Vlada namjerava mijenjati mirovinski sustav, u penziju bi, umjesto sa šezdeset pet, slali sa šezdeset sedam. Kad su mnogi u uredima, radionicama, redakcijama i ordinacijama počeli radosno odbrojavati do penzije kao regruti do civilstva, kad su se trgovci počeli opraštati sa stalnim kupcima, konobari s vjernim gostima, glumci s odanim gledateljima, novinari s prilježnim čitateljima, ljekarnici s omiljenim narkomanima i stočari s najdražim kravama, kad su nekom prosvjetnom radniku kolege iz zbornice možda i naručili graviranje nježne zahvale na poleđini zlatnog sata, došla je vijest da se radi još dvije godine. I iz stotina tisuća usta diljem domovine uglas je opsovano.
Stotine tisuća zaposlenih oćutili su se kao očajni Ahil koji u čuvenoj priči nikad ne dostigne kornjaču, kao Tantal koji nikad neće ubrati sočnu smokvu na grani iznad svoje glave. Penzija im se učinila kao ona poznata vrata na kraju hodnika, koja nam u noćnim morama stalno uzmiču i udaljavaju se, koliko god išli pred njima, jer se prokleti hodnik vazda produžuje, razvlači kao tijesto.
Da nije penzionera na ulicama, već bi posumnjali da uopće postoji nešto takvo kao što je penzija. A penzioneri, valjda zbog ovih današnjih lijekova, izgledaju bolje nego ikad. Ne znam jeste li primijetili neobičan fenomen, oni više nisu pohabana i bezvoljna čeljad što igra šah u mjesnoj zajednici i hrani golubove po parkovima. Penzioneri su sve življi. Pohotnici faćkaju studentice! Dok zaposleni svakodnevno, naočigled propadaju, vuku se iscrpljeni i sivi, mimo njih prolaze nasmiješeni, osunčani, mišićavi penzioneri u platnenim hlačama i polo majicama vedrih boja, s puloverima preko ramena i naočalama za sunce navrh tjemena. Kad zaposleni zorom idu na posao, penzioneri se vraćaju s Ultra festivala. Otkako je Feđa Klarić otišao u penziju, turistkinje se po gradu slikaju s njim. Feđa konta da mu čestitaju na nagradi za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva, ali ne, žene misle da je Feđa Daniel Craig.
Pa tko se onda ne bi raspizdio što nam Vlada hoće produljiti muku ranog ustajanja, trpljenje sitničavih i škrtih poslodavaca, natezanje s odvratnim mušterijama i tjeskobu ako plaća kasni više od dva tjedna. Premda, opet, ima i onih koju su na mirovinsku reformu uzdahnuli od olakšanja.
“Radit ću do šezdeset sedme?! Ajde, hvala dragom Bogu na nebesima i hrvatskoj Vladi na zemlji!” zavikao je oduševljeno jedan što je u pedeset trećoj dobio otkaz i sve otad ne može naći posao.
Veliko je to ohrabrenje i utjeha šnajdericama iz Kamenskog, i kuharima iz splitskog Laurusa, i metalostrugarima iz Prvomajske, i bageristima iz Konstruktora, i činovnicama Komercijalne banke, i komercijalistima Jadrantekstila i bezbrojnim drugima iz stotina i stotina upropaštenih poduzeća, koje su u srednjim godinama napucali na ulicu, pa sad bijedno životare od sakupljanja plastične ambalaže ili na crno čuvaju djecu, usisavaju apartmane i ribaju stubišta. Krasno je znati da ih država nije zaboravila, da voljena zemlja računa na njih i usrdno ih potiče da još dugo, sve do šezdeset sedme rade.
Ako nađu gdje će raditi.
Ako ne nađu, onda ništa.
Nije li to sjajno? Hrvatska vlast očekuje da građani rade do šezdeset sedme, dok hrvatski poslodavci već i četrdesetogodišnjake otpuštaju kao islužene i neperspektivne kadrove. I nije to jedini paradoks, jedino što zbunjuje i živcira u najavljenoj reformi. Već i sama ideja da bi zaposleni morali rintati dodatno vrijeme, u produžecima, zbog toga što je državna blagajna sve praznija, jer nema novca za postojeće umirovljenike i čudovišno golem državni i javni ustroj, upravo je besramno nepoštena.
Dakle, svi znamo kako je to bilo. Državno odvjetništvo, policija i Uskok hvatali su liječnike koji su za znatne devizne iznose prodali nebrojena uvjerenja o tjelesnoj i duševnoj invalidnosti na temelju kojih su pametnjakovići već i u kasnim dvadesetima stjecali pravo na penzije. A tu su, dakako, i mnoge mirovine ratnim vojnim invalidima koji su bez vidljivog hendikepa, a za koje se često ni njihovi najbliži ne sjećaju kad su uopće ratovali. Imamo cijele brigade, ako ne i divizije samozatajnih junaka Domovinskog rata čija se imena znaju samo u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje.
Naša slavna država nepromišljeno je napravila cijeli jedan sloj lijenčina i varalica u izmišljenim penzijama, nagradila lupeže redovnim mjesečnim iznosima, da do smrti bezbrižno češkaju testise kroz džepove trenirki, a kad je uzmanjkalo novca za njihov lijepi život, čega se slavna država genijalno domislila? Upregnut će na pojačani trud, zaposliti na još dvije godine preko roka nas koji još radimo, koji nismo u dvadeset osmoj našli vezu da nas upišu u invalidske penzionere. Nas će zaposlene, zbog našeg straha od zakona, zbog naivnosti ili naprosto poštenja, dodatno kazniti i okrpiti nam još dvije godine radnog staža bez mogućnosti pomilovanja.
Pa, svaka čast. Tako nam i treba kad smo debili.
Istina, mirovinska reforma još nije realizirana. Valja dotjerati još neke detalje i usvojiti je u najvišem zakonodavnom tijelu RH, a politički analitičari procjenjuju kako u sadašnjoj stranačkoj konstelaciji to nije naročito pouzdano. Tvrdi se kako mnogi u Saboru neće podići ruku za ovo, a ja ne razumijem zašto. Što ih točno priječi da se slože s prijedlogom da se u penziju ide sa šezdeset sedmoj?
Pogledajte samo posao koji rade zastupnici, svi oni šukeri i tepeši, sve one besmislene egzistencije koje su sreću i smisao našli u beskrajnom otimanju za dvije oglodane ideološke kosti. Što njima zaista znači radi li se do šezdeset pete ili sedme? Dvije godine ovamo ili onamo, u čemu je fora? Ono što je njihov posao, ono za što oni dobivaju mjesečnu plaću, svatko bi mogao neumorno i samoprijegorno raditi i do sedamdesete, sedamdeset pete, osamdesete, devedesete, stote, koliko god hoćete. Čemu se nervirati? Da sam zastupnik, mene ne bi smetalo da se uopće ne ide u penziju.
I kako bi onda mirovinska reforma mogla biti mudra i pravedna? Primjećujete li najveći od svih zajeba? Otkud nam i pomisao da bi odluku dokad treba raditi mogli donijeti ljudi koji nikad ništa zapravo nisu radili?