Hrvatsko zagorje poznato je po brojnim bajkovitim dvorcima, burgovima i kurijama. Većina njih sagrađena je u razdoblju od 13. do 19. stoljeća u srednjovjekovnom, renesansom, baroknom i klasicističkom stilu, no jedan od njih se i vremenom i stilom gradnje izdvaja od ostalih. Sagrađen je tek nedavno, prije dvadesetak godina, i to u stilu koji je više karakterističan za Bavarsku nego za Hrvatsko zagorje. Taj bajkoviti dvorac, svojevrsna hrvatska verzija slavnog dvorca Neuschwanstein koji je poslužio kao inspiracija i za slavni Disneyjev dvorac, smješten je na području Krapinskih Toplica, na brdašcu iznad malenog zagorskog zaselka Jurjevec u kojem je prije nešto manje od 70 godina rođen i njegov vlasnik, umirovljeni poduzetnik, pravnik, lovac i avanturist Mijo Habulinec.
Mijo Habulinec
Gospodin Habulinec je rođen u siromašnoj obitelji u Jurjevcu. Njegov otac bio je službenik, a majka domaćica i u vrijeme njegova rođenja živjeli su malenoj kućici u selu Jurjevec. Na svom malenom imanju držali su krave i guske i živjeli mirnim seoskim životom.
- Kao dječak volio sam čitati. Čitao sam sve što mi je došlo pod ruku, a najviše bajke i te priče o dvorcima iz bajki jednostavno su se usadile u meni. Ne znam, valjda je i normalno da netko tko se rodio u malenoj trošnoj kućici sanja o životu u dvorcu - priča nam Mijo Habulinec.
Mijo Habulinec
Motiv za uspjeh
Želja da sagradi svoj dvorac iz bajki Habulincu kao da je podsvjesno bio motiv da se vine iz siromašnog seoskog života. Iako šanse baš i nisu bile na njegovoj strani, upornošću i uz malu dozu sreće, pedesetak godina nakon rođenja dobio je priliku da u svom rodnom mjestu i izgradi svoj vlastiti dvorac.
Nakon što je u Krapinskim Toplicama završio školu, Habulinca su roditelji usmjerili u srednju trgovačku školu jer su smatrali da će u trgovini najlakše naći posao. No, Habulinec jednostavno već ni tada nije bio tip čovjeka koji će birati lakši put.
- Želio sam studirati, a sa srednjom Trgovačkom školom to nisam bio u mogućnosti pa sam upisao i Prometno-tehničku školu. Srećom, imao sam majku koja mi je uvijek bila podrška, bez obzira na to što odlučio. Dobro ili loše, uvijek je bila uz mene, pa me tako podržala i u naumu da upišem još jednu srednju školu, a kasnije i fakultet - ističe Habulinec.
Habulinec je tako uspješno završio srednju Prometno-tehničku školu i odlučio upisati Pravni fakultet u Zagrebu, na kojem je uspješno diplomirao. No, pravom se u životu gotovo i nije bavio. Njegov životni put odveo ga je u poduzetništvo.
S diplomom u kamion
- Nakon što sam završio fakultet bio sam na praksi na jednom sudu, a predsjednik tog suda imao je mjesečnu plaću u protuvrijednosti od oko 300 njemačkih maraka. U to vrijeme kod kuće smo imali nekakve radove i jedan lokalni kamiondžija nam je dva kamiona šljunka naplatio isto toliko koliko je predsjednik suda na kojem sam radio zarađivao mjesečno. Ni sekunde nisam dvojio. Odmah tamo, na licu mjesta, nakon što je istovario šljunak u naše dvorište, dogovorio sam se s njim da mi proda taj svoj stari kamion. Posudio sam novac od oca i prijatelja i za tjedan dana sam već počeo raditi kao prijevoznik. Za godinu dana imao sam dva kamiona, a za dvije godine već četiri. U jednom danu zarađivao sam onoliko koliko je ranije spomenuti predsjednik jednog suda zarađivao u mjesec dana - prisjeća se Habulinec.
