Marija Canjko već 24 godine oplakuje svoju kći Valeriju, čiji je život 10. srpnja 1995. godine naprasno prekinut. Valeriju je toga dana na njezinom radnom mjestu u Uredu Vlade RH za prognanike i izbjeglice u Osijeku ubio njezin zaručnik B. M.
Aktivirao je ručnu bombu koja je ubila i njega, a sve samo zato što nije mogao podnijeti činjenicu da ga je Valerija desetak dana ranije napustila, jer više nije mogla trpjeti njegove ljubomorne ispade i fizičke nasrtaje koji su trajali nekoliko mjeseci.
Odlučio je, kako kaže njezina majka, ostvariti svoje ranije prijetnje da će je ubiti ako ga ikada ostavi. B. M., koji je u to vrijeme bio profesionalac u Hrvatskoj vojsci, došao je u Valerijin ured i kada su ostali sami aktivirao je bombu. On je na mjestu preminuo, a ona je životnu bitku izgubila dva sata poslije u osječkoj bolnici. Bile su joj 23 godine. Valerijina majka nikada se nije uspjela pomiriti s gubitkom kćeri. Za nju je život praktički stao toga dana. Ubrzo je oboljela od dijabetesa, na što su se počeli slagati i drugi zdravstveni problemi zbog čega je prije 15 godina završila u civilnoj invalidskoj mirovini.
Bolest i očaj
U međuvremenu je imala čak sedam različitih operacija i danas živi na rubu egzistencije, jer joj mirovinu od 1900 kuna pojedu rate kredita i režije. Marija Canjko i njezino dvoje mlađe djece, Valerijini brat i sestra, nikada nisu dobili nikakvu odštetu niti naknadu zbog ubojstva njihove kćeri i sestre. Hrvatski zakoni Valeriju do današnjeg dana ne prepoznaju kao žrtvu rata. Formalno, to je i točno. Ali...
- Moju kćer je ubio profesionalni hrvatski vojnik, branitelj. Ubijena je na radnome mjestu u državnoj instituciji, ni kriva ni dužna. Njegov je otac za samoubojstvo sina dobio odštetu i prava koja mu pripadaju kao članu obitelji poginulog hrvatskog branitelja, a ja i moje dvoje djece nismo dobili ništa. Za hrvatsku državu naša Valerija nije žrtva rata. Je li to pošteno? Je li to pravedno? Nije! I nikada me nitko neće uvjeriti u suprotno - plačući sve vrijeme govori nam očajna žena, koja nas je primila u svojoj kući u Petlovcu u Baranji.
- Teško mi je. Hodam uz pomoć štaka, kuća je puna vlage, na nekoliko mjesta i prokišnjava, nemam ni pitke vode. Da mi nije susjeda i prijatelja ne znam kako bih preživjela - kazala nam je gđa Marija, koja je poslala hrpu dopisa i zahtjeva praktički svim hrvatskim predsjednicima, premijerima, predsjednicima Sabora, ministrima branitelja... u posljednje 24 godine tražeći od njih rješenje, apelirajući da joj se pomogne.
- U izbornoj kampanji za predsjedničke izbore 2015. posjetio me Bojan Glavašević, koji mi je u ime tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića donio 10.000 kuna i drva za ogrjev. Obećao je tada i da će mi se pomoći institucionalno, ali ništa se nije dogodilo. Na koja god sam vrata pokucala dobila sam samo obećanja i priče kako će se sve to riješiti Zakonom o civilnim žrtvama rata. Ljuta sam i ogorčena. Zašto toliko lažu? Kad će taj zakon? Ministar Medved mi je u telefonskom razgovoru rekao da će Zakon za civilne žrtve biti kada bude rješavan i Zakon o hrvatskim braniteljima, ali od toga i dalje ništa. Ne želim umrijeti prije nego ispunim obećanje koje sam dala ubijenoj kćeri da ću se boriti za nju do posljednje kapi krvi. Netko to mora platiti. Žao mi je što je i taj dečko mrtav. Ako je bio bolestan, a to su znali njegovi nadređeni, zašto je i dalje bio u vojsci i nosio oružje? Otac je izgubio sina, ja kćer, ali moja kćer je njegova žrtva za koju nitko nije odgovarao - očajna je gospođa Marija, koja je prije nekoliko godina doživjela i dodatni šok.
Tisuće sličnih
Naime, i ubojica njezine kćeri je iz Petlovca, a njegova obitelj odlučila je prije nekoliko godina premjestiti njegove posmrtne ostatke iz Osijeka na groblje u Petlovcu i to praktički pokraj Valerijinog groba.
- Dijeli ih samo jedan manji grobić. Kada sam to vidjela srušila sam se i završila na Hitnoj. Nisam mogla vjerovati da su to učinili, da ni tamo nema mira od njega - kazala nam je gospođa Canjko, pozvavši Vladu RH, predsjednicu države i predsjednika Sabora da ne dopuste još jednu obljetnicu Valerijine smrti bez rješenja i kakve-takve pravde za njezin izgubljeni život.
- Ovo nije jedini slučaj, ima nas na tisuće, ali mi za državu nismo jednako važni. Pitam se zašto - rekla je uplakana žena.