NINA OBULJEN KORŽINEK

VELIKI INTERVJU S MINISTRICOM KULTURE 'Nekima su se polupali lončići, misle da moj resor treba provesti lustraciju...'

    AUTOR:
    • Željka Godeč

  • OBJAVLJENO:
  • 20.02.2018. u 20:00

Zagreb, 160218.
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Runjaninova 2.
Nina Obuljen Korzinek, ministrica kulture.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / CROPIX

“Ma kako ćete od ministrice desne Vlade tražiti da se pomakne ulijevo”, šalila se s fotografom Jutarnjeg lista ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek – otkrivajući se u malo opuštenijem izdanju od onog imidža stroge i ozbiljne koji je prati posljednjih petnaest mjeseci. U uredu u Runjaninovoj više nema slike Ante Starčevića, afiniteta njezinog prethodnika, a zidove hodnika prepustila je mladim slikarskim talentima s Akademije likovnih umjetnosti. Nije joj lako sakriti da ne voli spomen na prethodnika, odbojna su joj pitanja i o ljevici i desnici, smatra ih “lož gorivom” za populiste. Ali, u nedavnoj emisiji o nasilju ipak nije “pregrizla” i jasno se ogradila od filozofije Željke Markić.

Nekoć desna ruka Bože Biškupića, od starta naglašava kako želi biti dobra slušačica, koja će stvoriti uvjete za procvat kulture, a ne birokrat. Ali, i to iskustvo joj dobro dođe kad je u Saboru rešetaju, kao nedavno o Zakonu arhivskoj građi i arhivima. Radi na više razboja; priprema niz novih zakonskih rješenja, o elektroničkim medijima, krovni o medijima, programe za financiranje vizualnih umjetnika, natječaje za medije zajednice...

Zašto ste u Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima odustali od onoga na čemu je inzistirao Most: od bezuvjetne predaje gradiva arhivima?

- Ta je odredba bila u prvom čitanju, ali se od nje odustalo. Radi se o oko 25.000 dužnih metara gradiva. Da smo ostavili tu formulaciju, u roku od mjesec dana imali bismo blokadu kompletnog sustava državnih arhiva jer arhivi jednostavno nemaju prostor za to sve prihvatiti. U Saboru se u raspravi prošlog proljeća premalo govorilo o tome o kojem se gradivu radi, a mahom se radi o apolitičnom materijalu.

Oporba je zakon nazvala lex kolega, aludirajući na skrivanje dosjea HDZ-ova veterana.

- Novim zakonom koji se počeo pripremati prije godinu dana, na cjelovit način se rješava razvoj arhivske djelatnosti i kvalitetnije rješava pitanje dostupnosti; dosad je gradivo bilo dostupno 30 godina od nastanka, a sada je dostupno odmah, nema roka za čuvanje, sukladno zakonu o pravima na pristup informacijama i to već kod stvaratelja. To je ključna razlika. Drugo, ovim zakonom se uređuje pitanje onog što je stvoreno, što će se tek stvoriti, pretvorbe i čuvanja digitalnog arhiva. To je jako važno, ne radi se samo o digitalizaciji onoga što se danas čuva kao papirnato arhivsko gradivo nego i o kriterijima što s onim što danas nastaje u digitalnom obliku.

Politički aspekt zakona ujedinio je oporbu koja tvrdi kako ste skratili mogućnost uvida u dosjee za šest mjeseci ne bi li HDZ spasili od neugodnih istina. Po sadašnjem zakonu pravo na zaštitu osobnih podataka nema osoba koja je do 22. prosinca 1990. godine bila dužnosnik komunističkog režima, a ne samo službe sigurnosti, a po novom je rok 30. svibnja i ispada da to pravo nemaju “samo” oni koji su bili i dužnosnici i pripadnici službe sigurnosti, a takvi se broje na prste jedne ruke.

- Oni koji grme s govornice da je to antilustracijski zakon, ti su potpuno polupali lončiće i namjerno zbunjuju javnost. Provođenje lustracije nije ingerencija Ministarstva kulture. Tko provodi lustraciju: kultura ili pravosuđe? Pravo je čudo kako netko u zakonu koji uređuje jedno područje kulture uopće može govoriti o lustraciji. Mi govorimo o arhivskom gradivu koje postaje dostupno i to sve i to odmah. Kritičari aludiraju na arhiv komunističke partije, službe sigurnosti koji, da bi apsurd bio veći, u velikom dijelu uopće nije u arhivu jer po zakonu u socijalizmu nije postojala obaveza da se to gradivo preda.

Datum 30. svibnja izabran je zato što su tada vlast preuzeli ljudi koji su izabrani na prvim višestranačkim izborima, taj datum je stvarna točka preokreta u odnosu na komunistički sustav. Do drugog čitanja napravit ćemo još jedan okrugli stol, razmotriti sve primjedbe, ali mislim da nitko ne može ultimativno zahtijevati da su neke postojeće odredbe nepromjenjive. Jednostavno, ne pristajem na takav tip podvala.

Siniša Pavlović, odvjetnik Stjepana Đurekovića, tvrdi da Vlada i dalje drži pod ključem dokumente iz razdoblja prijenosa vlasti na HDZ.

- Nije lako odgovoriti kad se javnost, teško je reći bavi, prije zabavlja temama populistički bez da uđe u genezu problema. Zašto nema onoga što bi želio vidjeti gospodin Pavlović, što bih jednako tako voljela vidjeti i ja? Oni koji nisu željeli da se dosjei otkriju u tom su ih razdoblju pospremili ili uništili, a mi smo sada proveli u cijelosti proces koji omogućuje da se srede popisi onog arhivskog gradiva koje postoji. To govorim cijelo vrijeme, al’, eto, neki stalno slušaju spinove gospodina Bulja.

Hoćete reći da su kritičari promašili “ceo fudbal” i da su zamjerke da su svi zaštićeni osim sekretara unutarnjih poslova i njegovog pomoćnika neutemeljene?

- Članak koji regulira pravo na zaštitu osobnih podataka u prvom redu želi zaštititi identitet žrtvi i spriječiti dodatnu viktimizaciju. Jako je teško znati što je u tim dosjeima stvarno vjerodostojno – kao da su tajne službe radile po pravilima, kao da nikome nisu falsificirale podatke, podmetale ljubavnice, izmišljale ‘dokaze’... Zna se da za neke osobe postoji više dosjea – i tko je taj koji će utvrditi koji je pravi, a koji podmetnuti. Novinari?

Pa tko će?

- Ako želimo suočavanje s prošlošću, trebali bi prepustiti istraživačima da je istražuju. Smatram da je rješenje potpuno otvaranje arhiva i poštivanje zakona kakvi su na snazi vezano uz pravo na zaštitu osobnih podataka. Derogiranje samo u slučaju onih koji su bili dijelom represivnog aparata. I to piše u ovom prijedlogu.

Potegnulo se i pitanje kakva je sudbina postojećih dokumenata nakon digitalizacije?

- Naravno da će se čuvati. Niti jedna država ne uništava svoje službene dokumente. Bavimo se digitalizacijom, u prvom redu, pro futuro, ali i kako bismo što više gradiva učinili lakše javno dostupnim. Paralelno s pripremom zakona radili smo na nacionalnom projektu digitalizacije kulturne baštine, prvenstveno arhivske-knjižnične-muzejske građe. Nacionalni projekt za koji je u ovoj fazi predviđeno 80 milijuna kuna započet će u kolovozu. Usprkos značajnim ulaganjima u sustav državnih arhiva posljednjih 20 godina, još imamo velik broj arhiva koji su prostorno tako skučeni da ne mogu izvršavati niti sadašnju obvezu prikupljanja gradiva. Započeli smo rješavati te neuralgične točke, u Dubrovniku, Pazinu, Slavonskom Brodu, Virovitici, Osijeku, idemo u veliku investiciju koja bi dugoročno trebala osigurati prostor za djelovanje Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu.

Neki neprofitni mediji vise o niti i pitanje je hoće li se morati ugasiti nakon gubitka potpora. Nije li vam ipak žao?

- I sada se neprofitni mediji financiraju iz Fonda za pluralizam medija. Jako nam je važno da nađemo adekvatan model da financiramo javne medije i neprofitne, pomažemo komercijalne medije na ovako malom tržištu. No, model za neprofitne medije bio je osmišljen ad hoc, nije bio usklađen niti s jednim medijskim propisom, ubačen je u Pravilnik o financiranju javnih potreba u kulturi i to na jedan loš način. U reviziji medijskih zakona treba stvoriti pravni temelj za sustavno financiranje. Moj je načelni stav, ali otvorena sam za raspravu, da Ministarstvo kulture ne bi trebalo donositi odluke o financiranju pojedinih medija, one bi se morale donositi negdje drugdje, u okviru nekog neovisnog tijela odvojenog od izvršne vlasti.

Vaš prethodnik koji je ušao u Vijeće HNK želi rušiti ravnateljicu HNK Dubravku Vrgoč i ravnatelja Drame Ivicu Buljana. Što vi mislite o tome?

- Moj prethodnik nije predstavnik Ministarstva nego Grada Zagreba, valjalo bi to pitati gradonačelnika Bandića a, koliko znam, on isto daje punu podršku ravnateljici HNK Dubravki Vrgoč. Moj stav je jasan: prije pet mjeseci dali smo upravi novi mandat na temelju programa i rezultata. Jedino bitno je da se za predstave u HNK ne može nabaviti karta, da predstave gostuju u inozemstvu i predstavljaju uspjeh i nacionalne kulture i ljudi koji tu kuću vode. Stvarno ne znam kako itko to može osporavati!

Ja ne dijelim političke stavove s Ivicom Buljanom, ali ga iznimno cijenim i smatram izvrsnim ravnateljem drame HNK. Ponavljam, u HNK Zagreb se mjesecima traži karta više za uspješnice hrvatskih dramskih autora. Što je to ako nije ogromni doprinos hrvatskoj kulturi?! U demokratskoj zemlji svatko ima pravo na svoje političke stavove; kao ministrica imam se pravo s njime ne slagati, ali to ne znači da ne priznajem njegov rad. Znači li da bi ministar trebao eliminirati ljude s kojima se politički ne slaže? Diskreditirati? Obezvrijediti? Osujetiti? Takav rezon pripada starim vremenima. Samo smo u komunizmu imali takvu isključivost - da su samo oni koji su bili na liniji mogli bez straha stvarati govoriti, misliti, djelovati.

Vi ne želite biti takva, isključiva, ministrica?

- Svatko tko je nezadovoljan rezultatima financiranja poseže za argumentom ideologije i pristranosti, a to nema nikakve veze s činjenicama. Zalažem se za pluralizam, da svatko ima pravo stvarati bez obzira na svoja politička uvjerenja.

Evo, imamo najnoviji primjer Gordogana čiji urednik Branko Matan kojemu je Ministarstvo nakon 40 godina uskratilo sredstva, a posljednja su iznosila 20.000 kuna, tvrdi da nije točno da je neuredno izvršavao obaveze. U slučaju Gordogana neki kritičari slijeva su vam dali za pravo. Kako se vi branite od teze da ste Gordoganu uskratili sredstva te da zbog ideološke pristranosti ne vrednujete da je časopis kulturna vrijednost?

- Nemam se zašto braniti. Sredstava ima toliko koliko ima, nažalost ne dovoljno, da bi se financirali svi kvalitetni kulturni programi. Dok sam ja ministrica, kultura se neće dijeliti na lijevu i desnu, ali neprihvatljivo je da se ne uvažavaju obveze, ne poštuju rokovi, ne podnose izvještaji, a onda povlače kao opravdanje ideološki argumenti koji to i nisu. Neprihvatljivo je i da nas se pritiscima tjera da kršimo vlastite kriterije. Onaj tko je dobio sredstva ima obavezu i opravdati ih - oni koji su dobili pet tisuća kuna, jednako kao i oni koji su dobili tri milijuna kuna.

Neshvatljivo mi je da netko pravila koja moraju biti ista za sve naziva ‘birokratskim’. Držati na računu sredstva dvije ili tri godine uz stalne odgode nije samo kršenje pravila, ta sredstva mogla su se dodijeliti nekome tko bi bio realizirao program.

U nekim kazalištima nikako da se izaberu ravnatelji, uvjerenje kako bez političke podrške nema izbora dovelo je do negativne kadrovske selekcije.

- Slažem se, bojim se da imamo krizu upravljanja - ne na razini nacionalnih institucija, ali uočavamo velike probleme na lokalnoj razini. Nije dobro kad se u tijela upravljanja imenuju ljudi mimo kriterija zakona ili kad su ravnateljska mjesta uvjetovana političkom bliskošću. Mi ćemo u reviziji zakona još preciznije definirati kriterije, ali ni najbolji zakon ne može postići cilj, ako nedostaje političke kulture. Tamo gdje mi imenujemo ljude trudimo se izabrati najstručnije. Građani i javnost moraju na kršenje tih kriterija stalno upozoravati, kao što i nas na svašta upozoravaju.

Kakav je vaš stav: treba li država financirati predstave Olivera Frljića?

- Pogrešna je teza da Ministarstvo kulture financira pojedine predstave. Ne financiramo pojedinačne produkcije osim u HNK Zagreb koje je nacionalno kazalište. Program zagrebačkih kazališta financira Grad Zagreb, a Ministarstvo sufinancira ostala nacionalna kazališta i regionalna kazališta ne ulazeći u odabir predstava. Odabir predstava mora biti odgovornost ravnatelja kazališta koji trebaju imati pravo i slobodu izbora i odgovarati za rezultate svoga rada. Ako se netko s bilo čime u nekom dijelu kulture nalazi osobno povrijeđen i smatra da su mu ugrožena neka prava, ima mogućnost pokrenuti postupke.

Stanje na HRT-u je teško, kao da će se sustav urušiti i prije restrukturiranja... Kada će se mijenjati zakon?

- Kao državna tajnica koordinirala sam izradu novog Zakona o HRT-u, tada smo konsenzusom svih stranaka donijeli dobar zakon koji je osiguravao potrebnu dozu demokratičnosti i visoku dozu neovisnosti HRT-a da bi 2012. bez ikakve javne rasprave bio izmijenjen. Zakon o HRT-u je jedan od zakona koji se najviše puta mijenjao i vidimo da niti jedan nije donio spasonosno rješenje. Sada je nužno da se koncentriramo na provedbu ugovora između Vlade i HRT-a, da HRT provede važne reforme: do kraja razdvoji knjigovodstvo, jasno definira odnos vlastite produkcije u odnosu na nezavisnu, restrukturiranje. HRT ne može živjeti u “svom” svijetu. Trebao bi biti glavni pokretač nacionalne kulture i kreativne industrije.

Je li vama u redu da netko tko čak uopće nije ni pogledao film traži njegovu zabranu, kao što su nedavno udovice tražile za film “Ministarstvo ljubavi”?

- Ja sam o tome već sve rekla. I Vlada se jasno odredila. HRT je neovisan u svom odlučivanju, u tom konkretnom i u svakom drugom slučaju, nitko nema pravo ultimativno od vodstva tražiti da donese određene odluke, ali svatko ima pravo iznositi svoje stavove i prosvjedovati.

Hoćete reći da bi urednici trebali bolje štititi svoj integritet?

- Prikazali su film.

Ali iza ponoći. Promijenili su termin.

- Film je prikazan. Taj film bio je na Pulskom filmskom festivalu, dobio je brojne nagrade, financiran je sredstvima i HAVC-a i HRT-a. Ne treba nikome sporiti pravo da ima svoje mišljenje o svakoj knjizi, filmu ili predstavi pa i da prosvjeduje. Zato živimo u demokraciji. Ali mora se znati tko je za što odgovoran. Zabrane su u demokratskom društvu neprihvatljive.

Kako ste reagirali na pismo ministra branitelja Tome Medveda u kojemu predlaže kako da se uredi program HRT-a, a poslao ga je i Programskom vijeću?

- U okviru pripreme ugovora između HRT-a i Vlade jedan dio procedure propisuje da Ministarstvo kulture kontaktira sve resore, i urede pravobranitelja, Vladine urede, različite dionike i traži mišljenje o nacrtu ugovora. Javilo nam se i Ministarstvo branitelja sa svojim sugestijama. To nema veze ni s kakvim pritiscima, to je naprosto redovita procedura.

Predsjednik Europske radiodifuzijske unije Boris Bergant upozorio je na izvješće o stanju medijskih sloboda, pokušaj HDZ-a da HRT instrumentalizira u svoje svrhe. Jeste li ga shvatili ozbiljno?

- Naš je prioritet osigurati potrebnu neovisnost medija i razvoj pluralizma. Pisani izvještaj o kojem govorite nastao je prije nego što je ova Vlada stupila na dužnost. Teško mi je odgovarati na općenite navode, osobno ne vidim da u Hrvatskoj postoji cenzura, vidim da svatko piše što želi, govori što želi...

A slučaj novinara Milorada Šikanjića kojemu se prijetilo izvanrednim otkazom zbog komentara u emisiji “U mreži Prvog”? I Programsko vijeće upozorava na neefikasnost uprave HRT-a, ali bez efekta, kako bi vama bilo da su vas tako tretirali dok ste bili predsjednica Vijeća?

- Dok sam bila predsjednica Vijeća, trudila sam se da Vijeće u svojim raspravama bude objektivno - kad smo trebali dati podršku Upravi to smo napravili, a kad smo smatrali da krše Zakon, na to smo upozoravali. Koliko je meni poznato, novinar Šikanjić nije dobio otkaz. Drugi trebaju ocijeniti jesu li njegovi komentari izašli iz okvira Etičkog kodeksa. Nama u javnom prostoru nedostaje uvažavanja tuđih mišljenja i argumenata. Ne možemo se zakopati u rovove i onda očekivati dijalog. Kad ste u rovovima, onda ratujete.

Izdvajamo