Vukovar je mjesto u kojem je pobuna hrvatskih Srba i agresija JNA i Republike Srbije ostavila najteže posljedice. Vukovar je bio općina izvan vitalnih kopnenih prometnica u kojoj je najznačajniji prometni objekt bio most na Dunavu između Iloka i Bačke Palanke. U sjevernom dijelu općine su uglavnom sela s većinskim srpskim stanovništvom, a u južnom dijelu s hrvatskim stanovništvom. Zbog toga je u srpnju 1991. napravljena tri kilometra duga prometnica između sela Bogdanovaca i Nuštra kako bi hrvatsko stanovništvo dobilo pouzdaniju vezu s Vinkovcima.
Zbog zemljopisnog položaja i demografskih značajki obrana Vukovara je bila izrazito zahtjevna, posebice od sredine rujna 1991. kada je JNA okupirala dio grada oko vojarne i spojila se s naseljem Petrova Gora koje su držali pobunjeni Srbi. Otada je obrana grada rijetko gdje bila dublja od tri kilometra, a na dijelu prigradskog naselja Lužac manje od dva kilometra. Zbog male dubine težišta prva crta je često bila i posljednja crta obrane. Povoljna okolnost za obranu Vukovara je močvarno zemljište uz obale rijeke Vuke i šumski kompleksi Đergaj i Mala Dubrava pa su veći napadi bili mogući s pravca sela Sotin, Negoslavci i Borovo Selo. Istočna granica općine bila je rijeka Dunav, ujedno državna granica sa Srbijom pa je česta usporedba sa Staljingradom neodrživa jer je grad od listopada 1991. bio u potpunom okruženju.
Vukovar je branila policija i Zbor narodne grade (ZNG), odnosno Hrvatska vojska (HV). Vukovar je bio sjedište policijske uprave koja je zbog manjka policajaca i opsežnih poslova stalno dobivala pojačanja, najvećim dijelom iz Policijske uprave Varaždin. ZNG je od lipnja do kraja rujna bio organiziran u pričuvnu bojnu i djelatnu bojnu pri 3. brigadi ZNG. Početkom listopada osnovana je 124., odnosno 204. brigada Hrvatske vojske. U obrani grada sudjelovali su manji dijelovi 1. brigade ZNG i Specijalne bojne Zrinski. Početkom rujna u Vukovaru je bilo oko 400, a početkom listopada oko 1800 vojnika. U brojku od 1800 uračunati su logistički i drugi neborbeni dijelovi, s tim da je na crti bojišta bilo oko 1250 vojnika. Obranom grada zapovijedali su Tomislav Merčep, potpukovnik Mile Dedaković i kapetan Branko Borković. Radi učinkovitije obrane zapadnog Srijema u sklopu Operativne zone Osijek osnovana je sredinom listopada 1991. Operativna grupa Vukovar, Vinkovci, Županja kojom su zapovijedali potpukovnici Mile Dedaković i Vinko Vrbanac. U njezinu sastavu bile su 109. brigada iz Vinkovaca, 124. (odnosno 204. brigada) iz Vukovara i 131. brigada iz Županje. U studenom je skupina ojačana 3. brigadom ZNG i 105. brigadom HV iz Bjelovara. Skupina je 10. studenoga imala oko 5300 vojnika.
U napadu na Vukovar sudjelovale su brojne snage JNA, pobunjenih Srba i Teritorijalne obrane Republike Srbije. Napad je vodilo Zapovjedništvo 1. vojne oblasti iz Beograda pod zapovijedanjem generala Aleksandra Spirkovskog i Živote Panića. Na operativnoj razini angažirane su snage iz Vojvodine i uže Srbije. Kompletno ili po dijelovima u napadu na Vukovar sudjelovalo je oko 16 brigada, sedam pukova, Riječna ratna flotila i nekoliko manjih sastava JNA. Iz sastava TO Srbije bile su dvije brigade i oko 9 odreda. Pobunjeni Srbi bili su organizirani u TO Vukovar u čijem su sastavu bili četnički odredi Leva Supoderica i Petrova Gora. Prema podacima od 16. studenoga 1991., u sastavu snaga JNA i TO Srbije u istočnoj Hrvatskoj bilo je 46.902 vojnika. Od toga je u izravnom napadu na Vukovar bilo angažirano oko 7800 vojnika iz sastava JNA, 2186 vojnika iz TO Srbije, uz potporu ekvivalenta pet oklopnih bojni i tri puka za topničku potporu. U listopadu, u početnoj fazi napada, brojno je stanje bilo veće za jednu mehaniziranu brigadu. Vukovar je općina u kojoj je pobijedio SKH-SDP, a koja se sukladno krizi i srpskoj pobuni postupno raslojila po nacionalnom sastavu. U tom pogledu s vukovarskim SDP-om se uglavnom zbivalo sve ono i što na drugim područjima Hrvatske s većim postocima miješanog stanovništva. Utjecaj srbijanskih struktura, posebice MUP-a Republike Srbije, na pobunjene Srbe bio je vrlo velik.
