FRANE KRNIĆ ZA SLOBODNU

ŽIVOTNA ISPOVIJEST NAJISKUSNIJEG HRVATSKOG AMBASADORA Studirao je s Miloševićem, vodio kabinet Budimira Lončara, prvi se odazvao Tuđmanovu pozivu...

    AUTOR:
    • Damir Pilić

  • OBJAVLJENO:
  • 12.03.2019. u 23:50

Paun Paunović / CROPIX

Frane Krnić

 

Naš poznati diplomat Frane Krnić nedavno je otišao u mirovinu nakon 52 godine radnog staža, od čega je čak 47 proveo u diplomaciji: 21 godinu u jugoslavenskoj, a 26 u hrvatskoj. Bio je veleposlanik Hrvatske u Čileu i nerezidentno u Peruu i Boliviji (1992.-1995.), Španjolskoj i nerezidentno u Andori i Kubi (1997.-2002.), Nizozemskoj (2003.-2009.), Češkoj (2009.-2013.) i Danskoj, nerezidentno na Islandu (2014.-2018.), te je najiskusniji hrvatski ambasador, piše Damir Pilić za Slobodnu Dalmaciju.

Od 1991. do 1992. bio je šef Informativnog ureda Republike Hrvatske u Čileu, od 1995. do 1997. pomoćnik ministra za izvaneuropske zemlje u Ministarstvu vanjskih poslova, a od 2002. do 2003. predstojnik Vladina ureda za suradnju s Međunarodnim sudom u Haagu.

Diplomatsku karijeru započinje još 1971. u Ministarstvu vanjskih poslova tadašnje Jugoslavije: od 1973. do 1977. konzul je u Generalnom konzulatu SFRJ u Chicagu, od 1979. do 1983. šef konzularnog odjela ambasade u Rimu, a 1990. postaje ambasador SFRJ u Čileu. Baš u Santiagu nastupa kao prvi jugoslavenski ambasador s hrvatske liste koji se 1991. na Tuđmanov poziv stavio na raspolaganje Zagrebu, te je 1992. postao prvi ambasador Hrvatske u Čileu.

O toj bogatoj karijeri Krnić dovršava knjigu pod naslovom "Crni kaputi, bijele rukavice“, iz čijeg smo rukopisa imali priliku pročitati poglavlja o Čileu i Španjolskoj. Kako je od 1987. do 1990. bio šef kabineta zadnjeg jugoslavenskog šefa diplomacije Budimira Lončara, razgovor za Slobodnu Dalmaciju - koji smo vodili u Krnićevu splitskom stanu - započeli smo aktualnom aferom oko odlikovanja koje je Lončaru htio dati gradonačelnik Zagreba Milan Bandić.

Kako je poznato, nakon protesta s desnice - koja Lončara optužuje za odluku Vijeća sigurnosti UN-a iz 1991. o embargu na uvoz oružja u bivšoj Jugoslaviji - Lončar je sâm odustao od dodjele i razloge objasnio u otvorenom pismu javnosti.

Dobro poznajete Budimira Lončara?

- Naravno. Bio sam mu šef kabineta, postali smo prijatelji. I nekidan smo razgovarali telefonom.

Kako komentirate napade na njega?

- To je samo dokaz duboke ideološke podijeljenosti hrvatskog društva, agresivnosti naše ekstremne desnice, zanemarivanja svega dobrog što je Lončar napravio za hrvatske interese - a napravio je dosta - i izvlačenja isključivo teme embarga, i to u pogrešnom kontekstu. Oni koji ga napadaju očito nemaju pojma što je diplomacija i kako se nekad ostvaruju interesi svoje zemlje premda naoko izgleda drukčije.

Znači da je embargo na uvoz oružja 1991. bio u hrvatskom interesu?

- Hrvatska tada još nije bila priznata, pa ionako nije mogla legalno dobavljati oružje. Ali zato 1991. JNA, koja je već postala srpska vojska, traži kupnju dodatnog naoružanja u SSSR-u. Amerika je to htjela spriječiti embargom, a objektivno je to bilo u hrvatskom interesu. Jer da nije bilo tog embarga, JNA bi se još dodatno naoružala, a Hrvatska i s embargom i bez njega nije mogla legalno kupiti oružje. A ako embargo postoji, oni koji su ga htjeli omogućit će da oružje kupiš na crnom tržištu.

