Danas se održava Glavna sjednica SDP-a koja mora biti točka preokreta situacije u SDP-u, a posljedično i u hrvatskom društvu. Naime, SDP je još uvijek jedina snaga sposobna pružiti odsudni otpor smjeru u kojem HDZ vodi hrvatsko društvo. Na polju ekonomije HDZ uporno izbjegava svaku zdravu reformu, servisirajući svoje interesne skupine i kupujući vrijeme koje Hrvatska nema, a na polju društva dopušta, a nerijetko i direktno potiče, daljnje potonuće hrvatskoga društva u ozračje ekstremnih tonova i opće nesigurnosti. Andrej Plenković je tu samo loša fasada, koja neuspješno prikriva ovo drugo, a ni ne trudi se promijeniti išta na polju ovog prvog.
Kao i Zoran Milanović 2011., Plenković je krajem 2016. imao povijesnu priliku korjenito promijeniti negativni smjer kojim naše društvo ide. Za razliku od Milanovića, koji je naslijedio državu u krizi, a potom nije bio dorastao zadatku, Plenković je zatekao nikad veći proračunski višak u državnoj blagajni, no uzalud je bilo nešto očekivati, ipak je riječ o - HDZ-u.
SDP-u nije samo stranačka, već i građansko-civilizacijska dužnost što prije zaustaviti kretanje našeg društva u takvom smjeru.
Bernardićeve dvije godine
Da bi do toga došlo, stranka mora promptno riješiti unutarnje prijepore i zbiti redove za političke borbe koje su iza ugla. Previše je vremena izgubljeno na borbu za političke mrvice. Previše je taoca prošlosti, raznih frakcija i frakcija u pokušaju. Previše je floskula i frazetina, a premalo dodira, stvarnog dodira s građanima koji su uvjereni da nitko, pa ni SDP, više nema sluha za njihove probleme. U takvoj situaciji nemali broj mladih, ali i ne tako mladih građana, Hrvatsku napušta, a naši stari, ali i potencijalni birači, ‘lutaju’ od stranke do stranke, tražeći istinsku alternativu šovinističko-kronističkoj verziji Hrvatske kakvu HDZ nemilice proizvodi. HDZ nema istinske frakcije i sukobe oko pojedinih politika, nikad nije ni imao, njegove ‘frakcije’ do izražaja dolaze samo kada je na dnevnom redu borba za plijen.
Davor Bernardić je imao dvije godine da stranku pretvori iz gubitničke u pobjedničku. U te dvije godine malo je napravljeno, za SDP se uglavnom čulo kroz šale na društvenim mrežama i kroz ismijavanje Bernardića i pojedinih istaknutih imena stranke, a politički protivnici stranku uopće nisu percipirali, i ne percipiraju - kao ozbiljnu konkurenciju. Politička stranka si nikad ne smije dopustiti da joj se politički protivnici - smiju. No bilo bi naivno i nepošteno misliti da Bernardić sam snosi krivnju za takvo stanje. Naslijedio je ozbiljno ranjenu stranku, a potom istu nije znao izliječiti. Krivnju snosimo svi mi koji smo dopustili da stranka postane talac privatnih razmirica.
Što mi daje uvjerenje da je drugačiji SDP ne samo moguć, nego i bliži no što mislimo?
Naši pobjednici s terena, kolege u Trogiru, Supetru, Pločama, Rijeci, Sisku, Čakovcu, Jastrebarskom, mojoj Koprivnici te brojni drugi stranački aktivisti koji se nesebično žrtvuju, a taj trud vrh stranke nije uvijek znao propisno valorizirati, a te pobjednike uzeti kao recept za izgradnju snažnijih terenskih organizacija u ostatku Hrvatske. Upravo u segmentu terenske organizacije najsnažnije zaostajemo za HDZ-om. Stranka je ponajmanje njezin predsjednik, ma tko on bio, a najviše njezin teren, njezina baza.
Okupljanje slobodnomislećih
Na HDZ-ov toksični sadržaj moramo što prije odgovoriti kvalitetnim sadržajem, supstancom, proizvodnjom konkretnih prijedloga politika kao konkretnih odgovora na konkretne probleme ljudi s konkretnim imenom i prezimenom, naših sugrađana. U tu svrhu valja u najkraćem roku oživjeti zamrle stranačke savjete, privući socijaldemokratski opredijeljene profesionalce iz različitih domena, kojih ne manja, i koje je SDP nekoć znao privući. Predstoji nam manje priče, više promišljenih zakonskih prijedloga i bespoštednija borba u Saboru. Građanima s ruba egzistencije valja ponuditi SDP kao onu snagu koja je sposobna snažno, upućeno i bez laganja uhvatiti se u koštac s njihovim osobnim nesretnim sudbinama, dužnost nam je te ljude vratiti iz okrilja neodgovornih političkih svodnika poput Živoga zida.
Krajnje je vrijeme da dobro promislimo buduće potencijalne koalicijske partnere na lijevom centru, da nam se ne bi ponovilo da neke stranke parazitiraju na našim glasovima, dobivaju nezasluženi broj mjesta u Saboru, da bi prvom prilikom prišle HDZ-u, pokazujući da nikad nisu bile vođene idejom drugačije, bolje Hrvatske, već klijentelističkim porivima i pukim političkim preživljavanjem.
SDP mora postati središnje mjesto okupljanja svih slobodnomislećih ljudi, neovisno bili oni članovi stranke, simpatizeri ili građani koji Hrvatskoj žele biti dobro. U SDP-u mora biti mjesta i za socijaldemokrate, i za snažniju ljevicu, i za liberale. U SDP-u ne smije biti mjesta za politikantstvo, dogmu i privatni interes.
Ako nećemo mi, tko će? Ako ne sada, kada?
Između Hrvatske s jedne, i njezinog daljnjeg rastakanja od strane HDZ-a, daljnjeg trganja društvenog tkiva naše domovine - može i mora stajati Socijaldemokratska partija Hrvatske. Druge domovine nemamo. Krenimo raditi danas. Ne sutra. Sutra je prekasno.
Piše: Mišel Jakšić