Siromašni su, nisu imali novca, pa su čovjeka jednostavno pokopali na - livadi. Zagrabivši malo zemlje, koliko im je bilo potrebno, sahranili su ga i zatrpali humak, piše Slobodna Dalmacija.
Svećenik se rado odazvao pozivu za obredno slovo, a u crkvi je održana i misa zadušnica za pokojnika.
- Nikada nismo stekli novaca da izvršimo ekshumaciju, od te 1998. godine kada smo oca mog supruga, Andriju Jukića, sami ukopali na našem zemljištu u Pristegu – kazala je 76-godišnja Elza Šefer Jukić, čiji je 76-godišnji suprug Vladimir, samo tri godine nakon što su prognani iz Banje Luke u Benkovačko Selo, gdje danas žive, morao osobno sahraniti svog oca na zemljištu pored maslinika.
Vrlo lijep obred
Kako nisu imali grobno mjesto, Andrija Jukić je oca vrlo brzo nakon smrti odlučio sam ukopati, a da o tome nije obavijestio ni liječnika ni mrtvozornika.
- Tražili smo da ga pokopamo na mjesnom groblju sv. Frane, ali nismo imali grobno mjesto, niti nam je itko ustupio svoje. Nismo imali izbora, pa ga je ukopao Vladimir – pojasnila je 76-godišnjakinja. Bio je to, prisjeća se, vrlo lijep obred. Na sahrani se skupilo pokojnikovih prijatelja iz drugih sela, a svećenik je održao, kaže, misu i blagoslovio humak Andrije Jukića.
- Tada sam jednostavno odlučio da bi ipak, bez obzira na situaciju, trebalo izvršiti obred. Nisam ih mogao odbiti, siromašni su i nisu imali gdje ukopati pokojnika, kazao nam je jučer don Zdravko Katuša koji je davne 1998. godine bio župnik u Pristegu.
- Nije na meni da određujem mjesto ukopa, nego da odlučim hoću li izvršiti obred, a u ovom slučaju sam to odlučio. To mi je bio prvi takav slučaj, tvrdi don Katuša.
Od te 1998. godine prošlo je već 14 godina. Jukići su se teško razboljeli i danas jedva životare s mirovinama od dvije tisuće kuna. Vladimir Jukić teško je obolio od karcinoma, a Alza Šafer Jukić također ima ozbiljnih zdravstvenih problema. Nakon što su prognani iz Banje Luke dobili su kuću od APN-a koja do danas nije obnovljena kako treba jer je u ratu bila spaljena.
- Danas je to teško povjerovati, ali nekada smo bili dobrostojeći ljudi. Suprug je bio direktor tvrtke “Elmont”, a ja sam, kao voditeljica trgovine, putovala svuda po svijetu. Sada nam je ovako, teško i nikako – kazuje 76-godišnjakinja, dodajući kako im je sada jedina želja da pokojnika ekshumiraju i prebace na groblje.
- Još neko vrijeme i zaboravit će se gdje je grob. Ne pamtim kada smo ga zadnji put posjetili. Daleko je od naše kuće u Benkovačkom Selu, a za prijevoz nemamo novaca. Htjeli bismo ga ekshumirati, to nam je želja – navodi Elza Šefer Jukić.
Dodaje kako bi pokojnikove ostatke možda mogli prebaciti u Banju Luku gdje bi im obitelj mogla pronaći grobno mjesto ili bi im možda u susret izišao Grad Benkovac da ga sahrane na gradskom groblju.
- Još neko vrijeme i zaboravit će se gdje je grob, ponavlja tužno Elza.
Radili protivno zakonu
Riječ je u uistinu bizarnom slučaju za kojeg dosad nisam čuo. U Hrvatskoj ne postoje privatna groblja, tako da je odmah jasno da je cijela stvar protuzakonita.
Poznato je da se i pepeo iz urne ne može prosuti bilo gdje već da i za to treba posebna dozvola – kaže Hrvoje Grdović, direktor zadarske komunalne tvrtke Nasadi.
Grdović pojašnjava kako se, prema Zakonu o grobljima, umrlog izvan groblja smije pokopati samo uz odobrenje koje daje jedinica lokalne uprave, grada ili općine, nadležna za komunalne poslove, uz prethodno mišljenje tijela jedinice lokalne samouprave nadležne za poslove zdravstva, piše Slobodna Dalmacija.
Pričalo se po selu
U nadležnoj Benkovačkoj komunalnoj tvrtki Benković d.o.o jučer međutim nismo uspjeli dobiti pojašnjenje ovog slučaja. Iako su nam kazali da su upoznati sa slučajem, jer se o njemu „pričalo po selu“, direktor Benkovića Ivica Erlić nije se javljao na mobitel.