Na ulaznim vratima jedne zgrade u širem centru Zagreba, kao što to sa zgradama i ulaznim vratima obično i biva, stoji portafon. Na tom prilično zastarjelom uređaju dvadesetak je prezimena uredno ispisano, isprintano u nekom generičkom fontu i uloženo u plastične kućice predviđene za identifikacijske papiriće koji otkrivaju tko se to skriva iza vrata određenog stana.
Međutim, jedna od tih kućica razlikuje se od svih ostalih; preko pravokutnog prostora predviđenog da se u njega uloži prezime stanarske obitelji prelijepljen je bijeli papirić na kojem stoje čak četiri rukom nespretno ispisana prezimena. Iako izgleda malo drukčije od ostalih zvona u nizu, radi ono što čine i sva ostala - obavještava ukućane da je netko pred vratima.
Mnogi će, razumljivo, pretpostaviti da iza tog “neobičnog” zvona stoji neka šašava ucimerena studentarija koja zdušno brine o tome da poštar zna gdje dostaviti pakete s hranom koje mater šalje iz Dalmacije ili da njihov račun za mobitel slučajno negdje ne zaluta jer bi u suprotnom mogli ostati bez primarnog sredstva za komunikaciju. Međutim, ondje ne stanuje ekipa s FER-a, Filozofskog, Medicine niti Učiteljske akademije. Ondje živi obitelj, neobična baš poput zvona na njihovu kućnom pragu.
Vrata stana na drugom katu otvaraju Dubravka i Tea. Prva u rukama drži malog veseljaka, desetomjesečnog Filipa, čiji se smijeh čuo još u prizemlju zgrade. Njihov stari građanski stan prepun je knjiga, a kako je riječ o, kako žene kažu, “gurmanskoj adresi”, dnevni je boravak ukrašen najrazličitijim (praznim) bocama vina. To su svojevrsni trofeji s blagdanskih, ali i mnogih drugih druženja. Vole dobru hranu, fina vina i ljude pa se s vremenom, objašnjavaju mi, skupi nešto boca. Uspomene su to, kaže Dubravka s natruhom nelagode u glasu. Vjerojatno je izvor tog kratkotrajnog stida bila činjenica da im nepoznata osoba dolazi u kuću u kojoj, eto, žive vinoljupci i malo dijete.
- Žao mi je što nećeš upoznati Petru, ona je trenutačno kod bake na kraljevskom tretmanu. Školski su praznici pa iskorištava priliku - šali se Tea govoreći o svojoj 14-godišnjoj kćeri. U tom trenutku, iz jedne od prostorija čuje se lupanje vrata popraćeno lavežom.
- Ma ne obaziri se, to je Max, držimo ga u sobi kad dolaze nepoznati ljudi, prilično je “živ” i zaštitnički raspoložen pa nas je frka da nekog ne ozlijedi. Taj ludi pas jedini je problem u našoj maloj obitelji - dodaje Tea nadglasavajući malog Filipa koji vrišti od smijeha.
Njihov životni prostor izgleda upravo onako kako i izgledaju prostori u kojima žive četveročlane obitelji, a i dinamika njihova odnosa, barem na prvu, djeluje baš kao i bilo koja druga obiteljska. Jedino što ih razlikuje od većine ostalih je činjenica da kod njih doma ulogu roditelja obnašaju dvije žene, a ne žena i muškarac. Oni su “dugina obitelj” - istospolna zajednica, u ovom slučaju dviju žena koje odgajaju dvoje djece.
Iako će većini djelovati apstraktno, takvih je obitelji u Hrvatskoj mnogo više nego što biste pomislili. Koliko točno, ne postoji podatak jer, iz očitih razloga, ljudi koji žive u takvom obliku zajednice ne razglašavaju svoj “lifestyle” na sva zvona.
Slikovnica o gay obitelji
Kako bi senzibilizirali javnost, no mnogo važnije, kako bi djeci koja odrastaju u takvim nekonvencionalnim obiteljskim situacijama pokazali da je s njima, baš kao i s njihovim roditeljima sve u redu, udruga Dugina obitelj najavila je predstavljanje slikovnice “Moja dugina obitelj” koja će biti objavljena 18. siječnja. Ta se šarena knjižica za djecu, osim toga što u njoj roditeljske figure obnašaju dvije žene ili dva muškarca, ni po čemu ne razlikuje od “straight” slikovnica. Ona djecu uči o godišnjim dobima, prijateljstvu, hrani...
