U paralelnom svijetu besmrtnosti i nasljeđa on je unikat. Mitsko, univerzalno, unikatno biće koje je samo stvaralo svoju nogometnu građu, magijom koja bi napunila i Aleksandrijsku biblioteku. Dok smo ga ovih tjedana gledali na treninzima, presicama i utakmicama, miješao se neki čudni spokoj s osjećajem velikog gubitka. Spokoj jer ono što je ostavljao iza sebe ne može imati monetarnu, već povijesnu vrijednost, ultimativnu memorabiliju, ali i tugu koja se cijedila zajedno s kalendarom koji je brojke okretao prema onome, nažalost, neminovnom.
"Last Dance 2.0" naziv je ovog stvarnog remek-djela koje je u Kataru završilo s emitiranjem na globalnoj, svjetskoj razini. Kada se u subotu spuštao zastor, svi su ustali i zapljeskali. Šesnaest godina nakon praizvedbe u Baselu...