Pravosudno-politička agresija na hrvatske branitelje i Domovinski rat
Dvadesetjednu godinu nakon završetka rata na prostorima bivše države, tužiteljstva u Beogradu i Sarajevu zadnjih mjeseci imaju pune ruke posla intenzivno pišući nove masovne optužnice protiv hrvatskih branitelja i Domovinskog rata. Politički kontekst tih optužnica sasvim jasno i eksplicitno usmjeren je protiv hrvatskog državnog vodstva 90-ih na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. To je dio neke nove strategije kojom se želi na sve moguće načine oslabiti međunarodnu poziciju RH kao punopravne članice EU i NATO-a, te ojačati politički pritisak na ionako malobrojne Hrvate preostale u BiH, koje su Srbi već ranih 90-ih protjerali iz Republike Srpske, a Bošnjaci ih danas nastoje protjerati i iz Federacije BiH. Treba dakle stvoriti neku novu geopolitičku kartu ovih prostora koja je prije svega usmjerena prema malobrojnim preostalim Hrvatima u susjednoj nam BiH. Iz svih navedenih razloga Srbija ne namjerava ukinuti zakon o univerzalnoj nadležnosti za ratne zločine iz 90-ih, a Sarajevo pokreće masovne kaznene postupke pred državnim sudom BiH protiv zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske kao dio novog i dobro organiziranog političkog pritiska i psihološkog rata protiv hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Što radi Tužiteljstvo u Beogradu?
Tužiteljstvo u Beogradu danas 2016. vrlo intenzivno proizvodi optužnice za zločine nakon dvadeset i više godina koji su navodno počinjeni na teritoriju RH, a za koje tvrdi odnosno pretpostavlja da su ih mogli počiniti hrvatski branitelji. Prikupljaju se podaci, pa ako i zatreba izmišljaju se žrtve i događaji, falsificiraju dokumenti itd. To je ionako posao u kojem imaju veliko iskustvo, posebno kada treba optužiti Hrvate. Iako je navedeni Zakon suprotan osnovnim načelima međunarodnog kaznenog i kazneno-procesnog prava, Srbija sukladno svojoj novoj agresivnoj politici danas ne pokazuje ni najmanju namjeru da ga promijeni, nastavljajući na taj način svoju dobro poznatu agresivnu geopolitiku iz ranih devedesetih na drugi način. Očigledno nastojeći preuzeti ulogu Međunarodnog kaznenog suda za cijelu bivšu Jugoslaviju, Srbija takvim pristupom ima za cilj zataškati svoju zločinačku ulogu u oružanim sukobima na području bivše Jugoslavije i brutalnoj agresiji na Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Kosovo, te umanjiti na sve moguće načine vlastitu odgovornost za ratove u RH, BiH i Kosovu. Takvim pristupom Srbija nastoji preuzeti vodeću ulogu u procesima uspostave novih geopolitičkih i geostrateških odnosa na ovim prostorima, nastavljajući svoju staru agresivnu velikosrpsku ratnu politiku novim sredstvima. Konačno, u tome direktno ili indirektno sudjeluju najviši državni dužnosnici Srbije, koji su zdušno i javno zagovarali stvaranje velike Srbije ranih devedesetih. Sve to rezultiralo je stotinama tisuća poginulih, ranjenih, zlostavljanih i protjeranih osoba te enormnim materijalnim štetama. Kako danas takva država može preuzeti ulogu regionalnoga policajca ili suca nad susjedima na koje je nedavno izvršila brutalnu agresiju? Takvi pokušaji mogu samo izazvati nove tektonske poremećaje na ovim prostorima.