SAD nam je to omogućio?

- Poznato je da je u studenome 1991. na aerodromu u Budimpešti mađarska policija, navodno na mig SAD-a, zaplijenila avion pun čileanskog oružja namijenjenog hrvatskoj vojsci, baš kad se predsjednik Hrvatskog sabora Žarko Domljan nalazio u Čileu. Iako sam formalno bio ambasador Jugoslavije, uspio sam postići da Domljan u Santiagu bude primljen na svim razinama, osim kod šefa države, jer je avion uzapćen baš na dan kad je Domljana trebao primiti predsjednik Patricio Aylwin, pa su me par sati ranije nazvali iz njegova ureda i obavijestili da se susret otkazuje. Čileanski mediji odmah su objavili vijest o zaplijenjenom avionu, pa sam razumio razlog otkazivanja, jer se čileanska vlada zbog embarga našla u neugodnom položaju.

Ali iz toga proizlazi da je SAD sprečavao Hrvatsku da krši embargo, a ne joj pomagao?

- Prateći istragu oko tog oružja, čileanski su mediji objavili da su četiri prethodne avionske pošiljke uspješno stigle do hrvatskih oružanih snaga. Imam relevantne informacije iz Čilea da su ta četiri aviona prošla jer je SAD dozvolio.

Zašto je Amerikancima smetao taj peti avion?

- Očito su nas htjeli upozoriti. Možemo samo nagađati koliko je politički publicitet Domljanova posjeta Čileu - u času kad Hrvatska još nije priznata - bio otponac da zapljenom petog aviona pošalju poruku Zagrebu kako njihova tolerancija ima granica. Znači, Lončar ničim nije spriječio da oružje dođe u Hrvatsku, a spriječio je da dođe u JNA. Aktualni napad na njega je neprihvatljivi, zakašnjeli refleks ekstremne desnice u Hrvatskoj, obilježene neshvatljivom ideologijom koja ne želi sagledati što je stvarni interes Hrvatske.

Nekidan je i ratni premijer Franjo Gregurić izjavio da je njegova Vlada odmah osudila tadašnji Lončarev nastup na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a?

- Gregurić se sada poziva na odluku Vlade koja je bila protiv embarga. Ali Vlada je to morala formalno osuditi zbog niza razloga i maliciozno je to sada vaditi iz konteksta kako bi se diskreditiralo Lončara. Embargo bi bio izglasan i bez njega.

Kako ocjenjujete Lončarevu odluku da ne primi medalju?

- Mislim da je dobro napravio što je odbio medalju i dobro je obrazložio razloge - ne samo zbog napada ekstremne desnice, nego zbog šutnje vladajućih krugova, kojima je dobro poznato što je Lončar napravio u zadnjih 20-ak godina za Hrvatsku. Uostalom, da je Lončar 1991. radio protiv Hrvatske, zar bi ga Tuđman kasnije zvao da mu bude "leteći ambasador“?

Kad ga je zvao?

- Bio sam svjedok te ponude, kad sam 1996. kao pomoćnik ministra za izvaneuropske zemlje pratio premijera Zlatka Matešu pri njegovu posjetu Indoneziji. Tuđman je Mateši dao nalog da se u Džakarti sretne s Lončarom, koji je tada bio predstavnik glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutrosa Ghalija pri predsjedavajućem Pokreta nesvrstanih, što je tada bila Indonezija. Preko Mateše je Tuđman poručio Lončaru da mu nudi poziciju "letećeg ambasadora“ za rješavanje raznih hitnih i važnih pitanja. Mateša mi je to rekao.

Paun Paunović / CROPIX
 

Lončar je to očito odbio. Znate li možda zašto?

- Sreo sam Lončara nakon sastanka s Matešom i rekao mi je što je poručio Tuđmanu: "Gospodine predsjedniče, što se Vas tiče, sa zadovoljstvom bih prihvatio Vašu ponudu. Međutim, nažalost, u Vašoj neposrednoj blizini ima previše preuskih političara kojima bih ja vrlo brzo postao preširok, što ne bi bilo dobro ni za Vas ni za mene. Zbog toga moram odbiti Vašu ponudu.“

Vratimo se u 1991. godinu: ambasada SFRJ u Čileu zapravo je radila za Hrvatsku i prije službenog priznanja. Kako to da ste sva trojica diplomata u ambasadi bili hrvatske nacionalnosti?

