VUKOVARSKA MAJKA

‘Znaju gdje je moj sin ubijen, ali ostataka nema. To me proganja. Čim čujemo da se negdje kopa, muž i ja sjednemo u auto...‘

Spomenka Kušić majka je koja već 31 godinu neuspješno traga za svojim sinom Mirabelom Matišićem, vukovarskim braniteljem

Spomenka Kusić, majka vukovarskog branitelja Mirabela čije tijelo traži od 1991. godine

 Marko Mrkonjic/Cropix

"Mi koji još nismo našli svoju djecu, još smo uvijek u ‘91. godini. Kao da smo u nekom tunelu iz kojeg nema izlaza. Znam nekada reći: "Bože, valjda će i nas jedna zraka sunca obasjati", ali po ovome svemu, sumnjam," riječi su Spomenke Kušić, majke koja već 31 godinu neuspješno traga za svojim sinom Mirabelom Matišićem, vukovarskim braniteljem, koji je po svemu sudeći pogubljen u Trpinji ili negdje u blizini tog mjesta kod Vukovara nakon što je 18.11.1991. godine slomljena obrana grada. Iako iz Vinkovaca, Mirabel je bio vukovarski branitelj još od kraja kolovoza, kada se s ujakom, Spomenkinim bratom, Albinom Lozarom priključio obrani grada. No, smrt ga je zatekla kao ranjenika i to je ono što njegovu majku čini još tužnijom i nesretnijom.

- Miro je imao 24 godine. Bio je branitelj na Trpinjskoj cesti i početkom studenoga je ranjen u nogu te je završio u izdvojenoj bolnici u Borovo commerceu. Nakon što je pala obrana, njega su skupa s ostalim ranjenicima, braniteljima i civilima odveli iz Commercea, ali na putu su ih zaustavili i izdvojili njih 20-30 ranjenika, među kojima je bio i on. To je bilo 19.11., odvezli su ih u Vupikov hangar u Trpinji, gdje su ih maltretirali, tukli... Tu noć su ih, kako sam poslije doznala, odveli na Bobotski kanal, gdje su ih ubili i zakopali. No, ono što me najviše užasava i što se često pitam je: "Tko je to mogao napraviti mome sinu, mladiću koji je ležao na nosilima, da ga je mogao takvoga pogledati u oči i hladnokrvno ga ubiti?" Spava li on? Jesu li mu ikada u san došle oči moga djeteta, kakav je to čovjek? To je čovjek bez srca i duše – kaže Spomenka, koja je i predsjednica Udruge obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja ‘‘Hrvatska majka‘‘ Vinkovci.

image

Spomenka Kusić, majka vukovarskog branitelja Mirabela čije tijelo traži od 1991. godine

Marko Mrkonjic/Cropix

- Udrugu smo osnovali 12.10.1992. godine i bili smo prva udruga za traženje nestalih i zatočenih branitelja u RH. Kada smo počeli s radom bilo nas je 120, a danas nas ima 29. U ovih 30 godina 40 je roditelja preminulo, među kojima i majka koja nije saznala za sudbinu svoja dva sina... Još uvijek tragamo za 28 osoba s našeg popisa koji obuhvaća područje bivše Općine Vinkovci – kaže Spomenka, čija je udruga ove godine izdala i knjigu ‘‘Trideset godina neizvjesnosti – gdje su naši najmiliji?‘‘ autorice Milke Vida.

Spomenka se, kao i još nekolicina njezinih prijatelja po muci, najviše ponadala da bi posmrtne ostatke svoga sina mogla pronaći prošle godine, kada je otkrivena grobnica kod Bobote.

- Informaciju o njegovom ubojstvu sam dobila od Državnog odvjetništva 2016. godine, nakon što je završen proces protiv optužene desetorke iz Trpinje. Po iskazu svjedoka je izašao cijeli popis ljudi koji su bili u Borovo commerceu, koji su odvedeni gdje god, neki na Dunav, neki u Trpinju, pa tako i za mog sina, za Bobotski kanal. Dali su mi to napismeno, što nisam nikako dobro prihvatila, jer mi to nije normalno. Znači, niste ga našli, a meni kao majci šaljete tako nešto. Ja jedva čekam da ga nađem, ali ne na ovakav način. Voljela bih da se njegovi ostatci pronađu. Meni ne znači ništa što znam gdje je on ubijen i zakopan, ako njegovih ostataka do danas nema. To nije humano. Crno se javilo, ništa se našlo nije - vratila se Spomenka par godina unazad. Nije dobro prihvatila činjenicu da su joj rekli gdje joj je sin ubijen, ali ne i gdje su njegovi ostatci, za kojima i dalje neumorno traga.

image

Spomenka i Mile Kusić sa fotografijom nestalog sina Mirabela

Marko Mrkonjic/Cropix

- Na žalost, nijedna ekshumacija, a bilo ih je dosta, pa tako ni ta nije nas dovela do njegovih posmrtnih ostataka. Mislila sam i ovo zadnje, nedavno kod Bršadina, da bi moglo biti, ali opet ništa. Da vam budem iskrena, gdje god se nađe grobnica ja se nadam da je on tamo, jer znam da su njihove posmrtne ostatke prenosili. Nema ekshumacije na koju nisam išla i na koju ne idem. Suprug Mile i ja smo često u autu i vozamo se po Slavoniji i Srijemu, gdje god čujemo da se nešto radi. Često vikendima idemo kroz Petrovce, gdje se još uvijek kopa i traži, oko Vukovara, gdje god se nešto radi. Ja nemam mira, moram ići i tražiti, nikada neću odustati, dok god mogu hodati ja ću tražiti - poručila je ova snažna 74-godišnjakinja, koje u spomen na svoga sina svijeće pali kod Borovo commercea i kod crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru.

- I tako prolazi naš život već 30 godina. A, što da radimo, valjda ne može drugačije...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. ožujak 2024 23:39