Iako se još uvijek pouzdano ne zna je li zbog ljubavi proliveno više tinte ili suza, naša ljubavna priča Sandre i Marca pokazala je svu snagu ljubavi. Godina Sandrine borbe za život i Marcove pomoći veliki je spomenik ljubavi i vjere da ljubav može pobijediti sve. Kada se u te dramatične i neizvjesne dane uključe i velikodušni ljudi koji su u liječenju pomogli svojom solidarnošću i pjesmom, onda je završen okvir za našu najljepšu božićnu ljubavnu priču.
Kao što za ljubav nema nikakvog logičnog, ni znanstvenog (kemija?) objašnjenja, tako vjerojatno nema ni za to da ljubav liječi. A ljubav doista liječi. Zdrave čini zdravijima, bolesnima daje nadu u oporavak. Nitko na svijetu nije Sandri mogao propisati bolji lijek; Marcov pogled, poljubac i zagrljaj. Njihova ljubav poruka je i usamljenima. I to upravo u doba Božića, kada kršćani slave rođendan svog spasitelja koji je propovijedao ljubav, vjeru i mir. Poruka je to i nemoćnima i svima koji gube nadu i vjeru; niste sami - okrutna vrtoglavica stvarnosti lakše se podnosi na vrtuljku ljubavi.
Već vidim kako se na ove riječi kesi Charles Bukowski i ponavlja “Ljubav je bajka za budale”. Može ona biti i “slijepa” ako je netko dovoljno “opijen”, ali je barem bajka. Neki kažu da ta bajka kratko traje. Nakon zaljubljenosti, leptirića u trbuhu, neobjašnjivih zanosa, sreće, strasti i uzdaha, zajednički život postaje rutina.
To kažu svi koji su odustali, jer ljubav je borba, “svakodnevno osvajanje” za koje se treba naoružati strpljenjem i razumijevanjem.
Što na sve te ucviljene žalopojke vječito nesretnih zaljubljivača mogu reći oni koji su preboljeli dječje bolesti?
Oni su jednostavno grčevito ščepali svoju ljubav i nisu joj dopustili da ode. Svakoga dana raste između njih kroz dijete koje postaje njihovo ogledalo. Majčinska i očinska ljubav koja mijenja ljude, koja usrećuje bake i djedove i sprema ih na sretniji biološki odlazak jer znaju da nisu išli “maleni ispod zvijezda”.
I kad već citiram svog prezimenjaka, neka mi bude dozvoljeno da citiram i sam sebe iz ciklusa “Najdraža moja pitome i divlje oči ima”. Pa kaže:
“Još uvijek imaš pogled neokrznute djevojčice,
divljakuše zgužvane u našem zagrljaju,
u šatoru ispod Mićkovog hrasta.”