Ne treba biti vatikanolog ili stručnjak za odnose u Katoličkoj crkvi da bi se prepoznalo kako je prava meta dosad neviđenih napada dijela hrvatskog klera na papu Benedikta XVI. i Vatikan zbog spora između talijanskih benediktinaca i Porečko-pulske biskupije bio zapravo kardinal Josip Bozanić . Žestina optužbi zapravo ne treba čuditi: riječ je o kulminaciji nagomilane netrpeljivosti dijela biskupa prema zagrebačkom nadbiskupu kojeg od prvoga dana na Kaptolu doživljavaju isključivo kao Papina agenta u vlastitim redovima.
Rebićev istup
Tenzije nastale dugogodišnjim raskolom, koje su se nakon najnovijeg sukoba zagrebačkog nadbiskupa i većine ostalih biskupa iz Hrvatske još više zaoštrile, neće ublažiti ni priopćenje Hrvatske biskupske konferencije, koja se posula pepelom i skrušeno priznala da su Papa i Vatikan, a samim time i kardinal Bozanić, donijeli potpuno ispravnu odluku u korist benediktinaca.
Objede crkvenih velikodostojnika na račun kardinala Bozanića doista su nešto što još nije viđeno na ovim prostorima: među ostalim, zagrebačkog nadbiskupa optužili su da je izdajnik hrvatskih nacionalnih i crkvenih interesa, da je stao na stranu talijanskih iredentista i mafijaša, a protiv interesa istarskog svećenstva, da je teško oštetio istarsku biskupiju samo da bi se dodvorio Papi, od kojega očekuje da će ga zauzvrat imenovati na jednu od prestižnih dužnosti u Vatikanu.
Teolog prof. dr. Adalbert Rebić ustvrdio je kako “nikome nije drago što je Bozanić to potpisao. Meni je žao zbog toga, a svećenici su time jako nezadovoljni, jer je to protiv nacionalnih interesa. Katolike u Hrvatskoj osobito boli to što na tom dokumentu, nepovoljnom za Porečko-pulsku biskupiju, stoji potpis jednog hrvatskog biskupa i kardinala, od kojega bi se očekivalo da taj problem Svetoj Stolici prethodno tako razjasni da se ona time ne zapetlja i da ne dolazi do takvog nemira u Crkvi. Očito je Bozanić želio biti odan Papi i Kongregaciji, a ne praviti probleme kao biskup Milovan.”
Nekadašnji veleposlanik u Vatikanu Ivica Maštruko zatražio je od Bozanića da objasni crkvenoj javnosti svoje postupke, a istaknuti crkveni dužnosnici s Kaptola u razgovoru za Jutarnji list nisu krili svoje razočaranje ponašanjem kardinala Bozanića.
Bogovićevo upozorenje
“Znate li vi kakva je težina jednog hrvatskog kardinala u Vatikanu. Velika, puno veća od utjecaja nekog kardinala iz, primjerice, Mađarske ili Češke. Upravo zbog toga kardinal Bozanić morao je iskoristiti svoju poziciju i zatražiti prijem kod Pape kako bi mu objasnio stajalište hrvatskih biskupa. Takvim ponašanjem dodatno je potkopao svoj autoritet u Katoličkoj crkvi, a nanio i nepopravljivu štetu papi Benediktu XVI., koji je doveden u zabludu te je donio potpuno pogrešnu odluku.“
Biskup gospićko-senjski Mile Bogović upozorio je također da Papa “nije bio dovoljno upućen, odnosno da je bio jako pod utjecajem jedne strane. Bit će mi žao ako se tim slučajem naruši ugled Svetog Oca među Hrvatima.“
Čim su se s Kaptola čule poruke da je Papa bio loše informiran i pogrešno savjetovan, bilo je jasno da se krivnja prebacuje na kardinala Josipa Bozanića. Njega je, naime, papa Benedikt XVI., zajedno s kardinalom Attilom Nicorom i msgr. Urbanom Navarreteom imenovao u komisiju koja je imala zadaću pripremiti dokument o sporu talijanskih benediktinaca i Porečko-pulske biskupije.
Tako se kardinal Bozanić još jednom, kao i puno puta do sada otkad ga je Papa 1997. imenovao zagrebačkim nadbiskupom, našao na jednoj, a većina drugih biskupa na suprotnoj strani. Analiza uzroka tih sukoba otkriva da uopće nisu slučajni takvi razmjeri netrpeljivosti između kardinala i većine najviših katoličkih dužnosnika.
Strano tijelo na Kaptolu
Imenovanje krčkog biskupa Josipa Bozanića zagrebačkim nadbiskupom bila je senzacija koju nitko na Kaptolu nije očekivao. Naime, već je sve bilo pripremljeno da se nadbiskupom imenuje profesor Stjepan Kušar, o čemu je Vatikan već izvijestio i hrvatski državni vrh. Međutim, kako je do Rima stigla anonimna prijava da Kušar ima dijete, Papa je u posljednji tren promijenio već donesenu odluku. Premda je među biskupima bilo puno jačih kandidata, papa Ivan Pavao II. na kraju se odlučio za anonimnog Josipa Bozanića, što mu najviši kler u Hrvatskoj nikada nije oprostio.
Odmah po dolasku u Zagreb nadbiskup Bozanić se uvjerio da je strano tijelo na Kaptolu, a kanonik Vladimir Zagorac čak ga je u svojim memoarima nazvao bodulom i dotepencem. Na Kaptolu se nikako nisu mogli pomiriti s Papinom odlukom da na mjesto zagrebačkog nadbiskupa dovede potpunog crkvenog marginalca. Stoga je od prvog dana među biskupima dočekan s podozrenjem i nepovjerenjem.
Graditelj luksuza
Jasno je, međutim, da Sveta Stolica nije slučajno dovela Bozanića u Zagreb. Preko njega je željela učvrstiti poziciju europske i univerzalne Crkve na balkanskoj međi, omogućiti dijalog s pravoslavljem i islamom te spriječiti balkanizaciju univerzalne Crkve. I zbog toga se došlo u paradoksalnu situaciju: sve što je na Kaptolu tumačeno kao Bozanićev nedostatak, u Rimu mu je bila prednost. Papa se odlučio za Bozanića jer kao biskup izvan Zagreba nije bio upleten u kaptolske igre i klanove, nije bio povezan s politikom, što mu je trebalo pomoći da očuva neovisnost Crkve od bilo koje političke opcije, te zbog toga što je riječ o osvjedočeno koncilski i ekumenski opredijeljenom pastiru.
S tako snažnom potporom Vatikana, Bozanić je počeo postupno razbijati stare kaptolske strukture, koje ga ionako nikada nisu prihvatile. Zbog toga je odmah optužen za “dekuharizaciju” i eliminaciju svih koji su bili povezani s Franjom Kuharićem, a sve to zbog navodne ljubomore na karizmu svog prethodnika. Bozanića su također optuživali da osniva crkvena tijela koja nikome ne trebaju, da se bavi poslovima koji nisu u njegovoj nadležnosti, a najviše mu se predbacuje što je uveo praksu čestog izmjenjivanja župnika i kapelana po župama. Tvrdilo se da autoritet i popularnost pokušava steći gradeći po Hrvatskoj luksuzna crkvena zdanja, među ostalim, obnovio je Nadbiskupski dvor, Bogoslovno sjemenište, Hrvatsko katoličko sveučilište…