Čak 84 posto ravnatelja osnovnih škola tvrdi da trpe različite oblike nasilja do kojega dolazi zbog neciviliziranog ponašanja roditelja učenika. Trećina ravnatelja je doživjela vrijeđanje i vikanje roditelja, gotovo četvrtina je slušala prostote (12 posto ravnatelja navodi da ih roditelji nazivaju pogrdnim imenima), a svaki drugi ravnatelj dobio je prijetnje tužbom prosvjetnim vlastima.
Oko 13 posto ravnatelja doživjelo je fizičko nasilje, 30 posto njih verbalno, a gotovo svaki drugi ravnatelj tvrdi da nasilje doživljava elektroničkim putem. Sedam posto ih je dobilo prijetnje roditelja učenika udaranjem ili ozljeđivanjem, a manjem postotku (3,3 posto ravnatelja) roditelji su uništili imovinu, primjerice – probušili su im gume na automobilima. Nekolicina ravnatelja požalila se da u ih roditelji gađali raznim predmetima.
Dio je to rezultata prvog istraživanja o nasilju nad ravnateljima osnovnih škola u Hrvatskoj, provedenom u travnju i svibnju, u kojemu je sudjelovala otprilike polovina ukupnog broja ravnatelja osnovnih škola u Hrvatskoj, njih 483. Istraživanje je provela profesorica s Katedre za pedagogiju i didaktiku Učiteljskog fakulteta Vesna Bilić sa suradnicima, u sklopu projekta „Odnosi u školi i profesionalna dobit ravnatelja i učitelja“.
Rezultati pokazuju da su nasilju roditelja češće izloženi ravnatelji s duljim stažem i oni u urbanim sredinama, bez razlike u spolu.
– Najčešće se govori o nasilju među učenicima, odnosno nasilju učenika prema učiteljima, no to isto doživljavaju vrlo često školski pedagozi i psiholozi, a najmanje se govori o izloženosti ravnatelja škola nasilju i to od strane roditelja, ali i kolega. Često se priča o tomu kako su nasilju skloni ravnatelji prema djelatnicima škola, no malo se zna o tomu da ravnatelji doživljavaju nasilje od onih kojima su nadređeni, kaže Vesna Bilić, koja je rezultate predstavila na državnom stručnom skupu Hrvatske zajednice osnovnih škola, koji se od 20. do 22. listopada održava u Poreču.
Istraživanje je potaknuto rezultatima ispitivanja izloženosti nasilju ravnatelja u drugim državama. Primjerice, lanjsko istraživanje među 1665 ravnatelja talijanskih škola pokazalo je nasilju roditelja i djelatnika izloženo 54 posto ravnateljica i 46 posto ravnatelja. U SAD-u, napominje Vesna Bilić, po istraživanju iz 2005., 60 posto ravnatelja najmanje dva puta tijekom školske godine doživi vikanje i psovanje roditelja, 70 posto su lažno optuživani, a 79 posto u tri ili više navrata godišnje prima prijetnje da će kontaktirati druga tijela, odvjetnika ili školski odbor.
Po rezultatima istraživanja u Hrvatskoj, devet posto ravnatelja osnovnih škola tvrdi da su ih tijekom mandata fizički napale kolege iz škola. Njih 32 posto iskaljivalo je bijes, 40 posto davalo uvredljive primjedbe, a 14 posto ih se odlučilo na zastrašivanje. Oko 30 posto ravnatelja sluša kritike svojih kolega zbog načina obavljanja posla, a 56 posto ih tvrdi da im kolege uskraćuju važne informacije.
Zadirkivanje i sarkazam pojedinaca iz školskog kolektiva doživjelo je 13 posto ravnatelja, 30 posto ponižavanje i ismijavanje, 28 posto ignoriranje mišljenja, a 18 posto ignoriranje dolaska i neprijateljske reakcije. Gotovo svaki drugi ravnatelj navodi da je u svom mandatu imao prilike čuti tračanje i glasine, a 16 posto doživjelo je, tvrde, indirektne prijetnje za prestankom rada.
Razlozi za nezadovoljstvo poslom, koje se često prelijeva i na privatni život, ravnateljima škola dolazi i od nadređenih. Naime, 45 posto ih navodi pretjeranu količinu posla i kontrolu rada, a sličan postotak ih smatra da dobivaju zadatke s nemogućim ciljevima i rokovima.
- Nasilje se uselilo u škole, a tamo mu ni po čemu nije mjesto. Novija istraživanja pokazuju kako 10 do 20 posto nadređenih osoba doživi nasilje od svojih podređenih. U literaturi se obrazovanje i zdravstvo navode kao izrazito podložne profesije za mobing, što se objašnjava visokom razinom stresa.
Elektroničko nasilje uzima sve više maha, jer lažna informacija ostaje trajno na internetu. I u slučaju ravnatelja škola, njihov ugled je time narušen, a takve situacije često utječu na mentalno zdravlje, ističe Vesna Bilić, dodajući kako nije rijetko da je cilj nasilnika udaljiti ravnatelja s radnog mjesta.
– Istina jest da su ravnatelji na poziciji moći, no ona nerijetko izaziva zavist, osobito onih koji nisu uspjeli doći na to mjesto. Nezadovoljne osobe u školi međusobno se povezuju u opstruiranju ravnatelja. Stvore moćnu alternativnu mrežu za koju se kaže da se ne smije podcijeniti. Umreženi mobing ima snagu, dodaje profesorica, naglašavajući važnost posljedica narušene profesionalne interakcije za reputaciju i uspješnost škole, odnosno dobrobit i uspjeh učenika.
- Pozicija ravnatelja u društvu percipira se preko njihovog materijalnog statusa. Ravnatelji dolaskom na funkciju prestaje biti dio učiteljske skupine, nerijetko postaju izolirani. Već sutradan je kolektiv protiv njih. Ravnatelj je često laka meta, odnosno žrtva posebne vrste nasilja, unatoč tome što se smatra da je riječ o osobama od utjecaja i moći. Ravnatelji slabo govore o tome, jer sebe u toj poziciji smatraju neuspješnima.
Zato često i prešućuju probleme na koje nailaze, ističe Bilić, uz zaključak kako se na ploče postavljene na školskim zgradama kao mjestu „nulte tolerancije na nasilje“, potrošilo silne novce, a općenito po pitanju nasilja u školama nismo napredovali.
Provedeno istraživanje pokazuje kako su ravnatelji škola relativno nezadovoljni profesionalnim statusom, njihov je trud blokiran birokracijom i nije dovoljno nagrađen; posao koji rade nije dovoljno cijenjen, a primanja su, smatraju, niska.
– Dok su kod nas ravnatelji škola generalno umjereno zadovoljni svojim poslom, 85 posto ravnatelja škola u Kanadi zadovoljno je svojim poslom. Kada smo provjerili zašto je tako, ispalo je zato što je sve obrnuto nego kod nas – dovoljno su plaćeni i priznati u društvu, objašnjava Vesna Bilić.
Što o svemu kažu ravnatelji škola, dijelom se moglo čuti na okruglom stolu u Poreču, kojem je, među ostalim, prisustvovao državni tajnik Ministarstva znanosti i obrazovanja Tomislav Paljak.
– Kao ravnatelj škole, nisam bio vuk samotnjak, niti sam to želio biti, ni u zbornici, niti na izletima. Nisam dozvoljavao ljudima da me izoliraju jer sam ih gnjavio gitarama i neformalnim druženjima. To je bio moj način vođenja ustanove. Pod dojmom rezultata istraživanja, očito je da je problem nasilja prisutan i da o njemu treba puno razgovarati. Složit ću se da ravnateljima treba pomoć kako bismo spriječili neželjene posljedice. Škole su živi organiziram i ne bi smjelo doći do otuđenja jer onda mijenjamo smjer u kojemu treba ići sustav, ustvrdio je Paljak.
Josip Petrović, ravnatelj zagrebačke OŠ Trnsko naveo je primjer Japana, gdje je doživio neugodnost kada je ravnatelja škole pitao kakav odnos ima s roditeljima i zovu li ga često.
– Odgovorio mi je s potpunim nerazumijevanjem onoga o čemu pričam. Čudio se, zašto bi me zvali roditelji? Očito komunikaciju s roditeljima japanske škole rješavaju drukčijim načinom, no nisam sklon tomu da me roditelj ne može nazvati jer poteškoće možemo anulirati ako je riječ o kooperativnim roditeljima. No, svaka škola je država za sebe, kaže Petrović.
Igor Matijašić, ravnatelj Osnovne škole Milana Langa u Bregani, prepričao je bizaran razlog zbog kojega mu u petak u školu stiže prosvjetna inspekcija: neposredno prije početka školske godine, osnivač škole, Grad Samobor, osim za prve i druge razrede, odobrio je produženi boravak i za trećaše. Tu je počela havarija roditelja jednog učenika, jer smatra da je zakinut zbog toga što mu dijete ide u skupinu A, a ne u skupinu B. Školski odbor je odbio žalbu, a roditelj se požalio prosvjetnoj inspekciji.
- Ono što me muči jest slijedeće: ako organizacija boravka spada u djelokrug rada osnivača, zašto ta priča dolazi prosvjetnoj inspekciji? Kada tražimo školsku kuharicu, u Ministarstvu nam kažu da to riješimo s osnivačem, a u ovakvim benignim situacijama Ministarstvo nam šalje inspekciju. Pritisci roditelja su sve veći i nije to samo problem s natezanjem oko ocjena. Roditelji kao da na neki način žele preuzeti vlast.
Čemu onda služe ravnatelji, ako nismo u stanju niti organizirati boravak djece? Onda je najbolje da roditeljima damo da organiziraju rad škole i sve rasporede, i produženi boravak, a mi ćemo biti tu da im pomognemo ako treba, rekao je Matijašić.
Darko Cindrić, ravnatelj OŠ Davorina Trstenjaka u Zagrebu, citirao je pokojnog gradonačelnika Bandića, koji je rekao – „Ako umre golub na Trgu, ja sam kriv“.
– Tako je i kod nas, zato svojim kolegama u školi znam reći - za sve neuspjehe kriv je ravnatelj, a za sve uspjehe zaslužni su učitelji. Ono što treba napraviti jest promijeniti Pravilnik o ocjenjivanju, kako bi se smanjio pritisak roditelja na učitelje i ravnatelje zbog ocjena. Jer, ocjene su postale sredstvo licitacije.
- U relativno kratko vrijeme došli smo do toga da je šiba koja je nekada bila za đake, sada u rukama učenika. Roditelji jesu skloni preskakati stepenice protokola prijave, no ne treba dozvoljavati da nas svi uče kako treba raditi posao u školi, pogotovo ne mehanizmima zastrašivanja, prvenstveno zbog ocjena.
Treba vratiti model po kojemu je ocjena 'vrlo dobar' uistinu zadovoljavala učenike i njihove roditelje, ali i biti dovoljno dobra za upis u gimnaziju, smatraju ravnatelji. Nezadovoljni su jer škola postaje 'opcija B', kako za učitelje koje je sve teže zaposliti, tako i za učenike (jer se ispisuju iz izbornih predmeta u drugome turnusu, budući da im je 'opcija A' nogometni trening, odnosno slobodna aktivnost). Prostora za poboljšanje, smatraju, ima, no ako se nešto ne učini, djelatnike u školama očekuju crne prognoze...