- To je Lončareva zasluga. Ja sam izabrao tu dvojicu diplomata - Danu Mataića i dr. Svjetlana Berkovića - ali Lončar ih je potvrdio. To je bio prvi slučaj u povijesti jugoslavenske diplomacije da su svi diplomatski djelatnici u jednom predstavništvu bili Hrvati. Bilo je slučajeva da su svi diplomati bili Srbi, ali ovo je bio prvi put da su svi Hrvati. To je značajno doprinijelo da baš Čile bude prva zemlja južne hemisfere koja je priznala Hrvatsku, desetak sati nakon što je to učinila Europska unija.

Pišete da vam je tada pomogao naš poznati nogometni trener Mirko Jozić, koji je trenirao slavni čileanski Colo-Colo?

- Nije mi bilo lako uvjeriti ministra vanjskih poslova Čilea Enriquea Silva Cimmu. Na moje upite o priznanju Hrvatske nije davao određeniji odgovor, pa sam početkom prosinca 1991. izveo jedan izvanprotokolarni potez. Ministar unutarnjih poslova Enrique Krauss - koji je po čileanskom ustavu imao i poziciju potpredsjednika republike, pa je njegov utjecaj zahvaćao i sferu vanjske politike - bio je fanatični navijač Colo-Cola. Zato sam zamolio Jozića da mi preko predsjednika kluba Eduarda Menichettija ugovori sastanak s Kraussom, što je Menichetti prihvatio i u svojoj elegantnoj kući u predgrađu Santiaga ubrzo organizirao radni doručak, na koji je Krauss došao bez ikakve pratnje. Bili su prisutni i Menichetti i Jozić.

Tako ste preko nogometa pridobili čileanskog potpredsjednika za hrvatsku stvar?

- Tu sam, u neslužbenom i opuštenom nogometno-političkom čavrljanju, dobio prvi put jasnu potvrdu da će Čile priznati Hrvatsku, da će to učiniti i Argentina - s kojom je čileanski vrh već bio u kontaktu - kao i Kraussovo "čvrsto obećanje“ da će se priznanje objaviti odmah pošto to učini Europska unija. Pamtim da je u šali postavio još jedan uvjet: da Jozić s Colo-Colom, kao prvak Južne Amerike, u predstojećem dvoboju s prvakom Europe Crvenom zvezdom osvoji Interkontinentalni kup.

Ali Jozić je tu utakmicu izgubio?

- Čile je ipak odmah priznao Hrvatsku. Jozić nam je pomagao i na druge načine, pa ga je za sve njegove zasluge Tuđman na moj prijedlog odlikovao, a kasnije mu je preko mene poslao i ponudu da bude izbornik hrvatske reprezentacije.

Jozić je to postao tek nakon Tuđmanove smrti. Zašto tad nije htio?

- Koliko znam, zbog "spački“ s kojima su odmah započeli neki poznati nogometni stručnjaci iz neposredne Tuđmanove blizine.

Pišete da je naše iseljeništvo u Čileu, za razliku od onog u susjednoj Argentini, bilo projugoslavenski orijentirano?

- Tamo sam 1990. zatekao 36 jugoslavenskih iseljeničkih društava, a samo jedno u nazivu nije imalo jugoslavensko ime - Dalmatinsko pripomoćno društvo iz Punta Arenasa. Nije bilo nijednog društva s pridjevom "hrvatsko“, iako su više od 99 posto jugoslavenskih iseljenika činili Hrvati. Drži se da u Čileu živi 135 tisuća iseljenika iz bivše Jugoslavije, od čega svega par stotina Slovenaca, Srba i drugih, dok su svi ostali hrvatskog porijekla.

Kako su ti naši Hrvati bili projugoslavenski orijentirani?

