PROFESOR EMERITUS

VELIKA ISPOVIJEST DR. SC. MIHAJLA DIKE 'Postojeći ovršni zakon nije loš, ali bi država trebala bolje štititi one koji su socijalni slučaj'

 Goran Mehkek / Hanza Media

Do konca prošle godine u blokadi je bilo 327.176 građana, što čini gotovo deset posto svih računa građana kojih je ukupno 7,25 milijuna. Broj građana kojima su zbog nepodmirivanja dugova računi završili u blokadi je od 2013. godine do kraja prošle porastao za devet posto, dok su neplaćene obveze porasle za gotovo 73 posto. U Fini to prije svega pripisuju zatvaranju obrta.

Broj blokiranih raste, a država ne nalazi rješenje problema pa je glavna meta kritike Ovršni zakon. U saborskoj proceduri su njegove izmjene, a glavne se odnose na povećanje dijela primanja koje se ne može ovršiti, zabrana ovrhe na jedinoj nekretnini, zabrana ovrhe na nekretnini za dug koji ne prelazi 20.000 kuna. O dugovima, ovrhama i zakonu razgovarali smo s prof. emeritusom dr. sc. Mihajlom Dikom koji je jedan od autora važećeg ovršnopravnog sustava.

Osjećate li se, kao jedan od kreatora ovršnopravnog sustava, suodgovornim za sudbinu nekoliko tisuća blokiranih i položaj dužnika općenito?

- Prvo, usudio bih se postaviti načelno pitanje trebaju li dužnici podmirivati svoje obveze. Nije riječ samo o pravnom već i duboko moralnom pitanju. U većini civilizacija, pa i religija na to se pitanje pozitivno odgovaralo i odgovara - od dužnika se očekuje da to učine. Čini se da bi, apstrahirajući za sada od socijalne dimenzije problema, tako trebalo odgovoriti i s obzirom na postojeću situaciju u Hrvatskoj.

Dakle, ako se od dužnika očekuje da ispune svoje obveze, sljedeće je pitanje kako ih navesti da to učine. U svim povijesno poznatim civilizacijama protiv dužnika su se primjenjivale prisilne mjere da bi se njihovi dugovi namirili. Nekad su oni za svoje imovinskopravne obveze odgovarali i svojom slobodom pa ih se moglo, npr. u starom Rimu, prodati preko Tibra; nekad su vjerovnici imali pravo i ubiti svoje dužnike. Danas nasreću tome više nije tako - dužnici za svoje imovinskopravne obveze odgovaraju samo svojom imovinom. Upravo se stoga postavlja i pitanje mjere takve njihove odgovornosti.

Je li sustav ovrhe koji imamo primjeren potrebi zaštite osnovne egzistencije dužnika?

- I ovo pitanje implicira neka daljnja načelna socijalna, etička, politička i pravna pitanja na koja bi trebalo prethodno odgovoriti. Elaboracija svih bi nadilazila smisao ovog razgovora. Ograničimo se stoga na samo neka. Prvo bi pitanje bilo što treba smatrati onim egzistencijalnim statusom neke osobe koji se ovrhom ne smije ugroziti. Znači li to da se nekome od njegove plaće treba ostaviti iznos koji odgovara minimalnoj plaći ili dijelu te plaće, ili možda cijeloj prosječnoj plaći ili dijelu i kojem dijelu te plaće, treba li mu ostaviti jedinu nekretninu koju ima itd. Svaki od tih odgovora svakako će se odraziti i na položaj vjerovnika, na mogućnost da naplate svoje tražbine.

Kad se razmišlja o postavljenom pitanju, obično se imaju u vidu veliki vjerovnici - komunalne tvrtke, isporučitelji električne energije, plina, telekomi, banke, izdavatelji kreditnih kartica, pa i država. Međutim, treba voditi računa i o tome da se u velikom broju slučajeva ovrhe provede i radi naplate alimentacija - ima roditelja koji neuredno ispunjavaju svoje obveze, radi naknade štete prouzročene kaznenim djelom itd. Ako je netko nešto ukrao, oteo, pronevjerio, trebamo li i koliko biti sentimentalni prema njemu - ostaviti mu nekretninu koju je kupio pronevjerenim novcem, koji je stekao mitom!?

Nedavno je objavljen slučaj gospođe iz Koprivnice kojoj je za dug u iznosu od 1400 kuna za pričuvu sud ovršio stan. Treba li na ovakav način namirivati male dugove?

