PIŠE IVAN TURUDIĆ

Zašto Zlata Đurđević nije u pravu kad tvrdi da Perković nije trebao biti izručen Njemačkoj

U predmetu izvršenja europskog uhidbenog naloga prema traženoj osobi Josipu Perkoviću nije nastupila zastara kaznenog progona
 Srđan Vrančić i Darko Tomaš/Cropix

Stupanjem Republike Hrvatske u Europsku uniju na snagu je stupio i prethodno doneseni Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (dalje: Zakon). Međutim, prije stupanja na snagu Zakona Hrvatski sabor donio je izmjenu Zakona na način da će se postupati samo po onim uhidbenim nalozima koji se odnose na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. godine.

Odmah su uslijedili medijski natpisi da je to učinjeno kako bi se spriječila predaja Josipa Perkovića, nekadašnjeg pripadnika jugoslavenske službe sigurnosti. Uslijedila je i reakcija Europske unije uz prijetnje da će se poduzeti mjere iz čl. 39. Pristupnog ugovora Republike Hrvatske i EU zbog "teških nedostataka pri preuzimanju ili provedbi pravnih akata Unije" pa je Hrvatska ubrzo odustala od izmjena u tom dijelu.

Članak 20. Zakona jasno je i nedvosmisleno propisao i taksativno naveo obligatorne razloge odbijanja predaje, među kojima je i zastara kaznenog progona. Ti razlozi se ne primjenjuju ako se radi o 32 kažnjiva djela iz članka 10. Zakona. Profesorica Đurđević smatra da je zastara prepreka predaji za baš sva kaznena djela. Zakon se od onda do danas izmijenio sedam puta i navedena odredba nikada nije bila mijenjana u tom smislu. Nije se radilo ni o kakvoj omašci, nego o namjeri zakonodavca. Valja istaknuti da je profesorica Đurđević bila član radne skupine koja je izradila Zakon.

Nerazumljiva tvrdnja

Sudska praksa Vrhovnog suda RH daje tumačenje obligatornih razloga odbijanja predaje, među kojima je i zastara, na način da se ti razlozi ne odnose na djela s Popisa iz članka 10. Zakona (npr. odluka broj Kž-eun 19/14-4).

Takva praksa ostala je nepromijenjena do danas, kao i sam tekst Zakona. Dakle, i iz Zakona i iz ustaljene dugogodišnje prakse hrvatskih sudova proizlazi da u "slučaju Perković", a s obzirom na to da se radi o djelu s Popisa iz članka 10. Zakona, sve i da je nastupila zastara kaznenog progona, odnosno bilo koji drugi razlog iz članka 20. Zakona za odbijanje predaje, isti ne bi utjecao da odluku o predaji.

Odluka u "slučaju Perković" nije prva odluka Vrhovnog suda RH. Prethodno su donesene odluke broj Kž-eun-2/13 od 26. srpnja 2013., Kž-eun-11/13 od 20. rujna 2013. i Kž-eun-14/13 od 24. listopada 2013., u kojima je odlučeno o zastari na način da ona nije prepreka za odluku o predaji ako se radi o djelima iz Popisa djela iz članka 10. Zakona. Profesorica Đurđević nije reagirala na navedene odluke, niti problematizirala sudsku praksu sve do slučaja Perković.

Netočna je višekratno ponavljana izjava profesorice Đurđević da ni na koji način nije sudjelovala u postupku predaje Josipa Perkovića, što je lako provjerljivo uvidom u spis Županijskog suda u Zagrebu, broj Kv-eun-2/2014.

Naime, kada je stigao EUN kojim se traži predaja Josipa Perkovića, promptno je reagirala. Na poziv odvjetnika Ante Nobila od 4. siječnja 2014., izradila je pravno mišljenje 7. siječnja 2014. od ukupno 113 stranica s prilozima, spontano i munjevitom brzinom u trodnevnom roku.

U mišljenju zauzima stav da domaći sudovi imaju obvezu provjeravati postojanje razloga za odbijanje predaje zbog zastare kaznenog progona za sva kaznena djela, pa, dakle, i za ona s Popisa iz članka 10. Navodi da bi postupanje suprotno tome bilo, između ostalog, kršenje članka 9. stavka 2. Ustava RH, prakse Vrhovnog suda RH i kršenje Okvirne odluke o EUN-u.