- Jer su u Čile počeli doseljavati još krajem 19. stoljeća, za Austro-Ugarske, i mahom se radilo o ekonomskoj emigraciji: za razliku od Argentine, u Čileu je bilo vrlo malo Hrvata koji su doselili nakon 1945. iz političkih razloga. Zbog jakog antiaustrijskog sentimenta naši su iseljenici u Čileu oduševljeno pozdravili već i stvaranje Kraljevine Jugoslavije, a kamoli stvaranje AVNOJ-evske Jugoslavije. Zato je s procesom "rekroatizacije“ trebalo ići vrlo pažljivo i postupno, a ne šakom u oko, kao što se dogodilo na Novom Zelandu: i tamo je hrvatska dijaspora bila projugoslavenski orijentirana, ali su neki naši političari htjeli na brzinu preokrenuti njeno raspoloženje, pa je došlo do antihrvatskih reakcija unutar same hrvatske zajednice. Rekroatizacija je u Čileu sprovedena u potpunosti i bez ijednog jedinog incidenta.

Neko vrijeme vas je čuvala čileanska policija, nakon dojave da se iz Beograda sprema atentat na vas?

- Već nakon izjave lojalnosti Hrvatskoj, koju je na Tuđmanov poziv 22. kolovoza 1991. potpisao kompletan diplomatski sastav ambasade SFRJ u Santiagu, svi smo u srpskim medijima proglašeni izdajnicima i ustašama, a počele su i prijetnje beogradskom dijelu moje obitelji. Starija kći, prevoditeljica u redakciji Tanjuga, odmah je dobila otkaz, a uslijedile su telefonske prijetnje i uznemiravanja. A djelatnik sigurnosti u ambasadi u Santiagu po povratku iz Beograda me u grču i diskreciji obavijestio da je dobio nalog pratiti moje fizičko kretanje i o tome telefonom izvještavati centralu SDB-a u Beogradu. Dodao je kako je iz konteksta razgovora koji je s njim vođen zaključio da se na mene priprema atentat. Navodno se atentatom na ambasadora koji se "prvi javno pobunio“ htjela poslati poruka svim hrvatskim kadrovima u Federaciji.

Što ste tada učinili?

- Prijetnju sam prijavio domaćim vlastima. Rezultat je bio da sam iduća tri mjeseca imao 24-satnu neposrednu policijsku zaštitu čileanskih karabinjera, sve dok nije postalo izgledno da zbivanja u Jugoslaviji, a posebno rat, objektivno otklanjaju pažnju Beograda s događaja u dalekom Čileu.

U poglavlju o Španjolskoj kažete da je službena politika Madrida prema Hrvatskoj sve do 2000. bila izrazito kritična, zbog "nedovoljne kompatibilnosti tadašnje HDZ-ove vlasti s demokratskim poretkom i vladavinom prava“?

- I pritom nije bilo razlika između socijalističkih i demokršćanskih vlada u Madridu. Situaciju su nam otežavale i operativne instrukcije koje smo sa Zrinjevca dobivali sve do 2000. godine, a čiju su okosnicu činili potpuno promašeni naputci da u kontaktima sa španjolskom službenom stranom potenciramo "hrvatsko katoličanstvo“ kao "prirodnu“ poveznicu i savezništvo s tom velikom katoličkom zemljom. Moj dojam je bio da je Španjolska razvijena demokracija kojoj to nije sjelo.

Dapače, to je kod naših sugovornika u španjolskom MVP-u izazivalo ne samo čuđenje već i odbojnost, pa i prikriveni podsmijeh, jer je Španjolska, bez obzira na katoličku tradiciju, nakon Franca postala i funkcionirala kao visoko laicizirana zemlja, za razliku od Hrvatske.

Pišete da je osudama i negativnoj popularnosti u Španjolskoj posebno bio izložen predsjednik Tuđman?

- Preko jednog španjolskog prijatelja dobio sam internu bilješku s razgovora premijera Aznara s predsjednikom Tuđmanom u listopadu 1997. na marginama jedne međunarodne konferencije u Strasbourgu. Tuđman je najviše vremena utrošio da Aznara uvjeri u hrvatsku ulogu "predziđa kršćanstva“ i opasnost od stvaranja islamističke države u Bosni, što je iznenadilo i zbunilo španjolsku stranu.

