ZAGREB - Bračni par Dedić, 81-godišnja Fata i njezin godinu dana mlađi suprug Nadir, kao maloljetnici su završili u Jasenovcu i danas su jedini živući Romi koji su preživjeli pakao logora.
U logor zbog požara
Ondje su proveli nekoliko strašnih mjeseci. Dječji plač, brutalna ubojstva, mučenja, silovanja, prisilni rad... Slike su još žive, a sjećanja bolna. Nadir Dedić uhićen je u jesen 1942. godine. U logoru je proveo četiri i pol mjeseca jer je optužen da je bio u kontaktu s partizanima. Kao 12-godišnjak počeo je raditi u Novoj Topoli. Čuvao je krave. Jednom prilikom igrao se s djecom, šibicom potpalio grm i izazvao veliki požar. Pobjegao je i u tišini legao u štalu.
- Gdje je ono Ciganče koje čuva krave? - prenuo ga je iz sna muški glas.
- Spava. Što je napravio? - upitao je gazda ustaše.
Lažna optužba
Uzalud je vlasnik imanja pokušao zaštititi malog Nadira. Isprebijan i prestrašen, brzo se našao u kamionu kojim su ga prevezli u Bosansku Gradišku, a zatim u Jasenovac.
- Ošišali su nas i zaprašili protiv ušiju. Vrlo brzo su me upregnuli pa sam radio u bravarskoj radionici. Djecu koja su bila slabija, maltretirali su i mučili, a one sposobnije tjerali su da nose drva - prisjeća se s nelagodom. - Dani su mi brzo prolazili, ali noći su bile traumatične jer su logorom odjekivali dječji plač i vrištanje. Nitko nije bio pošteđen. Ja nisam imao pojma ni tko su partizani, ni tko su ustaše, a optužili su me da sam vatrom partizanima davao signale - prepričao je s knedlom u grlu Nadir kojega smo pronašli u prenoćištu u Heinzelovoj ulici u Zagrebu.
O higijeni se nije vodilo računa. Dobivali su dva obroka na dan. Žene su se brinule za djecu, a jedna od njih mu je prišla i rekla da će krenuti prema Jaski gdje će se školovati. Imao je sreće jer je otac intervenirao kod obitelji Hatić koja ga je spasila iz logora. Bio je svijetle puti pa su mislili da je musliman.
Njegova supruga Fata svjedočila je brojnim ubojstvima koja su se tamo dogodila. Gledala je kako joj ustaše ubijaju baku, siluju žene i likvidiraju djecu. Ona je u logoru u Staroj Gradiški provela tri mjeseca, a u Jasenovcu četiri.
- S bakom sam, koja je na glavi nosila tepsiju s krumpirušom, hodala uz puteljak u selu Rovina. Odjednom je naišao kamion s ustašama. Nisam niti trepnula, baka je već pala na zemlju, a mene su priveli - prisjeća se tragičnog djetinjstva.
Žena u njemačkoj uniformi
- Muškarci u crnim odijelima ubijali su i klali gdje god su stigli. Krv je tekla kao voda. Zatočenici bi prvi iskopali rupe, znajući da će ustaše u njih ubaciti njihove leševe. U Staroj Gradiški vidjela sam mrtvu djecu s otvorenim očima, a u Jasenovcu silovane žene - priča Fata dok zamišljenim pogledom gleda u prazninu.
- Ciganke mogu trpjeti, govorili su.
Nju nisu dirali. Štitila ju je jedna gospođa u njemačkoj uniformi. Iako ne zna zašto je baš nju odabrala, hranila ju je i skrivala od zločinaca. Nakon sedam mjeseci provedenih u zatočeništvu spasio ju je stric koji je tečno govorio njemački jezik.
Nadir i Fata poznavali su se kao djeca jer su iz istog kraja, ali u logoru se nisu susreli. Nadir se pridružio partizanima, a Fatu je ponovno susreo kada je s 2. banjolučkom brigadom krenuo na prugu Šamac - Sarajevo.