- Kako je vijest odjeknula internetom, čitali smo komentare na portalima. Ima ih, očekivano, zaista groznih, punih mržnje, no jako je velik broj i onih izuzetno pozitivnih, što nas je, zapravo, jako iznenadilo. Ljudi ne znaju i boje se, meni je to razumljivo, ali čini mi se da situacija ide nabolje - govori Tea objašnjavajući kako takvi zli jezici njih baš i ne diraju.
Jer uvijek će biti ljudi koji će govoriti da će djeca homoseksualnih roditelja “vjerojatno biti čepiguzi ili leze”, kao i onih koji smatraju da je “ministrica dovoljno razumna da neće dopustiti da ovakve boleštine ulaze u javne škole”, kao što to, primjerice, vjeruju neki čitatelji Jutarnjeg lista, unatoč tome što mnoge znanstvene studije tvrde drukčije. Većina njih, baš kao i istraživanje koje su provele četiri domaće znanstvenice i objavile ga u knjizi “Ja nisam gay mama, ja sam mama - roditeljstvo LGB osoba u Hrvatskoj”, tvrde da je, zapravo, jedina razlika između duginih i konvencionalnih obitelji ta da se djeca koja odrastaju u homoseksualnim zajednicama bolje slažu s roditeljima.
- Meni je to potpuno logično. S obzirom na to da imamo neki “feler”, moramo puno više i iskrenije razgovarati jedni s drugima pa to nekako logično rezultira boljim međuljudskim odnosima - objašnjava Dubravka, neuspješno pokušavajući Filipu nagurati kašicu u usta. Hrana ga trenutačno očito ne zanima, dodaje. Nova je osoba u kući pa mu je to zanimljivije.
Dubravka i Tea u vezi su tri godine, a na trenutačnoj adresi žive posljednjih godinu i pol. Stan su sređivale dok je Dubravka bila trudna (“nije bila normalna, gurala se da bi, tako trudna do zuba, šarafila ormare i nosila kutije”), a s njima od samog početka živi i Teina kći iz prijašnje veze, braka s muškarcem.
- Petra je super dijete, osim kada je opale hormoni, ali to će valjda proći - šali se Tea i dodaje kako je njezina kći nevjerojatno dobro reagirala na vijest koju joj je obznanila prije nešto više od dvije godine.
- Ona je prilično introvertirana, više grunta u sebi nego što govori. Kako sam imala težak razvod, a ona nije željela razgovarati o tome, pretpostavila sam da je problem u meni, možda ne želi razgovarati s mamom. Otišli smo u Polikliniku za zaštitu djece i mladih grada Zagreba i Petra je počela posjećivati psihologa. Sama je odlučivala o tome koliko će često odlaziti na razgovor, nisam je željela siliti ni na što - govori Tea i dodaje kako se upravo njima obratila i za pomoć kada je kćeri trebalo obznaniti da mama, eto, ima curu.
- I ja sam, naravno, posjećivala psihologa. O takvim stvarima treba razgovarati. Da se razumijemo, i meni je moja novonastala situacija bila neobična, nije da sam to planirala. Uz to, nisam bila sigurna kako reći Petri, hoću li joj naštetiti, kako će ona to prihvatiti - nastavlja Tea i dodaje kako je nakon osam, devet mjeseci veze odlučila kćeri reći kako stoje stvari.
Petra je reagirala kao da je to najuobičajenija stvar na svijetu, a jednako dobro reagirao je i njezin bivši suprug, kao i roditelji. Mama je, doduše, bila uvjerena da se razočarala u muškarce pa je, eto, zato sada u vezi sa ženom, no brzo ju je pustilo. Pogotovo kad je u njihov život ušao i mali Filip.
Odlučila sam...
- Oduvijek sam znala da jednog dana želim biti majka, samo nisam bila sigurna kako ću i kada to izvesti. Samo nekoliko mjeseci nakon što smo Tea i ja prohodale, zaključila sam da je sada vrijeme za to. Tei sam rekla da je to moja odluka i da je ne planiram siliti da u tome sudjeluje - priča Dubravka, biološka majka malog veseljaka.
- Ma kakve su to gluposti. Partnerice smo, živimo zajedno i volimo se, kako da ignoriram činjenicu da moja cura ima dijete? Objasnila sam joj da nije normalna i da naravno da želim biti dio te priče - govori Tea i dodaje kako, doduše, nije mislila da će joj se u životu ponovno dogoditi, kako Dubravka kaže, “sitna djeca”.
- Od početka sam znala da želim dijete s čovjekom, a ne s epruvetom. Jedini je problem bio taj što nisam znala gdje tog čovjeka naći - šali se Dubravka. - Nasreću, Tea me uputila na osobu koja mi je, zapravo, cijelo vrijeme bila pod nosom. Nije mi bilo jasno kako mi Karlo prije nije pao na pamet - govori.