Nepopularnosti Tuđmana u Španjolskoj doprinijela je i njegova poznata ideja nacionalnog pomirenja skupnim sahranjivanjem posmrtnih ostataka hrvatskih partizana i ustaša, po uzoru na Francov memorijal "Dolinu palih“ kod Madrida. Taj Francov projekt ni dan-danas nije u Španjolskoj prihvaćen, pa je španjolski tisak dosta kritički pisao o toj Tuđmanovoj ideji.

Navodite da španjolski kralj Juan Carlos nije htio pozvati Tuđmana na otvorenje Olimpijskog stadiona u Sevilli, iako je inauguralnu nogometnu utakmicu domaćin igrao s Hrvatskom?

- Kad je objavljeno da će utakmici prisustvovati i kralj Juan Carlos, iz Zagreba sam dobio nalog da osiguram službeni poziv organizatora našem Predsjedniku. Odmah sam poduzeo sve potrebno, ali odgovor nije stizao. Pod pritiskom s Pantovčaka iskoristio sam poznanstvo i dobre odnose s jednim od najviših dužnosnika španjolske kraljevske kuće i zamolio za intervenciju. Nakon nekog vremena, na kavi "u četiri oka“, inzistirajući na apsolutnoj diskreciji, obavijestio me da neće biti nikakva poziva, a ni službenog odgovora, "jer se nakon konzultacija kraljevih suradnika i vrha španjolske vlasti došlo do zaključka da Tuđmana ne bi bilo oportuno primiti u Španjolsku, a ni javno vidjeti u kraljevu društvu“.

Ali zato vas je španjolski kralj pri predaji vjerodajnica pitao o Titu. U knjizi navodite da kralj pritom nije skrivao osobne simpatije prema njemu. Pišete i da vam se to kasnije ponovilo i na nizozemskom dvoru, kod kraljice Beatrix?

- To me isto pitala i danska kraljica Margareta II., koja je posjetila Hrvatsku 2014. godine. Kad sam pripremao njezin posjet, rekla je da bi htjela posjetiti ona mjesta u Hrvatskoj koja je posjetila kao mlada kraljica početkom 70-ih, kada je došla na Titov poziv.

Otkud takav interes europskih državnika za Titom?

- Tito je uživao veliki ugled u svijetu i upravo to je motiviralo moje sugovornike da pitaju za njega. Iz njihovih pitanja bilo je jasno da imaju veliki respekt prema Titu kao političkoj osobi međunarodnog značenja. I kad to povežete s činjenicom tko je sve došao na Titov pogreb, nema razloga za čuđenje. Tuđman je to razumio i poticao nas da u diplomatskoj borbi za hrvatske interese koristimo Titov renome i reputaciju, osobito kad se radi o izvaneuropskim zemljama za koje sam ja bio zadužen, a Tito je tamo idol. Mislim da hrvatska diplomacija nije dovoljno iskoristila Tita, pogotovo za gospodarski moment.

Jeste li proputovali čitav svijet?

- Bio sam u 88 zemalja na svih šest kontinenata, a samo 1996. sam kao pomoćnik ministra za izvaneuropske zemlje prošao 300.000 kilometara. Puno zemalja Trećeg svijeta i članica Pokreta nesvrstanih i godinama nakon rata doživljavali su ove prostore kao Jugoslaviju, pa je trebalo puno putovati da bismo dobili njihova priznanja. Oni su poistovjećivali Srbiju i Jugoslaviju, a pritom se naša diplomacija nedovoljno pozivala na Tita. U državnom vrhu jedino je Tuđman razumio značenje Titova imena u svijetu i sugerirao nam da ga koristimo.

Paun Paunović / CROPIX
 

Što najviše narušava sliku Hrvatske u svijetu?

- Filoustaštvo. U Danskoj sam htio dati ostavku kad sam vidio da se filoustaštvo kod nas tolerira, jer u demokratskom društvu poput danskog to snažno ruši našu sliku. Oni koji se ponašaju proustaški na javnoj sceni ne razumiju da su baš oni najveći neprijatelji Republike Hrvatske, jer nam takvo ponašanje srozava međunarodni ugled.

Percipira li se to vani?

