Malo jesmo živnuli, ako se to tako može reći. Popravili smo ogradu, kupili nešto drva za zimu, odjeće, ali što će sada biti, ne smijem niti pomisliti - priča nam blokirani umirovljenik Bernard Matijašević (72) iz Siska.
I on i supruga u blokadi su već deset godina. Mjesečna su im primanja malo više od 3000 kuna; on ima mirovinu od 1800, a ona od 1300 kuna. Čak i od tih skromnih primanja supružnici su uspijevali u posljednjih šest mjeseci, kada su bili privremeno deblokirani, odvajati tristotinjak kuna kako bi se spremili za zimu. - Drva smo kupili, to nam je bilo najvažnije - zadovoljan je Matijašević.
Njihov je slučaj jedan od ukupno 250.000 blokiranih građana. Svi su oni unatrag pola godine mogli financijski predahnuti. Od travnja, naime, otkako je Vlada propisala zastoj ovrha i stečajnih postupaka, mogli su raspolagati cijelom svojom plaćom, mirovinom i ostalim primanjima, a ne samo onim dijelom koji se usmjeravao na zaštićeni račun. Međutim, vrijeme milosti je isteklo. Rok je 18. listopada. Kako su u tom polugodišnjem time-outu živjeli blokirani, jesu li uspjeli stati na noge, uštedjeti, napraviti financijski plan te što planiraju sada kad se blokade vraćaju?
Dug pojede trećinu prihoda
Obitelj Matijašević kaže da je sloboda od dužničkog ropstva kratko trajala. Sada su opet u blokadi. Od danas nadalje svaki će mjesec ostajati bez trećine ionako malih prihoda. To znači da će za život, lijekove, režije, hranu i gorivo na raspolaganju imati jedva 2000 kuna mjesečno. Znajući to, ljetos su zasadili mali vrt, ali kako su u poodmakloj dobi i bolesni, pitanje je dokad će u njemu moći raditi.
- Blokirali su me kada sam teško obolio od karcinoma. Morao sam se zadužiti. Ne da bih si priuštio luksuz, nego terapije i lijekove koji su bili preskupi čak i uz dopunsko osiguranje. U međuvremenu je i supruga morala na operaciju, a banka je naš dug prodala lihvarskoj tvrtki, iz koje sada zovu svaki dan. Nema tu milosti, popit će nam krv, već sam i policiju zvao zbog uznemiravanja - kaže 72-godišnji Matijašević.
Podigao je kredit od 60.000 kuna za lijekove i terapije kad se razbolio. No, u deset godina taj je dug narastao na 125.000 kuna kada se uračunaju kamate. Prema njegovoj računici, dug će ovim tempom otplaćivati sto godina. To nema smisla.
- Nisam neinteligentan, razumijem da se dugovi moraju vraćati, ali bi ipak trebalo napraviti nekakav cenzus, neki ljudski minimum koji se ne bi smio dirati. Od čega da živimo? Da pasemo travu!? Vlada bi sada trebala pokazati senzibilitet, barem za nemoćne, stare i napuštene - apelira Matijašević.
S druge strane, oni blokirani koji su radno sposobni, ako je suditi prema slučaju 47-godišnjeg Milenka Kojića, nemaju drugog izbora nego otići raditi u Njemačku. Samohrani otac iz Osijeka posljednja dva mjeseca tamo radi kao kuhar, nakon što je u osječkom restoranu u travnju dobio otkaz, kada se lokal zatvorio zbog koronavirusa.
- Nisam ništa uspio uštedjeti u ovih nekoliko mjeseci, ako me to pitate, dobivao sam nešto malo s biroa nakon otkaza, pa radio dva mjeseca tijekom sezone na moru. Eto, sve to bilo je dovoljno samo za preživljavanje. Imam dvije kćeri, jedna je završila srednju školu, druga studira, a životni troškovi su brojni - morate registrirati automobil, popraviti kvarove, uvijek neka dubioza na dubiozu - priča Kojić.
Kredit u švicarcima i razvod
On je podigao kredit u švicarskim francima prije 12 godina za obnovu kuće. Poslije ga je konvertirao u eure, ukupno oko 18.000 eura. Kad se razveo od supruge, počeli su problemi. Troškovi kućanstva, kredita i života ostali su njemu na teret, a on je tada radio za jedva 4000 kuna u jednom osječkom restoranu. Ionako je, kaže, teško "krpao" budžet kada je banka povrh svega toga zatražila otplatu preostalog kredita u cijelosti. Ostalo je još oko 90.000 kuna duga.