- Dopustite mi da prije odgovora na ovo pitanje nešto drugo kažem. Pojedinačne tražbine velikih vjerovnika u pravilu su relativno male i zato se misli da se nepotrebno inzistira na njihovoj naplati. Međutim, ako bi broj njihovih dužnika znatno porastao, oni više ne bi mogli uredno pružati svoje usluge, odvoziti smeće, isporučivati električnu energiju, plin, ne bi više mogli uredno isplaćivati plaće svojim zaposlenicima, podmirivati obveze svojim vjerovnicima, proračun se više ne bi uredno punio.

Oni koji imaju razumijevanja za one koji neuredno ispunjavaju svoje obveze prema velikim vjerovnicima obično previđaju da sami plaćaju desetak, pa i više posto veće račune zato što su u njih ukalkulirani i gubici koje ti vjerovnici trpe jer ne uspijevaju naplatiti dio svojih tražbina. To može ukupno godišnje za pojedine uredne platiše iznositi i po tisuću i više kuna. Riječ je o svojevrsnoj socijalizaciji gubitaka: dužnici koji uredno plaćaju, povećanom cijenom plaćaju i za one koji to ne rade tako. Slično je i s neplaćanjem poreza. Kod nas se zapravo moralno ne osuđuju oni koji varaju državu, koji neuredno plaćaju porez.

Sljedeće bi pitanje bilo trebaju li i do koje mjere vjerovnici snositi možebitne ekonomsko-financijske teškoće u kojima su se našli njihovi dužnici. Čini mi se da bi u načelu teške socijalne slučajeve trebali rješavati država i jedinice lokalne samouprave. Kad je riječ o ostalim dužnicima, u načelu bi trebalo od ovrhe izuzeti dio njihovih prihoda - to je i predviđeno važećim Ovršnim zakonom. Pitanje je treba li povećati i do koje mjere izuzeti dio. To je socijalno-političko pitanje - vlast (Sabor, Vlada) treba zakonom izraziti svoju aktualnu političku volju. Pritom treba uzeti u obzir okolnost da se time ne bi smjelo ugroziti uredno funkcioniranje navedenih velikih vjerovnika, pa i punjenje proračuna. Naime, što manje novca bude pritjecalo u proračun, država i jedinice lokalne samouprave će manje moći izdvajati za osiguranje minimalne egzistencije onih koji su zaista socijalno ugroženi.

Da se sada vratim na slučaj koji ste spomenuli. Prvo, gospođa o kojoj je riječ je bila u inozemstvu i za to vrijeme nije plaćala pričuvu. Ona nije uredno plaćala pričuvu, što znači da su troškove koji se namiruju iz pričuve za pokriće održavanja zgrade i zajedničkih dijelova zgrade u kojoj se, pretpostavljam, nalazi njezin stan podmirivali drugi vlasnici stanova. Ta gospođa, čini se, nije postupila na način na koji je trebala postupiti i svoju adresu u inozemstvu prijavila MUP-u ili upravitelju zgrade. To je nužno da bi se s njom moglo uredno komunicirati, pa joj i dostaviti rješenje o ovrsi. Može se činiti neprimjerenim da se zbog malog duga ne može prodati nekretnina. Ali ako se opredijelimo za takvo rješenje, pristat ćemo na to da neki vjerovnici neće uopće moći namiriti svoje tražbine. Da će vlasnici pojedinih stanova moći uvijek dugovati određene iznose za pričuvu koji im se neće moći prisilno naplatiti - da će zapravo dio svojih troškova prebaciti na teret drugih vlasnika zgrade. Je li moralno opravdano da vlasnici drugih stanova sufinanciraju one vlasnike koji iz raznih razloga ne mogu plaćati pričuvu, je li moralno opravdano da netko ima pravo na nešto na račun drugih iako nije u stanju podmirivati svoje obveze koje proizlaze zato što ima to nešto. U vezi s konkretnim slučajem, teško je određeno ocijeniti o čemu je riječ jer za to nemam potrebne podatke. U načelu sam sklon tome da vlasnike stanova koji ne ispunjavaju svoje obveze treba - to predviđa i Zakon o vlasništvu - iseliti iz zajedničke zgrade.

Što mislite o brisanju barem nekih dugova blokiranih?

- Za vrijeme tzv. Stare Jugoslavije, dakle one koja je postojala između dva svjetska rata, Jugoslavenska radikalna zajednica, politička stranka čijim se sljednicima smatraju sadašnji radikali i naprednjaci u Srbiji, uspjela je progurati kroz Parlament jedan ili dva zakona o brisanju seljačkih dugova i tako dobiti izbore. Posljedica je toga bila da su mnogi trgovci, obrtnici, banke i drugi vjerovnici seljaka propali i neki smatraju da je to bio razlog zašto se tadašnja Jugoslavija mnogo sporije izvukla iz ekonomske krize koja je započela Velikim slomom 1929. u Americi i koja se dokotrljala u naše krajeve nekoliko godina kasnije.