Na začeće u susjedne zemlje
U roku od nekoliko sati, Dubravka je svom dugogodišnjem prijatelju, također homoseksualcu, poslala mail sa svojim prijedlogom jer nije, kako kaže, znala kako sročiti to pitanje u telefonskom pozivu. Karlo, inače, živi na drugom kraju Hrvatske pa ekspresni sastanak uživo nije bio moguć.
- Nazvao me u rekordnom roku i rekao da je počašćen i da pristaje, no pod jednim uvjetom, da može biti dio djetetova života, na što smo, naravno, pristale. Želim da moje dijete ima oca, pogotovo ako se radi o čovjeku poput Karla - priča Dubravka i napominje kako se Karlo iste večeri nacrtao u Zagrebu.
U Hrvatskoj su žene koje žele dijete, a nemaju partnera (ili imaju, ali “krivog” spola) u velikom problemu, objašnjavaju mi. Kod nas banka sperme ne postoji pa žene odlaze u Beograd ili Skoplje na umjetnu oplodnju i to je opcija za koju se odlučuje većina žena koje poznaju.
Radi se o vrlo neugodnom, ali i vrlo skupom procesu: osim mnogih testova koje treba napraviti, tu su i hormonske injekcije, troškovi putovanja u stranu zemlju, izostanci s posla... S tim da rijetko kome uspije iz prve. U Makedoniji je to mnogo jeftinije nego igdje drugdje, govori mi Dubravka, a zanimljivo je da oni spermu uvoze iz Danske, tako da, šali se, u Hrvatskoj ima sve više malih Danaca i Srba.
Druga je, pak, opcija inseminacija, oblik potpomognute oplodnje. Radi se, zapravo, o “uštrcavanju” sperme u maternicu, čime se, zapravo, samo pomaže muškim i ženskim spolnim stanicama da se sretnu. Međutim, ni taj postupak ne jamči uspjeh iz prve - u kliničkim uvjetima vjerojatnost da dođe do oplodnje je samo 25 posto.
- Inseminaciju privatni ginekolozi rade samo ako si “u paru”, inače ti ne smiju pomoći, a i taj se postupak obično provodi u bolnicama. Mi smo mislili da će biti puno jednostavnije, da možemo doći nekom privatniku, potplatiti ga da nam pomogne i to je to, međutim, nitko se ne usudi jer za slučaj da nešto krene po zlu, a postupak nije rađen u bolnici... - priča Dubravka i dodaje kako ti državni liječnik može pomoći samo u slučaju kada partneri imaju problema sa začećem.
- Bilo nam je glupo ići kroz sustav, glumiti partnere, hodati kod liječnika i lagati da ne možemo napraviti dijete kad smo oboje zdravi niti smo htjeli trošiti novac na testove. Umjesto toga, odlučili smo se na inseminaciju u kućnoj radinosti - nastavlja Dubravka i dodaje kako su od prijatelja koji su na isti način začeli dijete dobili “tehničku podršku”, a jedino u što su uložili jest ultrazvuk, kako bi mogli pratiti ovulaciju i detektirati idealan trenutak za oplodnju.
- Bilo je... Hmmm... Zanimljivo - šali se Dubravka koja je nakon trećeg pokušaja ostala trudna (“to je stvarno ravno čudu”), a devet mjeseci poslije na svijet je došao Filip.
- Meni je bilo posebno zanimljivo kako su reagirali moji kolege s posla. Sredina u kojoj sam tada radila bila je prilično konzervativna i očekivala sam najgore, no kad sam došla šefu i rekla da mi je partnerica trudna i da kad rodi, želim biti kod kuće, baš kao što tu mogućnost dobiju muškarci, čovjek mi je rekao da, naravno, nema problema - prisjeća se Tea i dodaje kako se vijest o njezinoj novonastaloj životnoj situaciji vrlo brzo proširila tvrtkom.
Najviše ju je bilo strah reakcije direktorice, koja je suprotno njezinim očekivanjima bila oduševljena. Njezini su se kolege ubrzo okuražili, pristupili joj s pitanjima, počeli donositi dekice, pelene, igračke...
Treći roditelj
- Ljudi bi te htjeli svašta pitati i nije da je njima neugodno, nego misle da će tebi biti pa šute. Ali rijetko tko tko te poznaje i poštuje krivo reagira. Ljudi drukčije razmišljaju kada gledaju osobu, a ne kad im je u glavi neka apstraktna rodna ideologija. Taj animozitet potječe iz neznanja, ako nemaš homoseksualce u životu, naravno da ti je čudno - kaže Tea.