- Netko se na taj iznos smije, netko za toliko kupi automobil, ali meni to visi nad glavom. Računam da u Njemačkoj moram ostati raditi barem tri godine dok to ne poravnam. Dogovorio sam se s bankom i nadam se da moj dug neće prodati jednoj od lihvarskih kuća - govori Kojić i dodaje da mu ipak najteže pada što mora ostaviti kćeri u Hrvatskoj, tisuću kilometara daleko. Na sreću, velike su, kaže, i mogu se brinuti za sebe, a on pokušava svaka tri mjeseca doći kući u Osijek i s njima provesti barem tjedan dana.
"Ne daju mi disati"
I za Ivicu Čančara, branitelja, njegove dvije unuke još su jedino što ga drži na životu.
- Da mi nema unuka Mije i Ive, nešto bih sebi napravio, sigurno. Jer više ne znam što ću, ne daju mi disati - započinje Čančar.
Očaj Ivice Čančara i obitelji traje otkako je podigao kredit od 152.000 eura za kupnju kuće u Rijeci. Nije očekivao da bi, pošto je prošao ratne strahote, kredit mogao biti ono što će ga na kraju dotući. U Vukovaru je proveo tri mjeseca, a onda devet mjeseci u logoru u Srijemskoj Mitrovici, gdje je mučen. Iz logora je, kaže, izašao sa samo osam zuba. Invalid je i ne može raditi. Okako je konvertirao kredit, mjesečna je rata skočila sa 3000 na 4800 kuna; u švicarcima mu je bila čak 8000 kuna. Usprkos braniteljskoj mirovini, to nije mogao financirati. Ostalo mu je još devet godina za otplatu.
- Nimalo nisam prodisao u ovim mjesecima i osjećam se grozno znajući da se blokada vraća. Imam sina i unučice u Zagrebu
. On je dobio otkaz kad je počelo sve ovo s koronom, pa sav novac njemu šaljem. Prodao sam auto, više ne znam što ću, ne znam hoće li mi uzeti kuću - očajan je Čančar.
Zadnjih godina, priča, nekoliko su mu puta isključili struju, dugovi za režije su se nagomilali. Samo je dug za TV pristojbu od 85 kuna skočio na 1500.
- Eto kakva je to država. Jedan je moj poznanik za dug od šest kuna nakon sudske presude morao platiti više od tisuću kuna. Je li to normalno? Za to sam ja uzeo pušku u ruke - govori razočarano Čančar.
Marija K. (podaci poznati redakciji), 60-godišnjakinja iz Jastrebarskog, kaže da je "korona spasila život njezinoj obitelji". U blokadi su i ona i njezina djeca, sin i kći, jer su založili nekretninu u kojoj svatko drži trećinu vlasništva kako bi vraćali kredit nakon što je joj suprug preminuo. Kako se banka nije mogla od nje naplatiti kada je otišla u mirovinu, naplatu su prenijeli na djecu. Mjesečna rata je oko 4000 kuna.
- Stali smo na noge unatrag pola godine, a pod time mislim da smo napokon uspjeli vratiti dugove na računima i zatvoriti minuse. Nemam više duga ni po jednom računu. Kada bi se barem moratorij produljio do donošenja novog ovršnog zakona - kaže Marija.
Naime, banka u kojoj se zadužila prije dvije je godine poslala prijedlog za zapljenu nekretnine. Jedine koju ima. Zbog duga od 30.000 eura za obnove upravo te kuće. Iako je, kaže, otplatila 27.000 eura, banka joj je izračunala da je dužna još dodatnih 34.000 eura. Tužila je banku.
- Oni su zaračunali kamate i zatezne kamate. Znači, 27.000 eura koje sam im već platila išle su isključivo za kamatu, a glavnicu nisu ni dirali - kaže u nevjerici.
Nasreću, općinski, a onda i županijski sud oba je puta zapljenu nekretnine proglasio nedopuštenom. To, međutim, banku ne sprečava da uvijek iznova ulaže žalbe na odluke. Banci desetljetno parničenje nije problem, ali Mariju i njezinu obitelji konstantno drži na rubu.
- Moramo u nagodbu, nemamo izbora. Nadam se da ćemo negdje naći 20.000 eura koje bih im uplatila jednokratno da cijelu tu situaciju skinem s vrata. Ne možemo si dozvoliti da izgubimo parnicu jer bismo u tom slučaju morali plaćati i kredit i dugogodišnje odvjetničke troškove - ističe.
Za kraj, napominje, sudovi moraju početi brže rješavati takve slučajeve, posebno one koji se tiču nedopuštene pljenidbe.
Godinu dana sudovima je, kaže, potrebno samo da zakažu ročište, što znači da blokirani i oni kojima prijeti oduzimanje nekretnine moraju godinama živjeti u neizvjesnosti. Sve bi se to moglo riješiti u 30 dana, zaključuje.