Danas bi tako nešto bilo teško provedivo s obzirom na ustavne odredbe prema kojima se vjerovnike u slučaju eksproprijacije njihove imovine mora obeštetiti prema tržišnim cijenama. Vidjet će se i jesu li mjere sadržane u propisima kojima se nastojalo riješiti situaciju izazvanu porastom vrijednosti švicarskog franka bile kriptoeksproprijacijske ili su ipak bile u skladu s obvezama koje je Republika Hrvatska preuzela raznim ugovorima o zaštiti stranih investicija. Treba pričekati da se okončaju arbitražni postupci koji su u tijeku u Washingtonu. Nepovoljne odluke bi za Hrvatsku mogle biti vrlo ozbiljne.

Slažete li se da jedinu nekretninu treba izuzeti od ovrhe?

- Zašto se zabranom ovrhe na jedinoj nekretnini hoće zaštititi one koji su njihovi vlasnici i omogućiti im da i dalje budu njihovi vlasnici? Zašto se hoće zaštititi one koji imaju nekretnine da ih i dalje imaju, a da se istodobno ne misli i na one koji ih nemaju, npr. na najmoprimce ili, ne daj Bože, beskućnike? Zašto toliko zdvajamo nad onima koji su vlasnici, a ne i nad najmoprimcima kojima se otkazuje najam stanova? Ako netko ne može drukčije podmiriti svoje obveze koje su pravosudno verificirane, neka sam proda nekretninu koju ima i namiri svoje vjerovnike. To bi, čini mi se, bilo pošteno, a postigla bi se redovito i viša cijena. U suprotnom neka trpi da mu se nekretnina prisilno proda. Zašto bivši vlasnici ne bi postali najmoprimci, kao i oni koji nemaju nekretninu u svom vlasništvu?

Kao da u javnosti postoji preduvjerenje da su vjerovnici u pravilu nepošteni, a da se dužnicima redovito čini nepravda. Ima raznih slučajeva, ne smije se generalizirati, ali osnovno bi pravilo trebalo biti da se nekretnine trebaju moći prisilno prodavati. Ako bismo zbiljski bili socijalno osjetljivi, tada bismo uveli visoke poreze onima koji imaju, da bismo dali i onima koji nemaju. U slučaju o kojemu govorimo je zapravo riječ o “selektivnoj” socijalnoj osjetljivosti.

Provođenje ideje da se jedina nekretnina ne smije ovršiti bitno bi smanjilo kreditnu sposobnost onih koji traže kredit za rješenje svojih stambenih pitanja. Ako se hipoteke ne bi mogle prisilno realizirati, banke više ne bi davale kredite ili bi ih davale pod bitno težim uvjetima ili uz druga osiguranja, npr. u formi leasinga, pridržaja prava vlasništva itd. Smanjila bi se potražnja za stanovima, bilo bi manje novogradnji, manje bi se kupovalo novog namještaja itd., bilo bi više nezaposlenih, proračun bi se bitno manje punio, bilo bi manje novca za mirovine, za zdravstvo itd.

U sređenoj državi, koja treba biti i socijalna, pravi socijalni problemi trebaju se rješavati mjerama socijalne politike, a ne na račun vjerovnika, osobito ne na račun onih gospodarskih subjekata koji bi nas trebali (brže) izvući iz recesije i koji plaćanjem poreza trebaju povećati prihode države. Bojim se da nismo do kraja za to organizirani na pravi način.

Činjenica je kako je mnogo ljudi blokirano.

- To je točno. Nema, međutim, pravih analiza njihove strukture i razloga blokiranosti. Pokušaj Milanovićeve vlade da se dijelu njih otpišu dugovi pokazao je, možda ne sasvim točno, da onih pravih socijalnih slučajeva i nema tako mnogo, svega desetak, petnaestak posto, ako sam dobro zapamtio. Neki od blokiranih duguju i po nekoliko milijuna kuna, neki manje od tisuću; neki duguju po nekoliko tisuća zbog neplaćenih telefonskih računa, neki zato što su pretjerali u korištenju kreditnih kartica. Ima, usuđujem se reći, pravih, teškim materijalnim stanjem, npr. nezaposlenošću itd., uvjetovanih socijalnih slučajeva, ali i onih koji su posljedica nerazumnog ponašanja. Treba li rješenja koja bi bila primjerena za one koji su neovisno o svojoj volji dovedeni u teško stanje primijeniti i na one koji ne zaslužuju takav tretman, npr. na one koji su otišli na skijanje iako nisu podmirili svoje račune. Trebalo bi, svakako, razmisliti i o davanju posebnih kredita uz vrlo niske kamate nekima od blokiranih koji bi za to ispunjavali posebne uvjete - radi premošćivanja financijske krize, eventualno uz određeni poček.

