Tvrtko Barun neobičan je svećenik. Svira saksofon, sluša Majke, ujutro radi sklekove i zgibove, pjeva u obiteljskoj klapi.
Vodi zajednicu isusovaca na Fratrovcu, u stručnoj literaturi traži odgovore kako voditi župu, vrlo racionalno i zdravorazumski progovara o stanju u Crkvi. Ipak, prije svega, on je poslužitelj. Uvijek na usluzi onima koji su u najvećoj potrebi zbog čega je u lipnju proglašen Europskim građaninom godine. Posljednje tri godine vodi Isusovačku službu za izbjeglice, a njegovo je radno mjesto, na kojem provodi gotovo cijeli dan, u derutnim prostorima zagrebačkog hotela Porin. U tom prihvatilištu za azilante, mjestu punom tuge, teških životnih sudbina, dječjeg plača i siromaštva, razgovarali smo o najradosnijem kršćanskom blagdanu Božiću.
Koja je poruka Božića?
- Poruka Božića je univerzalna. Otvoriti se novom životu i Bogu koji je totalno drugačiji od nas i koji nam želi biti blizak. Različit od nas, a opet blizu, uvijek tu. Božić je poveznica dva svijeta u kojem dolazi do susreta između čovjeka i Boga. Krist zna što znači biti čovjek i u tom smislu možemo biti sigurni da nas razumije u našim potrebama. A to sve je nešto što možemo iskoristiti u svijetu u kojem živimo. Na nama je sloboda u kojoj ga mjeri želimo primiti odnosno u kojoj mjeri mu se želimo otvoriti.
Što za vas znači Božić?
- Za mene je Božić vezan za obitelji i vrijednosti koje mi je ona dala. To je prije svega novi život. Dolazim iz obitelji u kojoj je 12 braće i sestara, 27 nećaka i nećakinja, a još troje je na putu. Taj novi život je ono što je moja obitelj slavila, u čemu uživamo pojedinačno i zajedno. To je za mene Božić. S druge strane tu je pitanje moje osobno, a to je pripreme za taj blagdan usred svih obveza i užurbanog života. Dan Kristova rođenja je dan kada treba stati i pogledati što za mene znači taj veliki dan.
Dolazite iz obitelji s mnogo braće i sestara. Kako je izgledao Božić u vašoj obitelji?
- Da, imam 12 braće i sestara. Sedmi sam po redu, a između najmlađeg i najstarijeg je razlika 21 godinu. Božić je uvijek imao posebno mjesto u našem životu. Moja majka je iz Međimurja, otac je iz Livna, a obiteljska kuća nam je bila u Rakitju. Kao i kod svake obitelji pred Božić je bilo veliko pospremanje kuće i priprema hrane, uređenje jaslice i sličnih stvari.
Moj posao je uglavnom bio s braćom nabaviti mahovinu te pomoći oko pripreme hrane. Posebice francuske salate. Ja sam sjeckao mrkvu, gulio krumpir (smijeh). Osim posla, posebno mjesto imale su pjesma i molitva. I uvijek je u kući bilo veselja i radosti.
Tako da se veselim i ovom Božiću kada ćemo se svi naći u obiteljskom domu. Samo iz najuže obitelji nas bude 40, i uvijek, koliko god se povećavali, bude mjesta za svakoga. I uvijek se zapjeva. Cijela moja obitelj je poprilično glazbena, nas devetoro pjeva u klapi, a svi smo po dvije tri godine vježbali neki instrument. Gitaru sam naučio svirati, a sad vježbam saksofon.
Saksofon?
- (smijeh) Da, prije mjesec dana. To sam oduvijek želio. Sad mi se, dobrotom jedne prijateljice, želja ostvarila.
Kako su se roditelji snalazili oko darova?
- Moji roditelji su bili prosvjetni radnici. Otac, koji je preminuo prije 12 godina, bio je profesor fizike, a majka tehničkog. Darovi su uvijek bili funkcionalni. Primjerice, nekome nedostaju trenirka, tenisice ili cipele i to roditelji onda kupe. Nismo imali neku veliku kulturu poklona. Financijski to nismo mogli. No bilo smo sretni. Nismo bili gladni i žedni, bilo smo zajedno.
Danas to gotovo nitko ne ističe. Božić je postao dan koji se poprilično komercijalizirao?
- To je stil društva u kojem živimo. To ne treba sotonizirati, već treba iskoristiti da se kroz neke komercijalne inicijative ponudi sadržaj koji će upućivati na samu bit Božića. Od umjetnosti, kulture, duhovnih obnova, molitve. Te inicijative bi mogle čovjeka zaustaviti malo da stane i pripremi se za ovaj blagdan. Vanjski ugođaj tako može dobiti onu duhovnu dimenziju. Mislim da ima puno prostora za takve inicijative.
Koliko vas smeta predstavljanje Božića kao sladunjave bajke? Bog je rođen u svijetu punom patnje i bijede, zar ne?
- To je nešto što si trebamo dobro posvijestiti. Bog na kraju krajeva dolazi u svijet na način koji nije baš lijep. Ne prihvaćaju ga, za njega i njegovu obitelj nema mjesta u svratištu Betlehema. On se rađa u štalici. To je realnost njegovog života. I vrlo brzo, samo dijete Isus zajedno sa Svetom obitelji postaje izbjeglica. U njihovom slučaju imamo klasični primjer političkog azila. Bježe u Egipat jer im kralj Herod prijeti smrću. To nije nimalo ugodno i lijepo iskustvo. I to je ono što mi kršćani ispovijedamo kroz našu vjeru. Da je Bog zaželio biti dio ovog svijeta, unatoč tome što je svijet grub, opak, pun zla.
Danas to možemo vidjeti u našoj svakodnevici. Ratovi, konflikti, ubojstva, mučenja, glad, neimaština. Izbjeglice su samo produkt interesa i izrabljivanja drugih. To je realnost svijeta u kojem živimo. I upravo zbog toga je važna radost Božića. Jer vjerujemo da dolazi Onaj koji u takav svijet donosi mir, pomirenje, radost, slobodu. To je ono što slavimo, što nas ovaj blagdan potiče da radimo. No ne samo u svijetu izvan nas, već i u našem unutarnjem svijetu. Jer u svakom od nas ima ratova, nemira, zločestoće, izgubljenosti i traženja. Zato nam je potreban taj mir koji donosi dijete Isus.
Jesmo li licemjerni u slavljenu Božića, kada s jedne strane slavimo rođenje Spasitelja koji donosi mir, a s druge strane se ponašamo poput gostioničara i vlasnika prenoćišta koji su odbili primiti Svetu obitelj uoči Isusova rođenja jer eto nisu iz njihovog kraja, imaju drugačiji akcent i ostala “opravdanja”? Sveta obitelj je u tom trenutku obitelj bez kuće, bez hrane, bez prijatelja, obitelj koja će uskoro bježati jer im prijeti smrt. U tim trenucima žalimo Isusovu obitelj, gnjevni smo na Heroda, a s druge strane, velika većine negativno razmišlja o izbjeglicama.
- Pokušat ću biti blag. Kršćanska Europa ne može se ponositi svojom ulogom u izbjegličkoj krizi. Nismo bili jako solidarni. Sirijska kriza je jasna humanitarna kriza i tu nema dileme. Oni su trebali našu pomoć. Točka. Evo činjenica. Pet milijuna Sirijaca je napustilo, ne svojom voljom, svoju domovinu, od čega ih je milijun i pol primila Europa koja ima 500 milijuna ljudi. Milijun i pol Sirijaca trenutno se nalazi u Libanonu koji pak ima pet milijuna ljudi. Stoga mi kao kršćanska Europa uopće ne možemo biti ponosni na našu solidarnost i suosjećanje.
Po ovome što kažete Europa, pa i Hrvatska su se u ovom slučaju ponašali kao oni vlasnici prenoćišta pred Isusovo rođenje.
- U određenoj mjeri: kad su nam Orban i njegove bodljikave žice uzor. Umjesto da tražimo način kako im pomoći. Kad niječemo realnost tih ljudi da im treba pomoć, sigurnost i zaštita. Neke većinske kršćanske zemlje u Europi su jako isključive jer žele primiti samo kršćane, ne i muslimane. U tom smislu vjerujem da nas duh Božića može potaknuti da odvojimo dio sebe, dio onoga što pojedinačno i kao društvo imamo, i to damo ne samo izbjeglicama, već i svima onima koji su oko nas - beskućnicima, susjedima koji živi u neimaštini, siromašnima. Nama neće puno nedostajati, a njima će jako puno značiti.
Malo dijete Isus rodio se u jaslama, u štalici, ne u zlatnim dvorima kao u nekoj bajci. Papa Franjo cijeli dosadašnji pontifikat traži i poziva da malog Isusa pronađemo na periferiji. Gdje je ta periferija u Hrvatskoj?
- Periferija je margina društva. Svi pojedinci i grupacije čiji se glas ne čuje. Kojima su zakinuta prava. Društvo i politika ne brine toliko o pojedincu i malom čovjeku. Izbjeglice su očiti primjer. No tu su i mnogi naši sugrađani koji odlaze u inozemstvo u potrazi za boljim životom. Nije vani sve bajno, često su tamo usamljeni, možda i izrabljivani. Sve je to periferija na koje smo pozvani izaći. Vidjeti drugoga koji nije “naš”, koji se ne uklapa u naš mentalni sklop i izaziva našu ugodnu samodostatnost. Da se tom bratu i sestri otvorimo i da im pomognemo. A ta periferija će onda nama zauzvrat omogućiti da kroz taj susret rastemo. Taj drugačiji nas može obogatiti svojom različitošću.
Božić je, a brojne obitelji neće biti na okupu ili neće slaviti Božić, kao prije, u Hrvatskoj već u inozemstvu gdje su otišli u potrazi za poslom i kruhom. Razara li to obitelji?
- Ne bih išao tako drastično. Fizička blizina je važna, apsolutno je važna ako živimo svakodnevan život bez ljudi koji su nam dragi. No meni se čini da je veći problem činjenica da u obiteljima nema duhovne blizine. Da brojne obitelji žive u konfliktima, ratovima, neslaganjima, mržnji. Što u našim obiteljima postoje članovi koji ne razgovaraju, koji nemaju snage za oprost. Fizička udaljenost lakše se riješi. Imamo Skype. Duhovna udaljenost je mnogo ozbiljniji i važniji problem.
Koliko je politika odgovorna za masovni odlazak Hrvata?
- Mislim da politika nije odgovorna. Mi smo krivi jer biramo takvu politiku. I trebamo preuzeti odgovornost u skladu s demokratskim sustavom u kojem živimo. Moramo naučiti da se politička odgovornost koja se daje na izborima, uzima i daje. To ide sporo, ali narod mora prepoznati one koji su autentični, koji rade za opće dobro, kao i one koji rade za svoje vlastito dobro. U tom prepoznavanju smo malčice spori. Ne ide nam dobro razlučivanje dobra od zla.
Zašto i kako je Tvrtko postao svećenik?
- Pa poziv sam prvi put osjetio kad sam imao 12 godina. Išao sam na susrete ministranata kod isusovaca. Naravno, išao sam zbog toga što sam imao opravdan razlog otići od kuće i kućnih obaveza (smijeh) i družiti se i zabavljati sa 40 drugih dječaka. Išla su moja starija braća, pa sam i ja išao. Osim toga, tu je uvijek bilo i nagovora i molitve. Tako je na red došla tema o pozivu svećenika, o tome što znači biti isusovac. I na jednom od tih nagovora pomislio sam “zašto ne bih i ja bio svećenik”.
Tada se rodila ideja. Tada sam tati rekao da ću doći kod njega u Nadbiskupsku gimnaziju jer je on tamo predavao fiziku. Pitao me hoću li doći kao “vanjski” učenik ili sjemeništarac, a ja sam odgovorio ovo drugo. Bilo mu je drago i on i majka bili su uvijek zbog toga sretni i ponosni. Kroz srednju školu ta ideja to jest poziv se polako formirao i dobivao neki sadržaj.
Nakon srednje sam ušao u novicijat i bio sam oduševljen otkrivajući isusovačku duhovnost, duhovnost svetog Ignacija Lojolskog. Posebice nakon 30 dana duhovnih vježbi u šutnji koje su za mene i sve isusovce intenzivno duhovno iskustvo i životna prekretnica. Zaređen sam prije sedam godina. Nakon dvije godine novicijata, imao sam dvije godine filozofije na Jordanovcu, godinu dana u Bruxellesu gdje sam bio u regionalnom europskom uredu Isusovačke službe za izbjeglice.
Zatim sam tri godine bio u Parizu na teologiji. Nakon toga sam bio dvije godine studentski kapelan u Zagrebu nakon čega sam se ponovno vratio u Pariz na magisterij iz duhovnosti. Posljednje tri godine sam na ovoj službi. Nedjeljom sam kapelan Međunarodne katoličke zajednice u Zagrebu, u kapelici Katoličkog sveučilišta predslavim nedjeljne mise na engleskom i francuskom jeziku. Od ljeta sam preuzeo službu i poglavara isusovačke skolastičke zajednice na Fratrovcu.
Kakav je bio život u Parizu, gradu svjetla?
- Godine u Parizu su mi jedne od najljepših u životu. Živio sam u zajednici sa 35 isusovaca iz svih dijelova svijeta. Ta raznolikost i širina su me oduševili i promijenili. Sjećam se, mnoga subraća su dolazili iz nekih zemalja gdje je pitanja siromaha puno aktualnije. Shvatiš da biti siromašan u Hrvatskoj nije isto što u nekim državama svijeta. I u tim trenucima sam molio za milost susreta siromašnog Krista na što često ukazuje meni jako drag papa Franjo.
Obojica ste isusovci, pa ste možda u sukobu interesa.
- Ma ne! (smijeh). Jednostavan je i prelijepo mi je kao isusovcu vidjeti da on svoje propovijedi, govore i poruke temelji na ignacijevskoj duhovnosti. Baštinimo istu duhovnost, ponekad mi je lakše razumjeti ono što govori. Sretan sam što je na čelu Katoličke Crkve osoba koja od početka svojim gestama i riječima pokazuje širinu, dubinu, jednostavnost i kreativnost, a to je nešto što i mene potiče na rad. Posebice njegove riječi i poziv - Crkva siromašna, za siromašne.
Danas ste na čelu Isusovačke službe za izbjeglice. Koliko vam Crkva u tome pomaže? Tu ne mislim na potporu župljana i vjernika, već na potporu svećenika i biskupa.
- Pitanje izbjeglica možda nije prioritet. Ne shvaća se koliko su ti ljudi ranjivi. Hrvat siromah zna jezik, ima neko poznanstvo, možda rođake, možda neku nekretninu. Izbjeglica to nema. Nemaju se na koga osloniti. To je nešto što ne shvaćamo. Uz to oni su drugačiji, ne znamo što žele, čemu se nadaju. Tada ih etiketiramo, i veći dio Crkve kao institucije pa i vjernici, imamo predrasude. Naravno, mi u Isusovačkoj službi za izbjeglice radimo u ime Katoličke Crkve, mi radimo ogroman posao. Mi svjedočimo prisutnost Crkve na toj periferiji i to na specifičan način jer među kolegicama i kolegama postoje i azilanti, postoje osobe koje su muslimanske vjeroispovijesti, katolici, protestanti, vjernici i oni koji možda ne prakticiraju vjeru. Različiti ljudi, ali sa zajedničkim vrijednostima. Zato mislim da bi se puno više moglo napraviti. Nedostaje jača podrška, a ne samo načelna potpora Crkve kao institucije. Tema izbjeglica je kompleksna, nije jednostavna, nema crno-bijelih rješenja. Upravo zato više pomoći i podrške ne bi uopće škodilo.
Kako izgleda vaš radni dan?
- Kroz došašće ustajao sam se u 5.30. Odmah stavim slušalice na uši, pa malo tjelovježbe.
Duhovna tjelovježba ili...
- Ma ne. Prave tjelovježbe. Malo sklekova, trbušnjaka, plank i slično, za jutarnje razgibavanje. Prije tuša.
Aha..
- Onda je u 6 ujutro misa zornica. Pa 30 minuta meditacije. Zatim je doručak, pa nešto prije 8 sati odlazim u prihvatilište Porin u Dugavama. Tu sam do 16 ili 17 sati, a vrijeme prođe kroz sastanke, koordinaciju ljudi, slanje mailova. Onda se vraćam u zajednicu: najprije večera, u 18.45 zajednička večernja molitva časoslova, pa ostatak obveza, razgovori sa subraćom, određivanja zadatka. Trudim se barem 20 minuta dnevno čitati jer smatram da tako mogu napredovati i rasti.
Što se čita?
- I duhovno štivo i klasici. Jako me zanima leadership, pa trenutno čitam knjigu jednog američkog autora “Vodstvo kao služenje. Model vodstva za vašu župu”. Navečer odvojim pol sata za vježbanje saksofona (smijeh). A da - kroz cijeli dan pronađem vremena za društvene mreže. Negdje oko 22.40 slijedi osobna molitva osvrta na dan - ispit savjesti, i u 23 sata već hrčem.
A što volite od glazbe?
- Volim sve kvalitetno bez obzira na vrstu glazbe. Prije par tjedana sastavio sam si playlistu stvari u kojima svira saksofon. Pa u tome ovih dana uživam. Inače bih rekao da je moj temeljni žanr rock, hard rock.
Kada bi sad mogli organizirati koncert za azilante to bi bili...
- Hm, hm. Pa osobno bih volio da sviraju Goran Bare i Majke (smijeh). Za koncert bi ipak radije odabrao recimo Jinxe.
Ove godine organizirate akciju božićni ručak s izbjeglicama.
- Da. Kao i lani, želimo spojiti dva svijeta: marginalizirane izbjeglice i lokalne stanovnike koji imaju predrasude o izbjeglicama. Ideja je da na sam Božić na ručak pozovemo nekog koga ne poznamo, tko ne pozna naše božićne običaje, da ga primimo i s njim podijelimo dva, tri sata vremena. Lani smo imali 19 obitelji i jednu župu, koje su primile 55 izbjeglica, a ove godine već prijavljenih 35 obitelji iz Zagreba, Ludbrega, Varaždina, Rijeke. Javili su se pojedinci, neki samostani, župe. A to je uistinu ona ljepota Božića.
Koja je božićna želja izbjeglica s kojima ste svakodnevno u kontaktu?
- Tražitelji azila imaju samo jednu želju. Dobiti azil. Da mogu konačno započeti svoj novi život. Jer trenutni život im nije lijep. Žive u staroj zgradi, sa 500 drugih ljudi. Čekaju, neki i više od godine dana, odluku koja će im promijeniti život. To nije predivan život kad ne znaš što ti donosi sutra. Njihova je želja nastaviti ili početi ispočetka život ovdje. Oni koji su već dobili azil, žele normalan život. Sresti ljude koji će ih prihvatiti, koji će im pomoći. Ništa više. Ništa manje.
Kako ljudima osvijestiti da vi ili primjerice pater Cvek koji desetljećima brine o najugroženijim građanima, pripadate istoj Crkvi kao onaj slavonski župnik koji si je nedavno kupio Mercedes za 25 tisuća eura?
- Crkva je raznolika, i ima svakakvih primjera – boljih i manje boljih, odnosno lošijih. Crkva je sveta i grešna u isto vrijeme. Ove naše ograničenosti i slabosti unutar Crkve trebamo mijenjati jer, bez obzira na to što Crkva nije homogena, mi ipak svjedočimo Krista u svijetu kao jedna zajednica. U isto vrijeme moramo poštivati slobodu i pravo pojedinca i kada nam se to ne sviđa. Na svakom pojedincu je da se zapita, a javnost i svijet oko nas to čine, u kojoj mjeri živimo autentično kršćanstvo.
Ipak, ne radi se tu samo o odgovornosti pojedinca, bez obzira radi li se o svećeniku, političaru, novinaru... Kao Crkva mislim da trebamo reagirati na takve slučajeve, ne kako bismo osuđivali već kako bi podsjećali i poticali se da želimo živjeti u skladu s Kristovim naukom, njegovim riječima i djelima. I kada to činimo, vrlo lako ćemo vidjeti je li došlo do sklada ili eventualno nesklada između nas koji Krista nasljedujemo i samog Krista. Što se konkretnog slučaja tiče, meni je draže ono što papa Franjo od početka naglašava i na što nas poziva da kao pojedinci i Crkva živimo: Crkva siromašna za siromašne.
U lipnju ste proglašeni Europskim građaninom godine. Kakvo je to priznanje?
- Osobno mi ta nagrada ne znači puno. To je više priznanje i nagrada kolegicama i kolegama za sve ono što su zajedno napravili za izbjeglice. A napravili su izvanredne stvari! Da se u nagradi radilo o novcima, značilo bi nam malo više. (smijeh) Jer tada bi nagrada imala vrlo konkretan učinak za izbjeglice.
Možda da za financije pitate ovog slavonskog župnika.
- Nije loša ideja. Možda bih trebao (smijeh). Ali... bez obzira na struku, poziv ili posao - svi koji mogu podržati naš rad kroz volontiranje, molitvom ili donacijama - vrlo su dobrodošli. Bit ćemo im jako zahvalni!