- Kamion sam naučio voziti u vojsci, a usavršio u Berlinu. Tijekom studija na Pravnom fakultetu s jednim sam prijateljem sa studentskom vizom otputovao u Njemačku. Tamo sam boravio dva i pol mjeseca i radio u jednoj prijevozničkoj tvrtki. U ta dva i pol mjeseca nije mi bilo lako, imao sam čak 26 lakših prometnih nesreća, ali sam naučio voziti kamion. Mislim da nema boljeg mjesta da naučiš voziti od velegrada. Osim toga, naučio sam koliko je poznavanje stranih jezika važno. To vrijeme koje sam proveo u Berlinu gotovo ni s kim nisam mogao komunicirati i zarekao sam se da se više nikada neću dovesti u takvu situaciju - ističe Habulinec.
No, prijevozničkim poslom nije se dugo bavio. Njegov poduzetnički duh brzo ga je odveo u nove poslovne avanture. Nakon prijevozničkog otvorio je građevinski biznis, gradio ceste po Hrvatskom zagorju i velike građevine poput Kaznionice u Turopolju, no ni u građevinskom biznisu se nije predugo zadržao. Sredinom 80-ih godina s poslovnim je partnerom u Švicarskoj otvorio proizvodni pogon za proizvodnju strojeva za optičku kontrolu proizvoda. Njegov poslovni partner među prvima je u svijetu patentirao tu vrstu strojeva koji su doživjeli velik uspjeh na svjetskom tržištu. Vratio se zatim u rodni kraj te je sudjelovao u projektu telefonizacije Hrvatskog zagorja, koji je provodilo tadašnje javno poduzeće Hrvatska pošta i telekomunikacije. Radio je također i kao zastupnik brojnih europskih i svjetskih tvrtki za proizvodnju raznih radnih strojeva i bio njihova veza s hrvatskim tvrtkama. Nizao je poslovni uspjeh za poslovnim uspjehom te se sredinom 90-ih godina odlučio umiroviti i posvetiti svom najdražem hobiju - lovstvu.
Afrička avantura
- Kao lovac proputovao sam velik dio svijeta, od europskih zemalja preko Kanade do Afrike. U Africi sam, između ostalog, sudjelovao i u lovu na lavove i usput naučio jednu važnu životnu lekciju koja me ponovno potaknula da sagradim svoj dvorac iz bajke. U Africi sam boravio više puta te sam puno razgovarao i s domorocima koji su mi rekli da poslovica njihova naroda kaže: da bi postao čovjek ne moraš ubiti lava, nego trebaš imati dijete, posaditi drvo i sagraditi kuću. Puno sam o tome tada razmišljao. Imam četvero djece, tri kćeri i sina, drveća sam na brijegu iznad svog rodnog mjesta posadio nebrojeno, nedostajala je jedino kuća - prisjeća se.
Godinama je maštao o tome kako će na zemljištu na brijegu iznad svoga rodnog mjesta sagraditi klijet, no nije mu se sviđalo ni jedno rješenje koje su mu predlagali arhitekti. Morao se vratiti daleko u mladost, u vrijeme kada je kao siromašni dječak čitao o dvorcima iz bajki, da bi napokon došao do ideje kako bi umjesto klijeti trebao sagraditi svoj dvorac.
- U Beču je održana izložba maketa austrijskih dvoraca sagrađenih od lego-kockica. Vratilo me to u moju mladost i prva stvar koju sam napravio nakon posjeta izložbi je bilo to da sam otišao u trgovinu i natovario automobil svim mogućim lego-kockicama. Došao sam kući i poklonio lego-kockice kćerima i zamolio ih da upotrijebe svoju maštu i od tih lego-kockica sagrade dvorac. Kad su završile, maketu sam odnio arhitektima i naredio im da od te makete naprave rješenje za gradnju dvorca. Doslovno sam im rekao da uvećaju sve što vide za 100 puta i da naprave rješenje prema kojem ću moći sagraditi dvorac. Bili su malo u šoku, ali prionuli su poslu i ubrzo sam imao arhitektonsko rješenje na temelju kojeg sam mogao unajmiti građevinare da počnu graditi. Nekoliko godina kasnije moje kćeri koje su napravile maketu, udale su se u dvorcu koji je izravna replika njihove makete dvorca od lego-kockica - ističe Habulinec.
