njegova sina Matea (24), jer taj je mladić, premda ga je voda izgnala iz rodne kuće i potresla živote njihove obitelji, na glas o potresu otišao s prijateljima u petrinjski kraj pomagati velikoj nevolji koja je snašla tamošnje ljude.
- Ovo je užas, ali ono gore je strava i užas. Ali glava je na ramenu, kuća je ostala, a oni gore jedva su glave izvukli, a kuća nemaju. Gore im je nego nama i dok imamo snage, možemo pomoći. Nisam ja neki junak, samo sam se pridružio prijateljima Josipu i Frani Vukšiću iz Vrgorca, koji su na brzinu skupili desetak tisuća kuna pomoći i četiri kampera i to smo gore odvezli.
A to je gori, moj čoviče, nešto šta nisan moga ni zamislit. Koji jad, koja bijeda, da ti srce pukne. Pod suncobranima ljudi spavaju i žive. Nama je teško, ali kad smo to gori obašli, onda shvatiš da ima ljudi kojima i mi, u stanju kojemu smo, još možemo pomoć. Onda možeš mislit kako je - jednostavno će Mateo dok ga s nama sluša i gleda Mate, a mi gledamo suzu u očevu oku. Suzu tuge i ponosa. Ima i zašto.
- Bili su stručnjaci iz Zagreba i rekli da je Betina najveća podzemna rika u Evropi, e kad ona poludi i povuče vodu od Sinja i Imotskoga, onda se dogodi ovo - objašnjava Mate, inače čuveni lovac i meštar od kalemljenja voćaka i loza, zna ga cijela Dalmacija. Pa su mu i pomogli, prijatelji, lovci s Korčule bili su dan prije nas i donijeli pomoć.
- Ništa nismo mogli spasit i ništa nismo spasili, evo trideset dana smo žena, sin i ja izbjeglice u Zvonke Pervana, da nan je jednu kućicu - kaže Mate i vodi nas u svoj ispražnjeni stan.
U njemu samo šuškaju odvlaživači ili isušivači, kako se već zovu, s oznakama Crvenoga križa. Dok oni ćućaju vodu, vrata i prozori moraju biti zatvoreni, kako bi bolje pokupili vlagu iz zidova.
- I koliko biste rekli da su izvukli vode? Ni ja nisan virova, 830 litara! Iz zidova! Da nema njih sušilo bi se do osmoga miseca. A za nevolju, kiše ne staju, sad zovu i snig, samo nan još i on fali - gleda Mate u metalnosiva nebesa.
Brdašce od parketa
Prepoznajemo još likova iz "poplavnih reportaža" naših kolega, recimo Milivoja (73) i Novenku (66) Pervan. Taman da ćemo se pozdraviti, kad protrči kraj nas čuveni kokorićki glumac, engleski seter Astor, za poplave bio je u svim novinama i na televizijama, plivao je uz čamce HGSS-ovaca i bio jedino veselo biće onih dana u selu. Sad je pun sebe, prava zvijezda, čim vidi kameru, odmah pozira.
- Evo vidite ovo misto kraj naše kuće: ovde su čamci pristavali, bi li to ko virova da mu danas pričaš. Vrh smokve su pripilali da brod može uć - pokazuju Milivoj i Novenka. Kuća im je srećom na visu, pa nije teško stradala, ali se potopila konoba. Jedva su vino spasili.
Ušli smo i u školu, pa se popeli na brdašce od parketa. Da ne vidi svojim očima, ne bi čovjek ni mogao pomisliti koliko se parketi mogu uzdignuti a ne popucati, preko metra. Zadnja kuća u Kokorićima na istok je Dobroslava Pervana (62). Metar i dvadeset je ovdje doprla voda, a na gomili bačenih stvari iz kuće zapazili smo i košnice.
- Jeste li ih spasili?
- Ma tko će ih spasit, podavile se jadne. Petnaest košnica puta 25 tisuća pčela, pa računajte koliko ih je stradalo.
Po putu srećemo i Tomislava Pervana (50), predsjednika Mjesnog odbora Kokorića, čiji je prvotni očaj zamijenio optimizam:
- Nije bilo lako, ali sada znamo jedno, Kokorići nisu zaboravljeni ni od Grada Vrgorca ni od Županije, ni od svih spasiteljskih, humanitarnih službi. Došli su inženjeri i popisat će štetu, doće i drugi, obnovit će se. Virujem da oće.
Samo, pozva bi naše ljude da ne obnavljaju sami dok struka ne prigleda. Navikli smo se snalazit bez tuđe pomoći, ali, uz dužno poštovanje, triba dat šansu zaduženim službama da vide šta i kako triba – poziva Tomislav Pervan.
Strpljivi mještani
Mile Herceg (35), zamjenik gradonačelnika Vrgorca, vodi članove povjerenstva po selu, pokazuje uništene kuće i druge objekte, diplomirani je inženjer građevinarstva i zna što govori.
- Trebat će nam desetak dana za sastavljanje procjene štete, a pomoći ćemo stanovnicima i s troškovnicima. Pored Kokorića, gdje je uništeno petnaestak kuća i isto toliko gospodarskih objekata, imamo i po jednu poplavljenu kuću u Dragljanama i Orahu. Nadam se kako će šteta biti sanirana kroz četiri mjeseca, a hrvatska Vlada preko Splitsko-dalmatinske županije uložit će 3,7 milijuna kuna žurne pomoći.
Štete u poljoprivredi nisu uključene ovom prvom procjenom. Mještani su ukupnu štetu procijenili na 5,2 milijuna kuna, a nakon obilaska povjerenstava vidjet će se i kolika je stvarna šteta - objašnjava Herceg, a član povjerenstva Žarko Čuvalo s Fakulteta građevinarstva, ahitekture i geodezije u Splitu iznosi jedan zanimljiv dojam o Kokorićanima.
- Premda su pretrpjeli teške trenutke, mještani su strpljivi i vrlo korektni. Žele se, naravno, vratiti u svoje kuće čim prije, a vjerujem da ćemo im to i omogućiti. Najveća je šteta na podnim oblogama, zidovima, gips-kartonskim pločama, kako vidimo sve je to otišlo, a onda i na uređajima, odnosno različitoj kućanskoj i poljoprivrednoj opremi. Ipak, optimisti smo, dade se to obnoviti brzo - uvjeren je Čuvalo.
Naposljetku svraćamo i do prve poplavljene kokorićke kuće, u njoj su stanovali braća Dalibor (63) i Danko (60), pogađate već, Pervan. Od poplave žive kod Miće Pervana, također. I u njihovoj je kući pustoš, samo oni aparati u tišini kupe vodu iz zidova.
- Bilo je vode do prozora, a nema kuća nego prizemlje, znači nismo imali di uteć ni primistit stvari. Kad bih ikad mogao, digao bi gori kat i riješio se briga, eto toliko nas je ojadilo ovo šta se dogodilo, sve je povaljalo, sve je propalo. I onda nakon glavne poplave sve još dvi sedmice pod vodon - požalio nam se Dalibor.
Nikad se ne smije
- Izgleda ko špilja ovako crno, jel da? Bacili smo sve iz kuće, robu, aparate. Znaš da sam počeja plakat kad san vidija da nan i ovo sirotinje đava nosi - širi Dale ruke.
Selom obilazi i vrgorački gradonačelnik Ante Pranić.
- Evo čovika koji se nikad ne smije - pozdravljamo ga, pa se ipak malo nasmijao, u brk, da se ne vidi.
- A kako ćeš se smijat kad sve ovo vidiš... Pored svega jada još i ovaj nam je treba.
- I što će bit od ovoga?
- Imamo povjerenje da će se Kokorići obnoviti. Ali nastavljamo živjeti u strahu. Padne li opet za dvi-tri godine veća kiša, ili možda već sutra, opet će sve biti pod vodom. Struka kaže, a i mi kažemo, samo hidrotehnički tunel može spasiti Kokoriće. Za sredstva koja će se ulagati u obnove može ga se napraviti i mirno ćemo živjeti - mišljenja je Pranić, piše Slobodna Dalmacija.