Ono što me zabrinjava jest mlakost, gotovo nezainteresiranost kojom poslovni krugovi, osobito banke, reagiraju na neke od predloženih promjena - ili ih nisu razumjeli, ili im se čini da će ih nekako amortizirati ili je posrijedi nešto treće. Možda sam i ja u krivu. Ipak, iskustvo me uči da su se zakoni često morali mijenjati radi neutraliziranja nekih intervencija koje su bile prihvaćane “nepodnošljivom lakoćom”.

Najviše se problematiziraju visoki troškovi naplate malih tražbina, naplate duga za telefon, za HRT pretplatu. Može li se tu intervenirati?

- Dugovi se moraju plaćati. Ako se ne podmire, vjerovnici moraju moći prisilno namiriti svoje tražbine. Veliki sustavi koji imaju mnogo sitnih tražbina, da bi uredno poslovati, moraju te tražbine moći redovito naplaćivati. Uzmimo kao primjer HRT pretplatu koju ste spomenuli. Kad bi je svi uredno plaćali, ona bi mogla biti niža barem desetak posto. Zato što se ne plaća uredno, HRT mora imati mnogo više zaposlenih u računovodstvu i knjigovodstvu. Naime, mora se redovito provjeravati plaćanje pretplate. Kad se utvrdi da netko nije ispunio svoju obvezu, mora ga se opomenuti - preporučeno uz povratnicu, pretpostavljam jer se samo tako može dokazati da je opomena uredno poslana. Sve to treba popratiti urednom evidencijom, povratnica se mora arhivirati, mora se provjeriti je li dug plaćen nakon opomene. Sve to zahtijeva ukupno barem jedan sat rada po slučaju što bi bruto, ako se uzmu u obzir i troškovi poslovnog prostora, pratećih službi, evidencija, poštarine iznosilo blizu 200 kuna po opomeni. Riječ je o troškovima koji se redovito ne naplaćuju, koje HRT mora pokriti iz svojih općih prihoda. Te troškove zapravo podmiruju uredne platiše kroz povećanu pretplatu, ili od toga trpi ono što bi HRT mogao tim novcem sadržajno producirati.

Ako se konstatira da dug ni nakon opomene nije plaćen, mora se predložiti ovrha na temelju vjerodostojne isprave. Najveće primjedbe u javnosti bile su da su troškovi odvjetničkog zastupanja i troškovi javnog bilježnika za izdavanje rješenja o ovrsi neprimjereno visoki. Iznesene su ideje da bi HRT morao sam, dakle bez odvjetnika, naplaćivati svoje tražbine. Čini mi se da oni koji zastupaju ovu zadnju ideju nisu uzeli u obzir okolnost da bi to zahtijevalo da se na HRT-u zaposli mnogo novih, neki govore o najmanje dvjestotinjak ljudi koji bi servisirali te ovrhe. Dodatni trošak toga bio bi tridesetak, četrdesetak milijuna kuna.

Sada ovrha preko odvjetnika HRT zapravo, ako sam dobro razumio postojeće aranžmane, ne košta ništa. Odvjetnici pristaju na tzv. pactum de quota litis, sporazum prema kojemu se naplaćuju iz onoga što uspiju prisilno naplatiti. Pritom, treba naglasiti, odvjetnička tarifa je u osnovi primjerena utrošenom vremenu. Naime, za pripremu prijedloga za ovrhu i za njegovo aktiviranje treba utrošiti između pola i tri sata, već prema složenosti predmeta. Ako se uzme u obzir primjerena satnica za taj rad, uvećana za opće troškove odvjetničkog ureda, može se reći da je ono što se prema odvjetničkoj tarifi ima pravo naplatiti zapravo relativno malo. Dužnik je svojim propustom da uredno podmiri obvezu izazvao potrebu da se pokrene mehanizam prisilne naplate, mehanizam koji je dijelom složen i zato da bi se dužniku osiguralo pravo na pravično suđenje.

