U Donjoj Bačugi, banijskoj pustoši između Gline i Petrinje, baka Milja Slijepčević (80) i ove je godine zasadila lijepi vrt. Dozrijeva krasno povrće, sve od luka do graha, rajčica će biti bolja nego ikad, a bogme ni krumpira neće nedostajati za nju i njezina supruga i vršnjaka Stevana. Odmah pored je šljivik star nekoliko desetljeća, u njemu je nekako nikla i jedna jabuka te jedna - katolička crkva.
Ona je sagrađena ilegalno i bez ikakvog projekta. Hrvati koji su se bježeći pred ratom iz Bosne uselili u selo (iz kojega su prethodno pred Olujom otišli Srbi), osjećali su potrebu imati crkvu.
Usred sela
Za gradnju im se zgodna učinila parcela usred sela, koja je i do tada imala funkciju svojevrsnog seoskog trgića. To je bilo zemljište Stevanova djeda koje je on za te potrebe darovao Općini, pa je slijedom toga vlasnik većeg dijela zemljišta danas Grad Petrinja. No, kako graditelji nisu marili za detalje, tako nisu ni za međe na česticama, pa su tako ušli nekoliko metara i u Stevanov posjed, koji svojim smatra i ovaj dio kojega se ranije odrekao njegov djed. Materijala se skupilo po kućama i ubrzo je nikla prava crkva s tornjem. Nije imala fasadu, ali je iznutra bila pristojno uređena. Ispred je na postolju postavljeno veliko raspelo, učvrstili su dva jarbola za zastave, pa čak ugradili i malu fontanu. Crkva je dobila ime Svetog Ivana Glavosjeka.
Dvije, tri godine nakon Oluje počeli su se u selo vraćati prvi Srbi. Nije tu bilo nikakvih problema između dvaju naroda, a iako iznenađen građevinom, nije nikome prigovarao Stevan Slijepčević. I sam se vremenom naviknuo na crkveno zvono koje je svake nedjelje pozivalo vjernike na mise.
Godine su prolazile, a Donja Bačuga polako je ostajala bez stanovnika, kako bez Srba, uglavnom staraca koji su umirali, tako i bez Hrvata, koji su se iseljavali i tražili bolju budućnost zapadnije. Trgić je zarastao, fontana odavno ne radi, jarboli se nakrenuli, a oko raspela je nikla kupina. Iz crkve je odneseno što je vrijedilo, klupe i sitan inventar.
mala penzija Ostale su dvije stolice, svijeća i dva cvjetna aranžmana koja nisu uvenula jer su plastična. Ako je oltara i bilo, više ga nema, na katedri je ostala jedna knjiga crnih korica, a uokolo razbacani papiri s riječima i notama.
- Pa, mislio sam, neka bi mi dali neku odštetu kada su već sagradili na mojemu - kaže Stevan.
- On ima penziju 1800, a ja 900 poljoprivredne. Imamo samo tu bašču, pa dobro bi nam došlo bilo što - dodaje Milja.
- Ma ništa, odem u Općinu, oni kažu platit ćemo, pitam koliko, a oni kažu kao platit će 10, 15 hiljada, na kraju došli na 3 hiljade. Onda išao kod biskupa u Sisak. On isto veli, budite bez brige, sve ćemo riješiti, vi ćete samo dobiti papir da potpišete. Onda su me zvali da dođem kod advokata. Ja kažem, ma neću imat’ s advokatima posla - priča ogorčeno Stevan.
- Ma malo on zaboravlja, oni su htjeli još dvije naše čestice dalje tamo gdje mi je bašča. Ja jadna rekla da što im toliko treba, hoće li fudbalsko igralište praviti? Al’ sve za neke male novce. A što ću bez te bašče - kaže Milja.
šest šljiva - Pola rali je tu gdje su crkva i bašča. Tu gdje je crkva bilo je šest šljiva - prisjeća se Stevan.
- Svi kažu da bi mi to mogli tužiti i da bi sigurno dobili sud, al s čime ćemo tužiti, tko će to tjerati? - pita Milja.
- Ma ja ne tražim ne znam što, platite pošteno i neka ostane, meni nije na leđima i ne smeta mi - kaže Stevan.
- Ha, ništa, nadamo se da će doći pravda - poželjeli smo im na odlasku.
- Hoće, ako ima Boga - kaže Milja.
- Pa ima, kako da ne, eto vam ga u dvorištu - ohrabrismo mi baku.
Stjepan Vego iz Ureda za odnose s javnošću Sisačke biskupije rekao je da kapelu u Donjoj Bačugi nije gradila Sisačka biskupija, niti je mogla imati ikakve veze s time, jer su kapelu 1997. godine, 12 godina prije osnutka Biskupije, sagradili samoinicijativno Hrvati prognani iz BiH.
Dobra volja
- Gospodin Slijepčević je došao prije nekoliko godina kod biskupa Vlade Košića te je biskup iskazao dobru volju da se ovaj problem riješi, usprkos tome što ni Biskupija ni biskup nisu odgovorni za njegov nastanak. Dogovor je bio da g. Slijepčević proda svoj voćnjak Župi te bi ga se na taj način obeštetilo. Kapelu bi tako bilo moguće legalizirati, a ponuda koja mu je nuđena bila je daleko viša negoli su cijene zemljišta u ovom kraju. Gospodin Slijepčević, nažalost, poslije toga više nije htio surađivati s našim odvjetnikom koji je tražio potrebnu dokumentaciju. Odvjetnik je rekao biskupu da gospodin Slijepčević ne želi prodati svoj voćnjak (šljivik), nego samo 2-3 metra, koliko mu je kapela ušla u posjed - kaže glasnogovornik Vego, napominjući da je građevina većim dijelom na parceli u vlasništvu Grada Petrinje.
Dodao je kako nije moguće napraviti parcelaciju na tako malom zemljištu, a Slijepčević ne želi prodati cijeli voćnjak ili barem pola, već samo mali dio na kojem je kapela). Naveo je i da mu je otkup ponudio Grad, ali nije prihvatio.
- Biskupija je pokazala dobru volju i želi to riješiti, ali problem ne želi riješiti gospodin Slijepčević - zaključuje Stjepan Vego.