Gradnja Habulinčeva dvorca iz bajke nastalog prema maketi dvorca od lego-kockica koju su izradile njegove kćeri počela je 1998. godine i u nekoliko je faza trajala nekoliko godina. Dvorac je sagrađen u šumi na brijegu iznad Jurjevca, na zemljištu površine dvadesetak hektara. U podnožju dvorca nalaze se i tri ribnjaka, a puteljak do dvorca sagrađen je od kamena, na način na koji su se putovi gradili u srednjem vijeku, i gradnja samo tog puteljka trajala je više od godinu dana.
Kula na pet etaža
U gradnji dvorca korišteni su zeleni kamen dolomit iz kamenoloma u Ljubešćici, eruptivni kamen i kamen vapnenac iz lokalnih kamenoloma na području Hrvatskog zagorja, cigla, crijep, beton i slavonski hrast. Zidovi dvorca debeli su 80 centimetara, a dvorac ima tridesetak tornjeva. Specifičan je i po tome što su krovišta dvorca sagrađena pod različitim kutovima, a jedan od njih pod kutom od čak 78 stupnjeva, što je graditeljima predstavljalo poseban izazov prilikom gradnje. Visina dvorca od temelja do vrha je točno 50 metara. Dvorac ima čak 101 prozor, desetak soba, šest velikih otvorenih prostora i dva vinska podruma. Dvorac zapravo ima dva odvojena krila koja su spojena centralnim dijelom u kojem se nalaze velike otvorene prostorije u kojima je moguće organizirati vjenčanja i druge slične društvene događaje, a u sklopu dvorca uređena je i kula na pet etaža s koje se pruža pogled na širu okolicu. Dvorac je opremljen antiknim restauriranim namještajem i unikatnim namještajem kupljenim u antikvarijatima i radionicama namještaja diljem svijeta, a tu se nalaze, naravno, i lovački trofeji koje je Habulinec prikupio na svojim lovačkim avanturama diljem svijeta. Dvorac je dobio ime Empirej, što na latinskom označuje najsjajniji dio neba u kojem obitavaju bogovi.
- Mislim da ni jedan dio dvorca nije sagrađen iz prve, neke dijelove smo rušili i gradili iznova po nekoliko puta. Ni sam ne znam koliko sam novca potrošio na sve to. A nije ni bitno. Ispunio sam svoj dječački san i sagradio svoj dvorac iz bajke u kojem su se udale moje dvije kćeri. U šali znam govoriti da sam sagradio dvorac kako bih uštedio na najmu svadbenih sala, a i da sam ga sagradio da bi se moje kćeri imale gdje udati, a da se moj sin može lakše oženiti - govori nam kroz smijeh.
Mijo Habulinec, njegova supruga Beti i njihova obitelj dvorac danas koriste kao ljetnikovac u kojem pronalaze zaklon od sunca i vrućine u ljetnim mjesecima. Dvorac je moguće i unajmiti za potrebe vjenčanja i drugih svečanih događaja. Istovremeno, obitelj Habulinec nastavlja i rad na njegovu uređenju pa bi tako dvorac uskoro trebao dobiti i sustav grijanja, što će omogućiti i njegov daljnji razvoj kao turističke destinacije u Hrvatskom zagorju.
Ispunjeni san
- Preostalo je još samo da u dvorcu organiziram dva vjenčanja, da se u njemu uda još jedna kći i oženi sin, koji je trenutačno na fakultetu, i moja je misija pri kraju. Svojoj djeci sam omogućio da se udaju, odnosno ožene u pravom pravcatom dvorcu, i to mi je najvažnije. Upravljanje dvorcem već sam prepustio supruzi i djeci i oni najbolje znaju kako njime upravljati. Ispunio sam sve ono što su mi rekli afrički domoroci. Imam djecu, posadio sam drvo, a sagradio sam i kuću. I da se ponovno rodim, ponovno bih sve učinio isto, ponovno bih proživio život koji sam proživio, samo još brže - zaključuje na kraju gospodin Mijo Habulinec.