Često i za ovrhu sitne tražbine treba jednako vremena i truda kao i za velike. Odvjetnička tarifa primjerena je vrijednosti predmeta spora. Kad se uzme u obzir PDV, opće troškove ureda, troškove zaposlenika, doprinose i poreze koje treba platiti državi, odvjetniku ostaje, prema nekim izračunima, manje od desetak posto od ukupno naplaćenog, ako išta uspije naplatiti. Naime, u mnogim slučajevima ovrhe ostaju bez rezultata.

Ipak, odvjetnicima je to dobar izvor zarade.

- Jasno da i zarađuju. Ali, iza toga stoji odgovarajući utrošak radnog vremena, kompetencija i odgovornost. U biti opća je odlika našeg mentaliteta da je zazorno, gotovo nepošteno nešto zaraditi. Cinici bi mogli govoriti i o kriptokomunističkom sindromu, još veći cinici i o nekim drugim sindromima. To, međutim, ne isključuje potrebu provjere primjerenosti onoga što se i kako se naplaćuje. Najopasnije su ipak paušalne, prebrzo izrečene diskvalifikacije. Ponekad imam dojam da su “paušalizaciji” skloniji oni koji s pravim dimenzijama problema nisu upoznati na pravi način ili da im zapravo nisu bitni.

Ako politika odluči da se za naplatu dužne pretplate ne smiju koristiti odvjetničke usluge, tada će morati ozbiljno razmotriti pitanje primjerenosti visine pretplate ili možebitne gubitke namiriti iz proračuna. Povećanjem pretplate povećani troškovi naplate bi se prenijeli na one pretplatnike koji je uredno plaćaju ili se socijalizirati preko proračuna. Svakako, ako se i dalje bude ustrajalo na stavu da je javna televizija uopće potrebna, osobito neki njezini programi.

Ne treba zanemariti da na tome zarađuju i bilježnici.

- Ono što oni naplaćuju za sitne tražbine kreće se oko sto kuna bruto uključujući i PDV. Ako se uzme u obzir da u povodu svakog prijedloga za ovrhu bilježnik mora formirati poseban spis, uredno ga uvesti u svoje evidencije, proučiti predmet, zapravo provjeriti je li ono što je zatraženo potkrijepljeno odgovarajućim ispravama, obračunati troškove, donijeti, makar i pečatom, rješenje o ovrsi, kuvertirati rješenje, predati ga pošti, uredno uložiti povratnicu u spis, konstatirati možebitnu pravomoćnost i ovršnost, ne čini se da je ono što naplaćuje previsoko. Ponavljam, i u povodu sitnih tražbina redovito treba provesti isti postupak kao i u povodu mnogo većih. Bilježnicima zapravo ostaje manje od desetak kuna po predmetu nakon podmirenja troškova. Naime, iz naplaćenog država uzima i poreze i doprinose, pokrivaju se opći troškovi ureda itd. Država zapravo iz naplaćenog ubire skoro pedeset posto onoga što javni bilježnici naplate od stranaka. Promjenom sustava država bi samo na porezu i doprinosima izravno izgubila nekoliko desetaka milijuna kuna godišnje, posredno mnogo više. Država bi, međutim, mogla smanjiti PDV za neke odvjetničke i javnobilježničke usluge i time pokazati da je socijalno osjetljiva.

Treba očekivati da će se uskoro pokazati da će predloženi sustav, ako se prihvati, zapravo biti neefikasan. Ako se HRT-u dadu ovlaštenja da sam, kao svojevrsna porezna uprava, izdaje rješenja o ovrsi i naplaćuje svoje tražbine, neovisno o pitanju ustavnosti toga rješenja, treba upozoriti na to da, prema nekim informacijama, porezne službe uspijevaju prisilno, ovrhom mimo računa preko Fine, dakle ovrhom na nekretninama i pokretninama te drugim dijelovima imovine koji nisu sredstva na računima, naplatiti vrlo mali postotak, navodno svega desetak posto. Teško je očekivati da bi HRT bio efikasniji.

Kad bi država angažirala specijalizirane tvrtke za naplatu poreznih tražbina koje ne može naplatiti iz sredstava na računima, među ostalim i preko suda, uspješnost naplate bi bila bitno veća. Efikasnost takve naplate djelovala bi i preventivno - ljudi bi urednije plaćali. Zapravo bi trebalo početi razmišljati o uvođenju jedinstvene službe prisilne napate svih tražbina, i javnih i privatnih, po uzoru na neke skandinavske zemlje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. lipanj 2024 00:46