- Znaš što, ljudima koji nam nisu bliski mi smo ti još uvijek na razini zoološkog vrta - ubacuje se Dubravka i dodaje kako oni imaju velike sreće jer su okruženi gomilom prijatelja koji ih podržavaju i štite od vanjskih utjecaja, a i činjenica da su dvije žene u igri znatno olakšava stvari. Dva muškarca u njihovoj situaciji, nažalost, nemaju nikakve šanse, slažu se.
- Zanimljivo je da me u rodilištu nitko ništa nije pitao, ponašali su se prema meni kao da sam otac. Rekli mi da ću vidjeti i Dubravku i dijete odmah nakon poroda, a vjerujem da naš susret nakon što je Dubravka rodila nije bio baš “hladan”, međutim nitko nije reagirao. Mislim da je patronažna sestra kod koje smo išle prije poroda shvatila da smo zajedno, a i medicinska sestra naše pedijatrice je jako znatiželjna. Svaki put kad dođemo ispituje Filipa, koji je taman počeo nešto govoriti, jesam li ja teta, kuma ili nešto treće. Dubravka i ja redovito gledamo u strop i pravimo se blesave - smije se Tea i dodaje bi joj bez problema rekle u kakvom su odnosu da ih pita, no ona umjesto toga samo gura nos gdje joj nije mjesto i pokušava informacije izvući iz desetomjesečnog djeteta, što je, zapravo, vrlo smiješno gledati.
No iako danas žive u nekonvencionalnoj zajednici, i jedna i druga odrasle su s tradicionalnim obiteljskim postavkama u glavi: imaš mamu i tatu, zna se što je jedan, a što drugi. I u Filipovu je slučaju isto. Dubravka je mama, a Karlo tata.
- Definicija moje uloge u Filipovu životu dosta nas je dugo mučila pa smo otišle jednoj starijoj psihologinji na razgovor, bila sam uvjerena da će nas žena poslati kvragu kada joj objasnimo problem jer ima mnogo neprijateljski nastrojenih stručnjaka. Međutim, žena nas je u čudu gledala, ali ne zato što je bila u šoku, nego joj nije bilo jasno u čemu je problem. Rekla nam je da je naša obitelj neobična, ali da to nije patologija.
Dijete ima dovoljno ljubavi za sve i “višak” roditelja, odnosno ljudi koji ga vole može mu donijeti samo dobro, a ne loše. Sad, hoće li i mene zvati mama, Tea, žirafa ili nešto treće, potpuno mi je svejedno - priča Tea i dodaje kako jedina uloga koju još nisu “definirali” jest uloga Karlova partnera, ali i to će se složiti s vremenom, govori, jednako kako se riješilo pitanje Dubravkina i Petrina odnosa.
- Ma mene ti ona doživljava više kao frendicu ili stariju sestru nego kao trećeg roditelja. Da se razumijemo, ja njoj i ne želim biti treći roditelj, ima i mamu i tatu koji je vole. Ali je svejedno silim da jede povrće i maltretiram da mora pojesti sve što je na tanjuru - govori Dubravka, a Tea kima u znak odobravanja.
Blagdani u četveroprezimenoj obitelji prošli su upravo onako kako prolaze i kod svih ostalih. Sva sreća da je njenima bitan Božić, a Dubravkinoj mami Badnjak, govori Tea, pa nije bilo histerije. Pridružili su im se i Karlo i njegov partner (njih su dvojica barem dva puta mjesečno u Zagrebu kako bi vidjeli Filipa), a za Božić i Tein bivši suprug, kako bi mogao provesti vrijeme s kćeri.
Baka servis
Bor u njihovu stanu okićen je kuglicama i tradicionalnim ukrasima izrađenim od slame. Zbog psa, ali i malog djeteta, stoji na povišenom. Pod je prepun mrvica kruha koje je Filip za vrijeme večere velikodušno podijelio s tepihom. Nije problem, jer čim uspavaju dijete, na pozornicu stupa Max koji će “usisati” pod.
I Dubravka i Tea djeluju pomalo iscrpljeno, što ne čudi jer se njihov mali veseljak budi noću, a uz to se Dubravka nedavno vratila na posao. Filipa danju, dok mame rade, čuva baka, Dubravkina mama. Malo nedostaju jedna drugoj jer nakon cjelodnevnog jurcanja s jednim i drugim djetetom, poslom i psom nemaju baš mnogo vremena jedna za drugu. Nasreću, mali, pa tako i one, sve bolje spava pa više ne padaju u nesvijest već u devet sati uvečer. Sada stignu i razgovarati.
Neobični su, ali funkcioniraju jednako kao i svi ostali. Baš kao i zvono na njihovim vratima.