- Itekako. Prije deset godina nitko u Europi nije znao što je "Za dom spremni“, ali danas znaju, i to vežu za nešto što je nedopustivo u jednoj demokraciji.

Bili ste ambasador i socijalističke i kapitalističke države. Kako danas gledate na socijalizam? Vidimo da i u SAD-u unutar Demokratske stranke jača socijalistička struja?

- Sve što je Jugoslavija imala unutar svoje strukture, sve je bez kriterija odbačeno, što je po mom sudu velika greška. Sasvim je izvjesno da mnoga rješenja u SFRJ nisu bila prijatna, pogotovo u osobnim slobodama, ali niz jugoslavenskih rješenja u gospodarstvu, školstvu, zdravstvu, kulturi itd., ne samo što ne odudaraju od demokratskih aspiracija, nego su i praktično pokazivala svoju vrijednost.

Veliki dio poslova koje sam odrađivao u jugoslavenskoj diplomaciji bili su na korist svih naroda Jugoslavije, osobito u gospodarskom pogledu, naročito oni vezani za nesvrstane zemlje. Ja sam se unutar jugoslavenske diplomacije pobunio onda kad sam iz Beograda počeo dobivati instrukcije koje više nisu bile u interesu svih jugoslavenskih naroda, već su išle u korist velikosrpskih aspiracija. I tada sam dao ostavku.

Na pitanje javljaju li se u svijetu tendencije koje izlaze iz okvira liberalnog kapitalizma, odgovor je "da". Nažalost, više u svijetu nego kod nas.

O kolegi s fakulteta: Milošević kao Machiavelli

Studirali ste pravo skupa sa Slobodanom Miloševićem?

- Milošević je bio dvije godine stariji, ali smo zajedno sjedili u fakultetskom odboru i dobro sam upoznao njegov način političkog i osobnog razmišljanja. Tuđman je tražio da mu detaljno opišem Miloševićevu ličnost, pa sam mu rekao da su četiri glavne Miloševićeve osobine to što je vrlo inteligentan čovjek, osoba visoke osobne hrabrosti, "Machiavelli, veći i od samog Machiavellia" i "pasionirani kockar“. Tuđman je pažljivo slušao, bez ijednog komentara; tek je s nevjericom reagirao na moju izjavu da "ja nikakvu dogovoru s Miloševićem, ni njegovu potpisu na nekom dokumentu, ne bih vjerovao“. Tada mi nije bilo poznato da je Tuđman navodno vodio tajne pregovore s Miloševićem, o čemu do danas pišu hrvatski mediji, ali dobro sam poznavao Miloševića i znao sam gdje to vodi.

Zadnji put ste ga vidjeli u Haagu?

- U haaškom pritvoru, kad sam u pratnji tadašnje ministrice pravosuđa Vesne Škare-Ožbolt posjetio naše pritvorenike. Bili smo u dnevnom boravku pritvora i Milošević je naletio na mene, pa smo se pozdravili. Nije baš bio raspoložen, pitao je samo što radim tu i rekao da mora ići pripremati obranu.

Kao hrvatski veleposlanik u Čileu, pokrivali ste i Peru i Boliviju. Prilikom predavanja vjerodajnica u La Pazu, imali ste zanimljiv razgovor s predsjednikom Bolivije?

- Vjerodajnice sam u La Pazu predao predsjedniku Sanchezu de Losadi, koji je najveći dio audijencije posvetio glumcu Radi Šerbedžiji, zatraživši od mene da u Hrvatskoj "prestane progon Šerbedžije“. A ja Šerbedžiju nikad nisam upoznao, niti sam išta znao o problemima koje ima u Hrvatskoj, ali mi je bilo poznato da je oženio Losadinu nećaku. Nekadašnji jugoslavenski ambasador u Boliviji, Lazar Udovički, oženio je Losadinu sestru Ninu, a njihova kći Lenka Udovički u međuvremenu je postala Šerbedžijina supruga. U izvješću koje sam uputio predsjedniku Tuđmanu vjerno sam prenio i Losadin zahtjev, navevši da nam te stvari ruše međunarodni ugled i sliku o nama. Nikad nisam dobio nikakav odgovor i ne znam je li to Šerbedžiji koristilo, kazao je Frane Krnić u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji.

 


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo