Otišao je Floki. Ova tužna vijest u utorak se proširila iz zabočke bolnice gdje je proveo posljednje dane i rastužila brojne znane i neznane prijatelje, sve koji su poznavali ili čitali novinara Jovana Hovana. Nama koji smo dio svoga novinarskog i privatnog života proveli s njim preostalo je samo otići u Aleju propalih komentatora iza Vjesnikove zgrade i odliti vrh čašice rakije u spomen njegovoj velikoj duši. Tu, gdje ispred brojnih birtija više neće biti parkiran njegov bicikl ili "spaček", u njegovoj rezervnoj redakciji, sve je manje prijatelja s kojima je provodio nezaboravna jutra, poslijepodneva, pa i večeri.
Tako smo se i mi prisjetili jednog jutra 2000. godine kada je dobio nagradu HND-a za životno djelo "Otokar Keršovani" četrdesetak godina nakon Vjesnikova Zlatnog pera. Kako mu se jako svidjelo kada smo nakon odlaska još jedne Vjesnikove legende, druga Pere Gabrića, napisali "Umro je drug Pero, živio drug Pero!", tako ćemo i sada tu parolu prilagoditi njemu: "Umro je Floki, živio nam vaš Floki!"
1. Tko je bio Jovan Hovan prije nego što se počeo baviti novinarstvom?
- Rođen sam 6. studenoga 1937. kod Kraljeva. Moj otac je slovački Mađar ili mađarski Slovak. Po djedu sam Srbin, a po drugoj baki Austrijanac.
Gimnaziju sam završio u Kraljevu, a u Zagreb sam došao 1965. godine. Jovan Hovan je prije novinarstva bio student prava koji je dogurao do kraja i početkom 1961. godine s tri nezavršena ispita batalio fakultet i počeo pisati.
* Zašto novinarstvo?
- Prvi tekst objavio sam kao 15-godišnjak u Politici, kao gimnazijalac uzdržavao sam se pišući u Politici Express. Pisao sam za novosadski Dnevnik i Večernje novosti, ozbiljno sam počeo u Minu, a potom sam s tim izrezanim tekstovima došao u Zagreb, u Vjesnik. Primio me Boris Janković Argus koji me zapravo i doveo u Zagreb. Počeo sam raditi u sudskoj rubrici Općinskog suda, a pisao sam crtice sa suđenja.
2. Prvi novinarski zadatak?
- Bilo je to suđenje skupini džepara u kojoj je glavni bio stanoviti Petarčević. Ja sam u svom tekstu parafrazirao "Krvavu bajku" Desanke Maksimović i bio sam ponosan na to, a urednik mi je rekao: Jesi li ti normalan, spominješ "Krvavu bajku". No, to se izgladilo, nastavio sam izvještavati iz sudnice, a poslije sam postao slobodni reporter. Tada su bili bolji, pametniji i seriozniji urednici.
* Najdraži novinarski tekst?
- Najdraži mi je onaj tekst koji mi je donio Zlatno pero. Riječ je o nepismenoj ženi iz Gevgelije, koja je na magarcu krenula posjetiti sinove u Švicarsku. Došla je do Beograda gdje su je zaustavili milicajci koji su napravili jedino što je tada bilo pametno - prodali magarca, kupili joj kartu i poslali je kući.
3. Najveći propust?
- To što nisam napisao knjigu. Imam sjajnu zbirku reportaža koju sam neslužbeno nazvao "Pisma iz prošlosti". Ta pisma i danas izlaze i nadam se da ću od njih napraviti knjigu. U Svijetu sam pisao ljubavne priče koje su žene čitale kao mutave.
* Što je sreća u novinarstvu?
- Najdraže mi je u životu što je na mojim tekstovima niz ljudi riješio svoja egzistencijalna pitanja, a nakon svega ja nisam uspio riješiti svoje stambeno pitanje.
4. Što čini Hovanove tekstove hovanovskima?
- Hovanov stil? Ja sam učio novinarstvo od pametnih ljudi, gledao sam kako drugi pišu i nastojao pisati kao i oni. Stil je čovjek, svatko od nas ima svoj stil. Ja sam, recimo, volio pisati u birtiji. U Esplanadi sam imao svoj stol za kojim sam pisao sve do 1991. godine. Tada više nisam imao novca platiti svoju kavu. Kada sam bio totalno u autu, u Esplanadi su mi rekli: Ako nemaš novca, mi ćemo ti platiti kavu jer si imidž naše kuće.
* Što čini rođenog reportera?
- Uvijek sam tražio ono što se događa između normalnih tokova života. Tražio sam ono što je zanimljivo i duhovito. Pisao sam o džeparu koji je zavlačio ljudima ruke u džepove i kada ništa ne bi našao, ljudima je govorio: Pa ljudi, kako ćete do 1. kad nemate ni prebijene pare u džepu.
5. Imidž i novinarski nos?
- Moj imidž je bio "spaček", promijenio sam ih šest i o njima napisao stotine priča. Imati novinarski nos znači pronaći nešto nesvakodnevno. To novinar može pronaći samo u sebi. Ja sam nastojao da ljude ne učinim mrzovoljnima i namrgođenima, nego da ih nasmijem. Hvala svakome tko se uspio nasmijati na moj račun.
* Jesu li duhoviti ljudi kastrirani u društvu jer iskaču iz prosjeka pa ih prosjek ruši među sebe?
- Najbolji način da postaneš lav je da napraviš pustinju oko sebe i sve oko sebe poravnaš. Zadatak neduhovitih i nesposobnih ljudi je da onesposobe sposobne.
6. Kada se susretneš s neduhovitim čovjekom, o čemu razgovarate?
- Mučimo se, mučimo... Ja sam dosta komunikativan, ali jedino ne mogu razgovarati s glupima. Ne volim kada netko dođe i kaže: Evo novog vica.
Kao što s ljudima treba znati razgovarati, tako treba znati i s vicevima.
Treba naći trenutak kada se vic ispriča.
7. Kako se vic dogodi?
- Vic je život, on se rodi u životu. Evo ti jedan koji sam nedavno čuo. Razgovaraju mali Mujo i Huso i Mujo pita Husu: Koliko je dva i dva?
Kaže Huso: Četiri. Aha, i ti si čuo, odgovori Mujo. To je strašno duhovit vic.
* Najveći životni promašaj?
- Isto kao i uspjeh - to što sam se bavio novinarstvom. Što bi Krleža rekao: Novinarstvo je boks najniže kategorije.
Uvijek sam se plašio nepisaca u životu i onih koji bi mi rekli: Čuj, popravio sam malo tvoj rukopis. Kako je rekao Ćićo Senjanović, moj jako dobar prijatelj iz Ferala, najviše ćete mi pomoći ako mi prestanete pomagati.
8. Hovanov šarm kod žena?
- Ja nisam nikakav ženskaroš. Više volim birtiju i kocku od žena. Moj brak je bila promašena veza, ali imao sam jednu predivnu Slovenku s kojom sam živio 15 godina. No, nitko me nije nasamario kao ona jer taman sam sadio šljive da pravimo šljivovicu, a oni od tih šljiva rade pekmez. Stalno mi šalju pekmez, a ja bih htio da mi šalju šljivovicu.
* Odnos između napisanih kartica i popijenih decilitara.
- Mislim da sam više napisao nego popio, ali puno sam i popio. Prije podne nikada ne pijem, nego samo pišem. Nikada u životu nisam zakasnio predati svoj rukopis.
9. Najveće novinarsko oduševljenje i razočaranje?
- Oduševljenje što sam upoznao niz prekrasnih ljudi, razočaranje početkom 90-ih godina kada je moje ime bez odluke i suda postalo zabranjeno. Spominjali su me kao Srbina, a ja sam slučajno samo Slovak. Ja sam ateist, ali nikada nisam napisao niti jedan tekst u kojemu bih ljude deklarirao po vjeri ili nacionalnosti.
10. Što znači nagrada?
- Više od nagrada bi značilo da me puste da radim. Da me ne krate, ne izbacuju. Novinarsku profesiju treba zaštititi jer ne može svatko biti novinar. U novinarstvu sam protiv lažnih magistara i doktora novinarstva, protiv onih koji su završavali večernje tečajeve po političkoj liniji. Meni ta diploma ne treba, moji su napisi moja diploma.
* Onemogućavanje u radu posljednjih deset godina zvuči kao šala?
- Da, dugo traje ta neslana šala, ali dobro, neka im bude. Sva imena koja su meni radila o glavi, uglavnom su imena koja se više puta mogu zaboraviti u životu.
Ne vjerujem da mi mogu pogledati u oči jer ih ja ne želim vidjeti. U mutnim situacijama svi ti mutni ljudi koji ne vrijede ništa odjednom dobiju mogućnost da te satru. Ne perom, nego političkim sredstvima.