Vukovar je u ožujku 1991. prvi put skrenuo veću pažnju na sebe kada je organizirano prebacivanje navodno ugroženog srpskog stanovništva u Vojvodinu nakon prvog značajnog incidenta između hrvatske policije i pobunjenih Srba u Pakracu. Bio je to tek uvod u oružane sukobe. U Borovu Selu 2. svibnja u zasjedi je ubijeno dvanaest hrvatskih policajaca. Tim je masakrom počela srpska pobuna u istočnoj Slavoniji. Podržala ju je JNA uvođenjem mehanizirane bojne iz Srijemske Mitrovice u Vukovar i zaposjedanjem mosta na Dunavu kod Iloka.
Među najzloglasnijim krvnicima Vukovara bio je pukovnik JNA Veselin Šljivančanin
Izbijanjem sukoba u Sloveniji u Srbiji je mobiliziran dio snaga JNA predviđenih za napad na Hrvatsku. Jedna od mobiliziranih brigada, 51. mehanizirana iz Pančeva, dobila je 1. srpnja zadatak da na području Vukovar - Vinkovci spriječi “međunacionalne sukobe”. Ta formulacija značila je u stvari okupaciju do koje tada nije došlo je jer je brigada zaustavljena na granici Vojvodine i Hrvatske s još tri takve postrojbe. Njihov razmještaj potaknuo je pobunjene Srbe da intenziviraju djelovanje na istoku Hrvatske. U sukobu s pobunjenim Srbima Hrvatske snage su 4. srpnja stavile pod nadzor kompletno Borovo naselje. Pobunjeni Srbi su imali više uspjeha na sjeverozapadnom dijelu općine u selu Ćelije koje su zapalili 9. srpnja, nakon što se stanovništvo povuklo. Do kraja srpnja JNA je zračnim napadima uništila priručne vojarne ZNG-a između Vukovara i Iloka i potisnula hrvatske snage u gradska središta. Hrvatske snage značajan su uspjeh napravile 3. kolovoza kada su stavile pod nadzor prigradsko naselje Lužac i zaokružile obranu grada u jedinstvenu cjelinu. Potkraj kolovoza, nakon okupacije Baranje, JNA je dio snaga usmjerila na Vukovar i podržala pobunjene Srbe koji su iz okolnih sela ugrožavali grad. Prilikom demonstracije sile i uznemiravanja Vukovara obrana grada je 24. kolovoza srušila zrakoplov JNA tipa Jastreb, a drugi lakše oštetila.
Idućega dana, 25. kolovoza, nakon nailaska kamiona JNA na minu između Borova naselja i Borova Sela počele su borbe za Vukovar. U sljedećim danima JNA je presjekla prometnicu Bogdanovci - Vukovar i zauzela sela na prilazima Vukovaru: Sotin i Berak. Nekoliko dana poslije, 5. rujna, slijedio je do tada najjači napad JNA i pobunjenih Srba na grad. Pod izlikom deblokade vojarne JNA je 14. rujna ponovno napala grad s juga i sjevera i povezala snage pobunjenih Srba u naselju Petrova Gora s posadom vojarne na Sajmištu. Slijedilo je kraće “zatišje” jer je JNA pokrenula strategijsku napadnu operaciju s ciljem da u roku od šest do osam dana zauzme Slavoniju i nastavi prodor prema Zagrebu i Varaždinu. U zamisli operacije Vukovar se planirao blokirati i zauzeti snagama mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice. Operacija je propala pa su JNA i TO u istočnoj Hrvatskoj nastojale zaokružiti kompaktno područje gdje je Srba bilo u većem broju.
Glavna zapreka planu bio je Vukovar jer je bio u zaleđu glavnih snaga i JNA ga je morala zauzeti. Hrvatske snage istodobno su prešle u odlučujuću obranu i počele najveću obrambenu operaciju tijekom 1991. godine. Da osvoji Vukovar, JNA ga je morala odsjeći od Vinkovaca, što je učinjeno 1. listopada zauzimanjem sela Marinci između Nuštra i Bogdanovaca. Hrvatske snage nekoliko su puta pokušale deblokirati prometnicu, no bez uspjeha. Najambiciozniji pokušaj napravile su 13. listopada. U pokušaju proboja poginulo je 10, a ranjena su 44 sudionika. Neuspješan je bio i drugi pokušaj deblokade 12./13. studenoga 1991. Za osvajanje Vukovara formirane su dvije namjenske skupine koje su prema pravcima napada dobile imena Taktička grupa Sjever i Operativna grupa Jug. Zadatak TG Sjever bio je zauzimanje Borova Naselja, a OG Jug Vukovara. Glavna snaga OG Jug bila je Gardijska motorizirana brigada iz Beograda, a TG Sjever snage Novosadskog korpusa. Zapovjednici tih skupina bili su pukovnici Mile Mrkšić i Srboljub Trajković.
