ZAGREB - U kolovozu 1991. Dragutin Tuškan otišao je u Zagreb, u posjet starijem sinu i njegovoj trudnoj ženi. Kad se htio vratiti kući, više nije mogao: Vukovar su već bile okružile brigade JNA. U opkoljenom gradu ostali su Dragutinova supruga i mlađi sin. Nikad ih više nije vidio.
Dragica i Dražen Tuškan na popisu su 1973 osobe koje se još uvijek vode kao nestale. Sin i supruga Dragutina Tuškana su među 325 nestalih Vukovaraca čija sudbina još nije poznata. Posljednji put viđeni su u vukovarskoj bolnici: Dragica je ranjena u granatiranju, pa je sa sinom Draženom otišla u bolnicu.
Strava na farmi
Na vratima bolnice Dražen je ranjen u nogu. Dan kasnije Vukovar je pao. Postoji očevidac koji tvrdi da je vidio Dragicu kako se otima vojnicima JNA koji je žele razdvojiti od sina. Ranjene i sve za koje su vjerovali da su bili pripadnici Zbora narodne garde odvezli su na Vupikovu farmu Ovčaru. Pripadnici srpskih paravojnih postrojbi sutradan su ih pobili i bacili u masovnu grobnicu.
Bleiburg pa Ovčara
Lice Dragutina Tuškana i njegova priča dio su izložbe koja nakon Londona, Strasbourga, Bruxellesa sutra dolazi u Zagreb. Organiziraju je Međunarodni odbor Crvenog križa i Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Izložba “Nestali životi/Mising lives” s fotografijama britanskog fotografa Nicka Danzigera i pratećim tekstom kanadskog pisca Rorija MacLeana bit će na Strossmayerovom trgu u Zagrebu.
Dragutin Tuškan kao dječak preživio je Bleiburg. Danas ima 81 godinu. Jedino što još želi je da ne umre prije nego što pronađu tijela njegove supruge i sina. Želi da ih zajedno pokopaju na novom gradskom groblju u Vukovaru. Tuškanova privatna tragedija jedna je od 15 pojedinačnih priča o ubijenim i nestalim osobama u proteklom ratu, od Hrvatske i BiH do Kosova, preko kojih sada Međunarodni Crveni križ želi skrenuti pažnju svjetske javnosti da još uvijek nije riješen problem nestalih osoba.
DNK analiza
Mila Janković, koja se rodila kao Senida Bećirović. Imala je 15 mjeseci kad su srpske snage napale njeno selo Caparde u istočnoj Bosni, pored Srebrenice. Njenu majku i sestru Sandu ubili su, ali jedan vojnik se sažalio na bebin plač, i poveo malu Senidu sa sobom. Djevojčicu je usvojio stariji par bez djece, Živka i Živan Janković. Dali su joj ime Mila.
Živjeli su u Beogradu. Ona je znala da je usvojena. Sa 14 godina ostavili su je u SOS selu za djecu bez roditelja u Novom Sadu, jer su postali prestari da se brinu o njoj. Tu je prvi put čula za mogućnost da je iz Bosne, pa je dala krv na DNK analizu. Za 15 dana saznala je da je ona u stvari Senida Bećirović, da su joj živi otac, tetka, ujaci. U potrazi za obitelji i istinom o njenom podrijetlu pomogao joj je novinar Robert Zuber, koji je o tome snimio dokumentarac “Mila moja Senida”.