Jučer sam nazvao Mani da joj čestitam rođendan. Rekla mi je da je sve boli, ali da ne želi o tome razgovarati, “pustite to”, nego da joj kažem kako je na Interliberu, da li se kupuje knjiga.
Zatim mi je rekla da je jako zanima kako će izgledati skup koji, u povodu njenog 80. rođendana, u četvrtak organizira HDP u Bogdanu Ogrizoviću. “Morat ćete mi sve prepričati.” Kad sam na večer došao kući, požurio sam i poslao joj fotke s Interlibera, ali ne znam je li ih uspjela vidjeti. Žao mi je ako nije, jer znam da bi je veselile.
Bez dramatiziranja
Neki su ljudi mrtvi i 30 godina prije smrti, ali Mani je bila aktivna, živa i uključena doslovno do zadnjeg svog daha. Kad mi je početkom srpnja rekla za svoju tešku dijagnozu, ja sam bio zaprepašten i potresen, a ona mi je kazala: “Hej, rekli su mi da sigurno imam još tri mjeseca u kojima mogu raditi, to nam je dovoljno da završimo knjigu”. Mani je znala biti dramatična, voljela je kreirati dramatične situacije, ali suočena sa smrću nije nimalo dramatizirala.
Cijelo to vrijeme radovala se svakom pozivu, svakom napretku koji smo napravili s knjigom, i ni u jednom trenutku nisam osjetio sjetu ili tugu zbog smrti kojoj se približavala. Čuo sam i čitao o hrabrim umiranjima, ali sve do nje mislio sam da to zapravo nije moguće, otići s ovog svijeta bez imalo straha ili žalosti. Zapravo, rekla mi je da joj je žao samo što neće stići napisati jednu komediju u kojoj bi opisala svoje umiranje. Pa smo zajedno raspredali linije te komedije i smijali se.
Nije htjela operaciju, nije htjela kemoterapiju ni zračenje, premda smo je svi nagovarali. “Naživila sam se. Namučila ali i uživala u životu do zadnjeg trenutka, ne želim da me sad režu i da se bespotrebno mučim na kraju. Osim toga, to bi trebalo odmah, a onda ne bih mogla završiti roman.” I nitko je nije mogao razuvjeriti.
Radovala se jako i prvim verzijama naslovnice, i knjizi, koju sam joj morao donijeti čim je izašla iz tiskare, i ogromnom plakatu s knjigom i njenim likom na Trgu (“Ma dajte, stvarno ćete to napraviti...”), i promociji i skupu u Ogrizoviću.
Vedra knjiga
Kad smo dogovarali promociju početkom listopada, do zadnjeg je trenutka pokušavala smisliti način kako da u njoj ipak sudjeluje. “Mogli bi video linkom, ali ne, ne želim da me vide u krevetu. Možda da snimim audio poruku pa da to pustite.” S obzirom da je stanovala blizu kluba Botaničar u kojem se promocija održavala, dogovorili smo se da je dovedemo na sam kraj promocije, u kolicima, da pozdravi prisutne, “Toliko ću moći izdržati”.
A kad se nekoliko dana prije promocije ispostavilo da je preslaba i za to, tražila je da promociju snimamo tako da je može pogledati. Kad ju je pogledala, bila je sretna kao malo dijete. Sve joj je bilo dobro, ali najviše joj se svidjelo ono što je Ferić rekao, “ono da u knjizi, iako je puna rastanaka svih vrsta, ima puno radosti, da je to njemu vedra knjiga, puna života. E to, Drago, to sam ja htjela”.
Ne volim velike riječi, klonim ih se jer su često rezultat prilike, a ne stvarnog uvjerenja. Klonim se i patetičnog žalovanja, pogotovo kad je riječ o Mani. Koliko god me pogodila njena smrt, nekako mi to ne ide s njom. Ali mogu reći s punim uvjerenjem da je Mani Gotovac bila veličanstvena žena. Veličanstvena i u životu i u smrti, i da sam od nje puno naučio. I o životu i o smrti. I zato samo, adio, draga Mani.