Na jugoistočnom dijelu općine Gardijska divizija je zauzimanjem prometnice Šid - Mirkovci krajem rujna odsjekla Ilok od Vukovara i Vinkovaca. Zauzela ga je 14. listopada, nakon čega je protjerano oko 10 tisuća ljudi, koji su nakon prihvata u Slavonskom Brodu i Đakovu postupno razmješteni po unutrašnjosti Hrvatske.
Osvajanjem Marinaca, Bogdanovci i Vukovar odsječeni su od Vinkovaca. Bogdanovce je branila skupina od oko 200 vojnika, policajaca, mještana i HOS-ovaca. Obrana sela je u listopadu i prvoj polovici studenoga odbila niz jakih napada, no napad 10. studenoga nije izdržala. Selo je palo, a preostali stanovnici i branitelji po skupinama su se probili prema Vinkovcima. U obrani sela poginulo je 38 branitelja i civila, a oko 60 ih se vodi na popisu nestalih.
Operacija Vukovar, odnosno napad na grad, počela je ujutro 2. listopada. JNA je zaustavljena na prilazima gradu i natjerana da promijeni organizaciju napada. Uz potporu zrakoplova i topništva sustavno je napadala grad, no očekivani uspjesi nisu dolazili. Iznimno jak napad izveden je 16. listopada na području Mitnice, južnom dijelu Lušca, Sajmištu i Trpinjskoj cesti. U tim borbama poginuo je i Blago Zadro, zapovjednik hrvatskih snaga u Borovu naselju, što je bio velik udarac za obranu grada. U kraćem “zatišju” hrvatska strana pokušala je evakuirati dio ranjenika iz gradske bolnice. Nakon neuspješnog pokušaja 13. i 14. listopada, ujutro 19. listopada u Vukovar je bez većih problema stigao novi hrvatski konvoj i tijekom dana s ranjenicima napustio grad. “Primirje” koje je trajalo nekoliko dana JNA je koristila za prestrojavanje i sređivanje stanja.
Blago Zadro
Završni napadi JNA za osvajanje Vukovara počeli su u noći 29./30. listopada. Premoć je bila nemjerljiva i rezultati su počeli stizati: 2. studenoga zauzeto je naselje Lužac, 9. studenoga prekinuto je prometovanje između Borova naselja i Vukovara, a 10. studenoga odvojena je Mitnica od središta Vukovara. Obrana Vukovara presječena je na dva mjesta, čime su branitelji zbijeni u tri odvojena džepa koja se nisu mogla dugo održati. Primirje koje je stupilo na snagu u 18 sati 16. studenoga JNA nije poštovala, već je nastavila napad i tijekom 18. i 19. studenoga osvojila grad. Većina branitelja se predala, a dio se u skupinama uz velike gubitke probio prema Vinkovcima.
Posljednju fotografiju Siniše Glavaševića, koji je do samog kraja slao radijska izvješća iz opkoljenoga grada, snimio je ratni reporter Slobodne Dalmacije Matko Biljak
Tijekom priprema za evakuaciju preživjelog stanovništva na poljoprivrednom dobru Ovčara u blizini Vukovara u noći 20./21. studenoga ubijene su 194 osobe odvedene iz gradske bolnice. Ukupan broj poginulih u Vukovaru procjenjuje se na oko 2000 osoba, uglavnom Hrvata, kao i drugih koji su branili grad i općinu. Hrvatsko stanovništvo i ranjenici iz bolnice koji nisu pobijeni na Ovčari počeli su 19. studenoga u organizaciji JNA napuštati razrušeni grad. Konvoje s njima hrvatske su vlasti prihvatile 21. i 22. studenoga u Bosanskoj Rači i Dvorovima kod Bijeljine. JNA je navodno na istočnom bojištu do veljače 1992. godine imala oko 900 poginulih pripadnika od kojih je značajan dio stradao u Vukovaru. Hrvatske procjene znatno su veće. Gubitke JNA u bici za Vukovar Glavni stožer Hrvatske vojske procijenio je na 8000 poginulih vojnika, 100 uništenih tenkova, 60 oklopnih transportera i 27 srušenih zrakoplova.
Bitka za Vukovar ima posebno mjesto u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Ne zbog samog ishoda bitke, nego zbog simboličnog značenja. Obrana grada utjecala je na civilnu populaciju, posebice u krajevima koji nisu bili izloženi strahotama rata. Vukovar je tijekom bitke postao simbol i njegov se pad godinama obilježava kao dan sjećanja na sve one koji su poginuli u ratu za Hrvatsku.