Povijesne činjenice
Sve te nove optužnice, prema instrukcijama njihovih geostratega treba staviti u kontekst teze o “progonu” 200.000 (?) hrvatskih Srba u Oluji. I nije uopće važno što ih je na taj “progon” prisilio njihov vođa Mile Martić, njima je samo važno za to optužiti Tuđmana, Hrvatsku vojsku i hrvatske branitelje, i to ne samo u Beogradu nego čak i u Chicagu. I nije više uopće važno kako i zašto je do rata uopće došlo i tko ga je vodio i s kojim ciljevima. Oni danas jednostavno pokušavaju stvoriti neku novu istinu o povijesti ratnih sukoba na prostorima bivše države masovnim optužnicama protiv hrvatskih branitelja i hrvatskog političkog vodstva tog vremena. Fragmentiraju se i izoliraju pojedini povijesni događaji, izvlače se izvan konteksta, prostora i vremena u kojem su se dogodili, te se ocjenjuju na način koji je sa šireg povijesnog gledišta potpuno neutemeljen i neprihvatljiv. Prema njihovim teorijama trebalo bi što prije zaboraviti 1991. i velikosrpsku agresiju JNA i Miloševića na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, zaboraviti Vukovar, Dubrovnik, Osijek, Gospić itd., tisuće ubijenih i desetke tisuća prognanih. Zbog svega toga velikosrpska politika na sve načine pokušava prikriti svoje masovne zločine iz 1991. s kojima su započeli projekt stvaranja velike Srbije. Miloševića više nema, nema ni povijesne ocjene ni presude Haaškog suda Miloševiću, ni Milanu Babiću, ni Karadžiću, ni Mladiću. Prisjetimo se zbog toga povijesnih činjenica, kada nakon teškog vojnog poraza 4. kolovoza 1995. godine Martić, kao predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine, donosi Odluku o evakuaciji 200.000(?) Srba iz RH, kojom nedužni hrvatski Srbi postaju taoci njegove velikosrpske politike i ideje, cit: “Republika srpska krajina, Vrhovni savjet obrane, Knin, 4. august 1995. godine, 16.45 časova, Broj: 2-3113-1/95. Zbog novonastale situacije izazvane agresijom Republike Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu odlučujemo:
Da se pristupi planskoj evakuaciji sveg za borbu nesposobnog stanovništva iz općina Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac.
Evakuaciju provoditi prema pripremljenim planovima pravcima koji izvode prema Kninu i dalje preko Otrića prema Srbu i Lapcu. Knin, 4. 08. 1995. godine, Predsjednik republike Mile Martić.”
To su povijesne činjenice o razlozima masovnog zbjega srpskog stanovništva iz Hrvatske, koje je bilo talac takve sulude velikosrpske politike. Nažalost, nakon svih zločina i progona koje je počinila ta ista velikosrpska politika nad Hrvatima, od 1991. do 1995., većina srpskog stanovništva ostaje i danas njenim zarobljenikom i taocem. Nakon svega danas ideolozi velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku masovnim optužnicama protiv hrvatskih branitelja i optužnicama protiv predsjednika Tuđmana, da je planirao, poticao, nalagao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje progona srpskog stanovništva, nastoje obnoviti agresiju na državu Hrvatsku i Domovinski rat nekim novim sredstvima. Ideolozi te nove velikosrpske politike računaju na tzv. faktor zaboravljanja, jer tko se danas sjeća Memoranduma SANU iz 1986., masovnih velikosrpskih demonstracija krajem 80-ih, mitinga istine, događanja naroda početkom devedesetih na valovima zahuktalog Miloševićevog velikosrpskog nacionalizma. Pa tko se još danas sjeća balvana 90., zatvaranja cesta i prekida prometa usred turističke sezone u Hrvatskoj, razoružavanja teritorijalne obrane od strane JNA itd. Nakon takvih psiholoških priprema u ljeto 1991. paravojne srpsko-četničke postrojbe na čelu s JNA započinju koordiniranu okupaciju Hrvatske na liniji Virovitica-Karlobag. Progoni, pljačke, iseljavanje i ubijanje civilnog hrvatskog stanovništva poprimilo je dramatične razmjere. U okviru takve strategije Milošević za sve probleme optužuje hrvatsko rukovodstvo, dok istovremeno kroz Službu državne sigurnosti Srbije koordinira pobunu Srba u Hrvatskoj i protjerivanje nesrpskog stanovništva s okupiranih područja, te uništavanje i pljačkanje njihove imovine. Zaboravljaju se i prikrivaju stvarni uzroci rata, marginalizira se i relativizira uloga JNA u agresiji na Hrvatsku, velikosrpska pobuna i “Balvan” revolucija kojom se blokiraju i zatvaraju ceste u Republici Hrvatskoj usred turističke sezone 1990., Miloševićevi mitinzi istine širom bivše države krajem osamdesetih prepuštaju se zaboravu. Zaboravlja se granatiranje 1991., i 1995. godine, koje je predstavljalo čin međunarodnog barbarstva i terorizma. Danas na međunarodnoj sceni, svu pažnju usmjeravaju na 1995. na Oluju, na sam kraj rata koji je za Hrvatsku značio kraj velikosrpskog terorizma u Hrvatskoj. Sve te koordinirane akcije Beograda predstavljaju dio dobro organizirane političke i medijske kampanje kojom se nastoji optužiti hrvatske branitelje i hrvatsko državno vodstvo za genocid nad srpskim narodom tijekom devedesetih. Koordiniranim naporima Tužiteljstva za ratne zločine usmjerenim protiv hrvatskih branitelja Srbija provodi sustavnu kampanju i agresiju protiv Domovinskog rata, a velikosrpska politika u sve to ulaže značajne financijske, profesionalne, organizacijske, lobističke i svake druge napore kako bi na međunarodnoj sceni prikrila tamne mrlje svoje prošlosti.
Srpske podvale i laži o ulozi MPRI-a u Oluji
U kontekstu nove velikosrpske politike i doktrine treba sagledavati i tužbu ekstremnih srpskih organizacija pred sudom u Chicagu protiv MPRI-a, kao i niz dokumentarnih priloga na ruskoj televiziji Rusia Today o ulozi američkih generala u Oluji. Pravi cilj sudskog postupka u Chicagu nije MPRI, jer za to nema nikakvih činjenica, niti procesnog pravnog utemeljenja, nego je stvarni cilj stavljanje legitimnih operacija Hrvatske vojske na optuženičku klupu i u negativan politički kontekst na međunarodnoj sceni. Tužba u Chicagu je podnesena u ime 200.000 (?) izbjeglih/pobjeglih hrvatskih Srba tijekom operacije Oluja, protiv visokih američkih časnika koji su prema njima planirali, savjetovali, obučavali i opremali HV za operaciju Oluja. Naslovnice u nekim hrvatskim medijima kao što su: “Američka tvrtka koja je planirala Oluju”, “Generali iz SAD-a nude nagodbu žrtvama Oluje”, “Oluja - zajednički pothvat američke i hrvatske strane”, “Srpske organizacije u SAD-u tuže MPRI za sudjelovanje u genocidu i progonu 200.000 Srba iz Krajine”, “MPRI je instruirao Hrvatsku vojsku u Oluji, “MPRI nudi Srbima nagodbu o odšteti”, “Sud u Chicagu prihvatio tužbu Srba zbog Oluje”, “U ime 200.000 protjeranih Srba iz Krajine tražimo odštetu od 10 milijardi dolara”, “MPRI nabavljao topničko naoružanje, osiguravali satelitske obavještajne podatke, obučavali Hrvate”, “MPRI sudjelovao u hrvatskom genocidu nad 200.000 miroljubivih Srba u Krajini, snabdijevao Hrvate teškim oružjem”, itd., nisu ništa drugo nego dio neodgovornog posla i kampanje u režiji srpskih tajnih službi. I dok srpsko tužiteljstvo u Beogradu podiže pojedinačne optužnice protiv hrvatskih branitelja, za to vrijeme izbjegli pobunjeni hrvatski Srbi u SAD pokušavaju na široj međunarodnoj sceni stvarati percepciju o Hrvatima kao genocidnom narodu. Sve je to dio velikosrpske strategije kojom se nastoje sami pred sobom opravdati za težak vojnički poraz u agresiji na RH i BiH, te za to optužiti čak i američke generale. I treba znati da što se više vremenski budemo udaljavali od kraja Domovinskog rata, napadi i agresija na našu nedavnu povijest bit će sve snažniji i organiziraniji. U tom kontekstu treba gledati i na srpske manipulacije s Olujom, MPRI-om itd, i na njihove teze koje govore o Oluji kao o američkoj akciji koja je destabilizirala Balkan. Kao neposredni sudionik svih tih događaja želim ovdje i na ovom mjestu, naglasiti i ponoviti u ime svih onih hrvatskih branitelja, generala i admirala koji su planirali i proveli sve ključne operacije HV-a, od 91.-95. da u svemu tome nije bilo nikakvih umirovljenih američkih generala, pa ni onih iz MPRI-a.
Što radi Tužiteljstvo u Sarajevu?
Masovni kazneni postupci pred državnim sudom BiH protiv zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske predstavljaju dio organiziranog političkog pritiska i psihološkog rata protiv hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Nakon izricanja prvostupanjske presude u predmetu Prlić i ostali, jedan visoki bošnjački član Predsjedništva SDA izjavljuje: ”Bio je to udruženi zločinački pothvat hercegovačkih Hrvata na čelu s Tuđmanom.” Nažalost, ovakvi politički stavovi koji su u potpunoj suprotnosti s povijesnim činjenicama, dosljedno se primjenjuju u Državnom tužiteljstvu BiH u pogledu broja optuženih pripadnika HVO-a u odnosu na broj optuženih pripadnika ABiH. Prešućuju se i ne priznaju žrtve u redovima hrvatskog naroda, zaboravljaju se bošnjački zločini koje je počinila ABiH nad Hrvatima Srednje Bosne, zaboravljaju se masovni zločini raznih mudžahedinskih postrojbi u BiH itd.
Podizanjem masovnih optužnica protiv zapovjednika HVO-a na svim razinama, Sarajevo danas nastoji mijenjati kontekst povijesnih događanja i povijesnih istina, a minoriziranjem i marginaliziranjem optužnica protiv pripadnika ABiH i raznih mudžahedinskih postrojbi pokazuje, da su istina i pomirenje između sva tri naroda u BiH u konačnici nebitni. Pri tomu se kao vojni vještaci i eksperti uglavnom pojavljuju bivši vojni obavještajci JNA, djelatnici službe bezbednosti VRS ili ABiH, srpske ili muslimanske nacionalnosti. U odnosu na primjenu pravnih standarda i procedura, više je nego očito da primjenjuju različite pravne kvalifikacije u optužnicama protiv Hrvata u odnosu na optužnice protiv Bošnjaka, marginalizirajući pri tome najteže ratne zločine koje je počinila postrojba “El Mudžahedin”. Kriminaliziraju se najviši državni dužnosnici Republike Hrvatske tog vremena na čelu s predsjednikom Tuđmanom, a masovnim optužnicama protiv gotovo svih ratnih zapovjednika HVO-a, na svim razinama, Sarajevo jasno pokazuje svoje nove/stare geopolitičke i geostrateške ciljeve usmjerene na masovni progon hrvatskog stanovništva s njihovih vjekovnih prostora u BiH. Ovakve političke kvalifikacije za udruženi zločinački pothvat, koje nastoje primjenjivati tužiteljstvo u Sarajevu, imat će za posljedicu daljnje masovno optuživanje pripadnika HV-a i HVO-a. Razumljivo je da za zločine, oni koji su ih počinili, trebaju odgovarati, ali ta odgovornost mora biti utemeljena na dokazima i činjenicama, a ne na političkim i pravosudnim manipulacijama. Nažalost, danas Hrvati, pripadnici HVO-a optuženi pred sudovima u BiH, nemaju pravičan postupak u BiH, što je razlog njihovog iseljavanja, kao i iseljavanja njihovih obitelji. Iako su povijesne činjenice i istina sasvim drugačiji, političko-pravosudnim manipulacijama nastoji se dokazivati da su svi hrvatski branitelji bili pripadnici udruženog zločinačkog pothvata na čijem je čelu stajao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Takve presude osim stigme zločinačke hrvatske državne politike od 91. do 95. mogu imati štetne političke posljedice za hrvatski narod i hrvatsku državu u cjelini. Već dvadeset i više godina uporno se stvara slika o Hrvatima kao narodu koji je razbijao, a ne branio i obranio, cjelovitu BiH u udruženom zločinačkom pothvatu.
Zbog svega toga ovdje treba posebno istaći da je postojanje Hrvatske zajednice Herceg Bosne bila realnost na svim međunarodnim razgovorima u okviru mnogobrojnih mirovnih planova za BiH, od Cutillierovih pa do svih drugih. HZHB bila je legitimno tijelo Hrvata BiH u cilju organiziranja obrane hrvatskog naroda u BiH od agresije JNA i VRS-a, posebno nakon što su središnji organi vlade BiH 1992. prestali funkcionirati. Montirane optužnice i presude ignoriraju činjenicu da je samoorganiziranje Hrvata u okviru HZHB bilo isključivo u obrani njihovih prostora na kojima su živjeli i bilo je potpuno legitimno prema tada važećem Ustavu SFRJ. U svim je međunarodnim planovima svaki od tri konstitutivna naroda BiH imao pravo na svoj teritorij: provinciju, kanton ili republiku u BiH, što se ovakvim optužnicama protiv čitavog HVO-a osporava. Legitimno je bilo pravo svakog naroda u BiH, pa tako i hrvatskog naroda da hrvatsko vodstvo u BiH, sudjeluje u raspravama o ustavnom ustrojstvu BiH i o teritoriju koji bi trebao prema tim planovima pripasti Hrvatima kao konstitutivnom narodu u BiH. Razgovori i rasprave od 92. do 95., kao i pregovori o teritorijalnom ustroju BiH ne mogu se kategorizirati kao teritorijalne težnje za etnički čistim prostorima, jer ako bi to bilo točno, onda bi sudionici podjele Bosne i Hercegovine bili i visoki međunarodni predstavnici koji su u tome sudjelovali, od Cutilliera, Vancea, Owena i ostalih, kao i cijela međunarodna zajednica na čelu s EZ-om, SAD-om, UN, Rusijom itd. Predsjednik Tuđman je u svim tim razgovorima i pregovorima zagovarao političko rješenje krize i rata u BiH, što su potvrdili i svi visoki dužnosnici međunarodne zajednice u svojim izvješćima na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji. Nadalje, dobro su poznate činjenice da su upravo Hrvati u BiH, na poziv Franje Tuđmana, na referendumu u veljači i ožujku 1992. glasali za samostalnost BiH, čime je ona stekla uvjete za međunarodno priznanje kao samostalna država izvan tada već krnje Jugoslavije.
Nadalje, za vrijeme rata sve naoružanje za ABiH išlo je preko Republike Hrvatske, a oko 15.000 ranjenika muslimana-Bošnjaka liječeno je u hrvatskim bolnicama. Republika Hrvatska primila je za vrijeme ratnih sukoba gotovo 600.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine nakon agresije Srbije, JNA i VRS-a na BiH. Ambasador SAD-a u Republici Hrvatskoj Peter Galbraith, 13. 9. 2006. na raspravi pred MKSJ-om izjavljuje: “ … bez Hrvatske BiH ne bi preživjela...”. Svi ovi navodi i činjenice pokazuju da današnje masovne optužnice koje dolaze iz Sarajeva s tezom o udruženom zločinačkom planu RH i Hrvata u BiH prema Bošnjacima ne odgovaraju povijesnim činjenicama. Nažalost, danas se isto tako negira nesporna činjenica o ulozi HVO-a u obrani Mostara od snaga JNA i VRS-a 1992. Obrana grada Mostara od strane Predsjedništva BiH povjerena je HVO-u, tako da HVO nije tek podržavao ovu operaciju nego je proveo i oslobodio Mostar u operaciji “Lipanjske zore”, dok je u sastavu HVO-a bila samo jedna muslimanska bojna. Nesporne su nadalje i činjenice da su se Hrvati BiH prvi organizirano suprotstavili srpskoj agresiji u BiH, te da su pomagali i u osposobljavanju muslimanske vojske u tom periodu, te da su u ključnim trenucima rata u Hrvatskoj isto tako imali vrlo značajnu ulogu u njenoj obrani.
U svojoj knjizi Margaret Thatcher objašnjava razloge sukoba između Hrvata i Bošnjaka u BiH 1993., te navodi: “…Teret zbrinjavanja tako velikog broja ljudi, pogotovo u Hrvatskoj bio je nepodnošljiv.
Dolazak tisuća muslimanskih izbjeglica u Srednju Bosnu, čime se poremetila etnička ravnoteža između Muslimana i Hrvata, važan je čimbenik koji je pridonio otvorenom ratu što je između njih izbio u ožujku 1993.” JNA i VRS stvorili su potpuno novu demografsku sliku u Središnjoj Bosni, Prozoru, Mostaru, Konjicu, Jablanici, pa je nasilna i brza promjena demografske slike bila okidač za Bošnjake za napade na HVO i sistematsko protjerivanje Hrvata. Hrvatski je narod etnički očišćen iz Srednje Bosne: samo je u Travniku smanjena populacija Hrvata za 20.000, u Kaknju za 15.000, u Bugojnu za 15.000, a civilne i vojne žrtve bile su ogromne.
Napadi BiH na Hrvate tih prostora na kojima su živjeli nisu nikad procesuirani. Počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud, nitko nije pozvan na odgovornost po zapovjednoj odgovornosti, iako postoje dokazi za odgovornost vojnih i političkih dužnosnika Bošnjaka. Nisu procesuirani zločini nad Hrvatima u općini Konjic počinjeni u ožujku 1993., znatno prije Ahmića, zločin u Uzdolu, Stipića livade, Buhine kuće, Križančevo selo, Guča Gora, zločini na području općine Čapljina i Stolac u 7. i 9. mjesecu 1993. i mnogim drugim mjestima, poput Travnika, Bugojna, Kaknja, Vareša, Zenice, Usore, Lašvanske doline, Fojnice i ubojstva fratara, ubojstva gen. Šantića u Bihaću, ubojstva Joze Leutara u Sarajeva itd., a za sve njih još nitko nije odgovarao.
Nakon svega toga jedan visoki bošnjački član Predsjedništva BiH izjavljuje: “Za razliku od ostala dva naroda, bošnjački zločini koji su počinjeni pod slavnom zastavom Armije BiH bili su sporadični incidenti”. U takvim okolnostima, nepravomoćna presuda Haaškog suda protiv Prlića i dr. postala je osnova za provođenje masovnih kaznenih postupaka protiv pripadnika HVO-a da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu. Sve to izaziva strah i zabrinutost preostalih Hrvata u BiH. Optužnice koje imaju preambulu etničkog čišćenja i progona muslimana/Bošnjaka sa prostora HZHB pod vodstvom Franje Tuđmana i Gojka Šuška jednostavno ne odgovaraju povijesnim činjenicama.
Povijesne činjenice
Zbog svega toga ovdje posebno ističem da su nakon masakra u Srebrenici u srpnju 1995., koji su Srbi tamo počinili kako bi odvukli pažnju međunarodne javnosti, započinju novu agresiju na Bihać koji ponovno postaje glavni cilj velikosrpske agresije. U srpnju 1995. Bihać ponovno proživljava najteže trenutke u svojoj dugogodišnjoj povijesti.
Upravo tada, 18. srpnja 1995. Alija Izetbegović upućuje pismo predsjedniku Tuđmanu o vojnoj pomoći i suradnji u borbi protiv nove srpske agresije na BiH. Isto tako načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu navodi: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice.
Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.”
Istoga dana Komanda 5. korpusa Armije BiH izvijestila je Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorije”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa”, te da se “ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru, najduže dva do tri dana”. 23. srpnja 1995. Komanda 5. korpusa Armija BiH u novoj informaciji upućenoj Načelniku glavnog stožera HV generalu Červenku navodi: “Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. korpusa i HVO Bihać radikalno se je izmijenila, situacija je izmakla kontroli i prijeti da do večeri teritorij bude rasječen na dva djela, a 5. korpus razbijen”, te da je “među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava” zatražili su “poduzimanje hitnih i radikalnih mjera u cilju spašavanja stanovništva i teritorija Unsko-sanskog kantona”. Ne zaboravimo da su mnogi već tada i u međunarodnoj zajednici znali da su u srebreničkom genocidu sudjelovale snage Republike Srpske, Republike Srbije, kao i snage s područja privremeno okupiranog djela Republike Hrvatske tj. pripadnici milicije tzv. Republike Srpske Krajine.
Kao i na Prvu bihaćku krizu, Hrvatska vojska je spremno odgovorila i na Drugu bihaćku krizu. Već 22. srpnja 1995., u Splitu predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju tzv. “Splitsku deklaraciju” o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju odgovarajućeg političkoga rješenja. 25. srpnja započela je operacija Ljeto 95 čiji je cilj bio razbiti srpske snage na području Dinare, ovladati Bosanskim Grahovom i presjeći prometnicu Knin-Grahovo-Drvar, ovladati Šatorom, Staretinom i Golijom te dovesti Glamoč u poluokruženje. Hrvatska vojska operacijom Ljeto 95, ponovno dovodi srpske snage pred nerazrješivu dilemu, zauzeti Bihać ili braniti Knin.
Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo, 28. srpnja završava nova velikosrpska agresija na Bihać, jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina. U operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika SVK, načelniku Generalštaba VJ, od 26. kolovoza 1995., navodi se da je “operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta zbog pada Grahova, prekida vitalne prometnice Drvar-Grahovo-Knin, te ugrožavanja Knina sa pravca Dinare”.
Uz Bljesak i Oluju, operacija Ljeto 95 je svakako jedna od najznačajnijih operacija hrvatskih snaga tijekom 1995., koja je imala i važno strateško značenje, jer je s njom po drugi put u samo osam mjeseci zaustavljen novi srpski napad na Bihać, a zauzimanjem Bosanskog Grahova, stvorene sve pretpostavke i za skori pad Knina. Sličnu ulogu u sprječavanju pada Bihaća imale su postrojbe HV-a i HVO-a u studenome 1994., kada general Milovanović poziva snage 5. korpusa ABiH koje su se nalazile u potpunom okruženju na predaju, kako ne bi došlo do stradavanja velikog broja civilnog muslimanskog stanovništva u gradu. Tada se predsjednik Tuđman obratio i predsjednici Vijeća sigurnosti UN-a Madeleine Albright, upozoravajući na napade pobunjenih hrvatskih Srba na Bihać. U takvoj situaciji snage HV-a i HVO-a operacijom Zima 94 duž Livanjskog polja približavajući se Kninu, zauzimanjem Crnog Luga, zaustavljaju srpsku ofenzivu na Bihać i masakr nedužnog civilnog stanovništva u zimi 94. Iz ovih povijesnih činjenica jasno s vidi uloga predsjednika Tuđmana i HV u potpori BiH u najkritičnijim trenucima njene nedavne povijesti protiv zajedničkog agresora u BiH i osiguranju njene cjelovitosti i opstojnosti.
Zbog svega toga današnje optužnice Sarajeva o zajedničkom zločinačkom pothvatu HV-a i HVO-a apsolutno ne odgovaraju povijesnim činjenicama te predstavljaju vrlo opasnu politiku usmjeravanu iz različitih centara moći, koja se može se sagledavati i u kontekstu novih geopolitičkih i geostrateških previranja na širem europskom prostoru.
I na kraju, svakom razumnom kome je stalo do normalizacije hrvatsko-srpskih i hrvatsko-bošnjačkih odnosa, dobre regionalne suradnje i dobrosusjedskih odnosa, i pune integracije ove regije u širi europski gospodarski, geopolitički i geostrateški prostor, ovakva pravosudno-obavještajna kampanja protiv hrvatskih branitelja i hrvatskog državnog vodstva tog vremena na čelu s dr. Franjom Tuđmanom ne samo da je povijesno neutemeljena nego je i politički vrlo štetna. Sve to nema baš puno veze s utvrđivanjem bilo čije kaznene odgovornosti nego isključivo i jedino s novim geopolitičkim igrama i interesima, na način koji jako podsjeća na proljeće 1993. prije izbijanje hrvatsko-muslimanskih sukoba u režiji srpskih obavještajnih službi.
Ovakva pravosudno-politička agresija na hrvatske branitelje i Domovinski rat, tj. novi rat bez rata, mora se zaustaviti zajedničkim naporima nadležnih institucija Zagreba, Beograda i Sarajeva, jer takva povijesno neutemeljena pravosudna politika može biti realna opasnost za dugoročni mir, stabilnost i sigurnost na ovim prostorima u ova turbulentna vremena kada je jačanje zajedničke europske obrambene i sigurnosne politike jedan od EU prioriteta.
Zbog svega toga ovakva sustavna kampanja i agresija protiv Domovinskog rata i hrvatskih branitelja, te prvog hrvatskog predsjednika zahtijeva isto tako zajednički vanjsko-politički napor i koordinaciju svih hrvatskih političkih stranaka usmjeren na očuvanje političkog integriteta i međunarodnog ugleda RH kao punopravne članice EU i NATO-a, a ne međusobna štetna i beskorisna unutarnjo-politička obračunavanja i optuživanja uoči skorih parlamentarnih izbora.