Postupanje sudova protivno jasnoj i izričitoj zakonskoj odredbi, za koje se zalaže profesorica Đurđević, bilo bi protivno načelu vladavine prava. Valja napomenuti da je postupanje sudova pok. akademik Davor Krapac smatrao ispravnim i nazvao ga je "eurokonfornim", a što je potvrđeno i odlukom Ustavnog suda RH u navedenom predmetu, koji je odbio ustavnu tužbu Josipa Perkovića te otklonio povredu članka 9. stavka 2. Ustava RH utvrđujući da Županijski sud u Zagrebu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u pobijanim odlukama nisu postupali "flagrantno i očito arbitrarno".

Navod prof. Đurđević da bi se predajom Perkovića kršila praksa Vrhovnog suda RH autoru je posve nerazumljiv s obzirom na to da iz dvije odluke Vrhovnog suda RH koje se citiraju u pravnom mišljenju proizlazi da je praksa Vrhovnog suda RH jedinstvena i nepromijenjena do danas, a kako je to naprijed obrazloženo.

Odbijanje predaje

Valja uzeti u obzir smisao donošenja predmetne Okvirne odluke, ali i samu pravnu osobnost Europske unije i mjesta RH u njoj kao države članice. Cilj je Okvirne odluke pojednostavljenje i ubrzanje postupaka predaje osumnjičenika za najteža kaznena djela između država članica sa svrhom osiguranja i ostvarenja "prostora sigurnosti i pravde" na tlu Europske unije, koji je bio otežan i dugotrajan, a često i onemogućen zbog zabrane izručenja vlastitih državljana, zbog političkih kaznenih djela i razloga nacionalne sigurnosti.

Prigovor da RH predaje svoje državljane dok neke druge zemlje to ne rade i štite svoje državljane je netočan jer na razini cijele EU državljanstvo nije razlog odbijanja predaje. U slučajevima kada države članice EU nisu predale svoje državljane, zasigurno razlozi odbijanja predaje nisu povezani s činjenicom državljanstva, nego s jednim od razloga odbijanja predaje sukladno nacionalnom implementacijskom zakonodavstvu.

Neovisno o svemu gore navedenom, nužno je napomenuti da u predmetu izvršenja europskog uhidbenog naloga prema traženoj osobi Josipu Perkoviću nije nastupila zastara kaznenog progona, nego bi ona nastupila 2023., što je detaljno podredno analizirano u odlukama Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda RH objavljenima na internetskim stranicama, a u povodu prigovora odvjetnika Nobila da je nastupila zastara.

Nevoljko i uz silne otpore

Nakon odluke o predaji Josipa Perkovića donesene na sjednici vijeća pred Županijskim sudom u Zagrebu 8. siječnja 2014. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je ona potvrđena, "visoki izvor iz Vlade" je u nizu javnih nastupa difamirao sudove i suce koji su sudjelovali u donošenju navedenih odluka, navodeći da se radi o "državnom udaru pištoljem na vodu" i da se namjerno krše zakoni, što je posve nespojivo s načelom trodiobe vlasti.

Nakon predaje Josip Perković je osuđen na doživotni zatvor jer je pomogao u ubojstvu Stjepana Đurekovića dana 28. srpnja 1983. u garaži koja se upotrebljavala kao tiskara, s više hitaca i udarcem u glavu, a koji je bio likvidiran po nalogu bivše tajne službe SDS zbog njegove kritike tadašnjeg političkog rukovodstva bivše Jugoslavije.

Županijski sud u Zagrebu priznao je izvršenje navedene kazne te, usklađujući je s nacionalnim zakonodavstvom, utvrdio da Josip Perković ima izvršiti kaznu zatvora u trajanju od 30 godina, što je potvrdio Vrhovni sud RH.

Sedam godina nakon odluke o predaji, iz razloga koje autor može samo naslutiti, ponovno se počeo propitivati slučaj dobro znanom revizionističkom metodom poricanja, umanjenja i opravdavanja počinjenog zločina.

Zaključno, Hrvatska je u slučaju Perković imala mogućnost primjene maksime aut dedere aut iudicare (izruči ili sudi) pa iako je mogla, nije sudila, a nevoljko i uz silne otpore samog državnog vrha predala je povodom EUN-a Josipa Perkovića. Zapanjujuće je koliko je malo pažnje izazvao način i brutalnost počinjenog djela i doživotna kazna zatvora izrečena u SR Njemačkoj, uređenoj državi vladavine prava, na koji način je polemiziranje sudskim odlukama izvan sudskih krugova zasjenilo glavni smisao prava - ostvarenje pravde.

Napomena uredništva:

Magazin Jutarnjeg lista otvara prostor za stručnu polemiku na aktualnu temu javnih prijepora o programima i navodima kandidata za izbor predsjednika Vrhovnog suda.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 14:33