Vratila sam se u Zagreb, i ostala u šoku: zar je ovdje proglašen kraj epidemije korone?

Vratila sam se u Zagreb, i ostala u šoku: zar je u glavnom gradu proglašen kraj epidemije korone, samo se to drži u tajnosti?

Ovdje cvjeta život kakav je nekad bio. Europu, Ameriku i Aziju trese korona, ali šta se to nas tiče? Terase su pune razdraganih ljudi, stolovi kafića vraćeni su na predepidemijski razmak. Ponegdje još na podu vidite crte povučene po propisnom razmaku, kao u našem redakcijskom Van Goghu, no više ih se ne drže.

Kritičari briju na Zrće i slavonske svadbe, a što s ovim? Zagrepčani su odlučili da korona za njih ne važi, uživaju pritom prešutnu podršku medija i stožera Civilne zaštite. Ne, nije riječ o neodgovornoj mladeži, tu su ljudi svih dobi. Idila. Svi su skupa, vani, na suncu. Dišu jedni drugima za vrat.

Nikome javno ta raspuštenost ne smeta, nitko ne dovodi u pitanje pravo Zagrepčana da budu nerazumni usred epidemije: jer ako može alka i procesija na Hvaru, što ne bi Zagrepčani uživali u divnom dugom ljetu?

Da, zašto ne bi?

U srijedu je bilo 358 oboljelih. U Zagrebu 58 novih u srijedu, 68 u četvrtak. Slavimo to ležerno, gospođa mi je maknula svoje klince iz krila tek kad su nju pogodili bocom fante u glavu. Vjerujem da će zapamtiti tu kavu. I ja ću: to mi je zadnja, dok se ekipa ne vrati zdravom razumu. A tako je jednostavno: perite ruke. Nosite maske. Držite razmak.

Mnogi se čude mome čuđenju. Ne vide zašto terase ne bi bile krcate. Razgovarajući s ljudima koji nisu sigurni je li korona išta opasnija od gripe, puno toga mi se rasvijetlilo. Pet mjeseci ponavljanja da je virus nov, nepoznat i opasan nije ostavilo dubljeg traga. Ni to da nema lijeka ni cjepiva, da možda i vi možete umrijeti ili ostati trajno oštećenih pluća ili mozga.

Ni kad mu je život u pitanju, naš čovjek neće odustati od svoga gušta, od kave na suncu u društvu nepoznatih, od tog starog običaja od stoljeća sedmog, koji nas je održao, njojzi hvala! Razmak? Kakav razmak, pa vidite ovog Beroša…

I to me puklo posred glave. Kakav feminizam, kakva ravnopravnost! Možeš ti njemu tri godine tupiti da su i žene ljudi, ali on će opet: draga, što ima za ručak? Kad tako trči nepoznatima da ga zaraze neugodnim virusom, kad ga ni korone nije strah, kako bi se tek odrekao ideje od koje ima toliko koristi, da je sve to oko kuće i djece ženski posao?

Lakše je otpisati čitavu stvar skupa s brkatim feministkinjama i iskompromitiranim Stožerom, i nastaviti živjeti kao da ne postoji problem. Nema problema u načinu na koji tretirate žene u vašoj tvrtki, u svojoj obitelji, niti s nošenjem maske i držanjem distance. Neravnopravnost nije vaš problem, korona nije vaš problem.

Problem je to što vas gnjave da stavite tu glupu masku, pa ugušit ću se! Nije problem što su žene ovdje svakako iznad domaćih životinja, a ispod vrijednosti muškarca: doduše, bude malo neugodno kad vam gurnu to pod nos crno na bijelom, u obliku sudske presude od 6 mjeseci zatvora za silovanje djevojčice, ali okrenite glavu, brzo ćete to zaboraviti. Pa niste vi djevojčica koju bi netko silovao, što vas briga?

Ljudi koje gledam većinom su nespremni mijenjati ponašanje, pa makar time gazili po najbližima. Žene od 19. stoljeća traže da ih se jednako plati, da se njihov rad jednako vrednuje, da se posao u obitelji ravnomjernije rasporedi. Ljudi su nespremni mijenjati ponašanje, makar time ugrozili svoj život i svoje bližnje. Ne žele se mijenjati, osim ako baš moraju.

Mudra država to zna, evo u Bavarskoj su upravo povećali kazne na 250 eura za ulazak u autobus ili dućan bez maske, 500 eura ako to ponovite. U Donjoj Saskoj će za neodržavanje sigurnosnog razmaka platiti do 400 eura. Redari i policajci obilaze i pišu kazne, svako malo izvještavaju koliko su milijuna naplatili u Münchenu, a koliko u Berlinu. Glupo je računati na savjest ili inteligenciju ljudi. Kad zbilja želite da se mijenjaju, primijenit ćete ono što pali i lupiti ih po džepu.