Teško je povjerovati da su tek prije pet godina Ujedinjeni narodi odlučili diljem svijeta obilježiti Dan holokausta. Više od šezdeset godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata većina svjetskih naroda ujedinila se da bi obilježila besprimjernu tragediju i ujedinila se u sjećanju i podsjećanju na holokaust od kojega većega užasa nema.
Nakon plinskih komora, koncentracijskih logora, svjedočenja preživjelih i gubitka šest milijuna naše braće i sestara i mnogih drugih, treba se sjetiti i podsjetiti da su i manjine kao Romi bili progonjeni, kao i oni drukčije seksualne orijentacije - homoseksualci, oni koji su imali drukčije političke stavove ili životne filozofije.
Komunisti su bili progonjeni i likvidirani, a i dalje ima onih koji tvrde da se holokaust uopće nije dogodio, da su život izgubile samo stotine tisuća, najviše milijun ili dva, i da židovi pretjeruju u opisivanju strahota. Unatrag nekoliko godina pojavio se glasnogovornik onih koji niječu holokaust u liku predsjednika Irana. Njegova mržnja prema Izraelu i negodovanje zbog prava Izraela na postojanje manifestiraju se nijekanjem holokausta.
Zašto je holokaust drukčiji od bilo koje druge strahote koja se dogodila? Zašto je drukčiji od drugih genocida? Kako bi se shvatila veličina užasa, kako bi se shvatilo zašto je holokaust bitan povijesni događaj, treba se prisjetiti da je holokaust bio planirani genocid zasnovan na ideologiji koja se u cijelosti temelji na mržnji prema židovima i nijekanju njihovih prava, ne samo na život kao građana s pravima na imovinu, posao i stvaranje, već na život uopće. Nacistička zvijer dala si je u zadatak uništenje svih židova.
Ima onih koji kažu da je nakon šezdeset godina vrijeme za oprost, da je vrijeme za zaborav. Mi kažemo da se i nakon šezdeset godina treba sjećati i prisjećati, ne zaboraviti i boriti se svim silama protiv nijekanja. Ne smijemo zaboraviti da je taj demokratski izabrani kancelar došao na vlast s programom straha i zastrašivanja i poveo svoj narod, svoju vladu i svoju zemlju u pohod osvajanja, uništavanja i ubijanja samo zbog svoje mržnje prema židovima.
Tako nešto se nikada prije nije dogodilo i ne smije se nikada ponoviti. Mi koji smo danas okupljeni ovdje i oni na drugim skupovima na različitim mjestima, preživjeli, potomci preživjelih, njihovi sinovi i sinovi židovskoga naroda i svi oni koji se poistovjećuju s veličinom tragedije i strahote, vođe i građani, imamo misiju izučavati povijest i učiti od povijesti, učiti druge o vrijednosti tolerancije, ljubavi prema ljudima, međusobnoj predanosti i poštivanju ljudskoga života.
Prošlo je više od šezdeset godina od trenutka u kojem se svijet nije zaustavio, kad je tišina prekrila narode i vođe, a Crkva zašutjela kad je nacistički smrtonosni stroj započeo s ubijanjem. Ne smijemo zaboraviti da je svijet pao na ispitu iz morala i gledao kako ljude ubijaju samo zbog njihova porijekla. Brodove pune izbjeglica odbijali su i vraćali u Njemačku, granice su bile zatvorene, a vrlo malo njih - pravednika među narodima - suprotstavilo se plimi zla i pružilo utočište i život progonjenima. Našu braću i sestre, onih šest milijuna, nećemo vratiti u život, ali zbog njih moramo nadglasati tišinu.
Ako postoji pouka koju moramo prenositi dalje s naraštaja na naraštaj, onda je to pouka o važnosti samoodređenja i samoobrane. Židovski narod je konačno po pravdi, a ne po nečijem milosrđu dobio mogućnost izgraditi neovisnu državu. Židovskom narodu, kao i svakom drugom narodu, pripada pravo na samoodređenje i samoobranu.
Holokaust nije moralno opravdanje za postojanje židovske države, jer mi kao narod imamo pravo biti slobodni u svojoj zemlji. To opravdanje ne ide na štetu drugoga naroda. Težimo životu na svojoj zemlji u miru uz državu palestinskoga naroda. Vodimo obrambeni rat jer imamo pravo na samoobranu, kao što bi to činila i svaka druga država.
Holokaust je za nas živi podsjetnik, ali ne vodimo rat za opstanak u njegovo ime. Šezdeset godina kasnije pod pokroviteljstvom međunarodnih zakona ili njihove interpretacije postoje oni koji tvrde da Izrael krši zakone ratovanja i ljudska prava. Zakon je naša svjetlost. Izrael je pravna država koja poštuje ratne zakone, ali postoje oni koji nastoje te iste zakone zloupotrijebiti kako bi ugrozili postojanje Države Izrael.
Isti ti Palestinci, zagovarači rješenja dviju država za dva naroda, mogu u nama pronaći iskrene partnere za pregovore. Kao što je novoizabrani predsjednik prof. Josipović rekao, ali u drugom kontekstu, mjesto za rješenje može biti i izvan zidova suda. Oni koji traže rješenje u nama će naći partnere; oni koji pokušavaju nijekati pravo Izraela na postojanje u nama će naći protivnike.
Moramo izaći iz šutnje, sjetiti se i poštivati one malobrojne koji su se izložili opasnosti kako bi spasili židove, a isto tako ne smijemo zaboraviti da su mnogi okrenuli glave na drugu stranu. Čovjeku je dozvoljeno buniti se, ali samo je nekolicina to i izabrala. Tišina koja je bila okružila narode i zemlje udarila je pečat sramote na čovječanstvo.
Hoćemo li izvući pouku? Koliko ih plače nad strahotama u Darfuru? Nad progonima manjina? Koliko je onih obrijanih glava i ksenofobnih mrzitelja stranaca i svih drukčijih? Koliko nas otvara svoje srce i suosjeća sa žrtvama prirodnih nepogoda kao na primjer u Haitiju? Sve nas je stvorio isti Bog i svi imamo istoga Boga u srcu. I kao što je rekao izraelski pjesnik: znaj, svi smo ljudi i moramo biti ljudi. Tko god gleda u budućnost, mora imati na umu prošlost.