ZAGREB - Muškarac u svijetloplavoj pidžami leži na desnom boku, na srednjem krevetu. Druga dva uredno su složena, prazna. Noge su mu blago savijene u koljenima i u jednom trenutku ispruži desnu nogu pa je opet skupi do koljena. Televizor mu je okrenut prema zidu, a u dnu ekrana s kojega ga promatramo nazire se tjeme bolesnika koji ulazi u sobu. Zbog muškarca kojeg promatramo na kameri uveden je 24-satni videonadzor u Forenzičkom zavodu Neuropsihijatrijske bolnice “Dr. Ivan Barbot“ u Popovači.
Uvođenje videonadzora i uređenje odjela stajalo je 1,1 milijun kuna, koliko je izdvojilo Ministarstvo zdravstva.
Baš zbog ovog zatvorenika zidovi i pod jedne odjelne sobe obloženi su spužvom.
On je 24 sata pod paskom medicinskih tehničara i nadzornih kamera.
Ipak, nema te kamere koja bi u četvrtak 21. listopada u 12 sati, 35 minuta i 53 sekunde “skenirala“ o čemu razmišlja i razmišlja li uopće Damir Voškion. Dolaze li mu pred oči likovi dvomjesečnog nećaka Karla, kojeg je ubio u kolijevci, sedmogodišnje Karle koju je likvidirao dok je za stolom pisala zadaću, šogorice Nataše, brata Deana i oca Renata.
On je peterostruki ubojica iz pulskog naselja Nova Veruda.
Prazni pogledi i tajac. Tako su izgledali njegovi susjedi kad su doznali da je Damir pobio obitelj te večeri 8. studenoga 2007. godine. Da ga njegovi najbliži truju zaključivao je njegov bolesni um.
- Morao sam ih ubiti da se više ne bi razmnožavali - hladno je Voškion rekao policajcima.
Stolni tenis s terapeutom
Dvije godine kasnije 48-godišnji Damir Voškion vidno je mršaviji. Nije to više onaj jaki muškarac s fotografije snimljene kad su ga privodili istražnom sucu u Puli. Sad je u Popovači, stoji kraj vrata, pogled mu je tup, gleda u daljinu.
- Kako ste? - pitam ga.
Prije ulaska u sobu liječnici su mi izričito rekli da ga ne ispitujem zašto je ovdje. Odgovorio bi mi vjerojatno da je tu pogreškom. Jer, “on je to morao učiniti, trovali su ga”.
- Dobro sam - odgovara mi kratko, uz smiješak.
- I, što radite, kako prolazi vrijeme? - pitanje radi pitanja.
- Malo sjedim, ležim, ništa bitno! - odgovara ne pokazujući interes za razgovor. Televiziju gleda, a novine ga, kaže, ne zanimaju niti ih dobiva. Skrećemo razgovor na stolni tenis jer to je, rekla nam je Marina Kovač, ravnateljica bolnice u Popovači, dio njegove terapije.
- S kim igrate stolni tenis? - pitam ga.
- S terapeutom! - odgovara mi.
- I kad ste posljednji put igrali? Kakav je bio rezultat? - nastavljamo konverzaciju na verbalnoj distanci.
- Jutros, izgubio sam 3:1! - odgovara mi hladno. Ima li emocije, osjeća li, kaje li se, prođe vam kroz glavu; postavili bismo mu sva ta pitanja, ali idemo dalje do terapijske radionice.
Zbog nas su malo odgodili ručak. Velika prozračna dvorana u kojoj pod nadzorom terapeuta i defektologa pacijenti izrađuju tapiserije, državne, grbove Dinama, Hajduka, lik Majke Božije, kožne jastuke, pletu, slikaju, rade suvenire u drvu. Damir Voškion zadužuje i škare. Upisuje se kad ih je zadužio i razdužio.
Voškion, kao i ostali pacijenti s tih odjela, su pod ključem. Jer ovo je najveći zavod forenzičke psihijatrije u državi, ove godine slavi 25 godina osnivanja.
Umobolnica... Suvremena psihijatrija protivi se uporabi tog, u nas uvriježenog kolokvijalnog naziva. Dvjestotinjak pacijenata s pet odjela na Zavodu forenzičke psihijatrije Neuropsihijatrijske bolnice “Dr. Ivan Barbot” u Popovači upravo je bolest uma odvela u najteže zločine. Neki od njih jednostavno su opasni za sebe i okolinu. Neki zbog bolesti podmeću požare pa moraju, jer su tako odlučili sud i psihijatri, biti smješteni na zatvoreni odjel. Ovdje, na kraju pitomog moslavačkog mjesta, koje bez zidom opasanih ograda živi s ljudima čija duša treba stručnu pomoć liječnika. Pitoresknim perivojima šeću i branitelji koji su prošli strahote rata, jer u Popovači se godišnje hospitalizira oko 7000 pacijenata. Zavod za forenzičku pshijatriju samo je jedna od nekoliko organizacijskih jedinica.
Okoliš je smirujući, rekli bismo to na prvi pogled i po ljudima. No, nije uvijek tako. Neka su situacije izuzetno mučne. Pacijente u alkoholnom deliriju ponekad mora obuzdavati i nekoliko tehničara, neki su agresivni toliko da i policija iz 20-ak kilometara udaljene Kutine nerado dolazi kad je pozovu. Tada su u opasnosti i životi liječnika, tehničara, pa i samih pacijenata. Druga su krajnost veze koje nastaju za dugotrajnih šetnji stazama koje presijecaju blage brežuljke. Ali i njihovi prekidi čija se bol liječi dugim razgovorima s psihijatrima, a kad ni to ne pomaže, lijekovima. Po mnogočemu bolnica u Popovači ne odudara od svakodnevice.
Zabranjen ‘Zločin i kazna’
Ipak, koliko god se trudili, i površan posjet i usputno upijanje atmosfere zatvorenog odjela na nas koji dolazimo iz normalog okruženja ostavlja težak dojam.
Ali, onima koji su tu zbog bolesti uma to je normala. Izvanjski svijet njima je stran i bolestan. Ovo mjesto njihova je adresa. Nekima privremena, nekima stalna, nekima doživotna. Ovdje je prirodnom srmću preminuo i Branko Crnički, četverostruki ubojica koji je u nedjelju 29. srpnja 2002. u Tugonici kod Marije Bistrice pobio četvero svojih susjeda. Tvrdio je da su iz njega istjerivali đavla i pokušali ga otrovati bojnim otrovima.
Božo Leganis, koji je u svibnju 1984. godine mačetom doslovce odrubio glavu Ivanu Božiću, predsjedniku bujskog Općinskog suda, i nabio je na kolac, objesio se o lanac.
Neki od ovih pacijenata uzeli su živote svojih bližnjih ili ljudi koje su poznavali jer im je tako rekao “glas”.
Apsolvent prava na svojeg je susjeda, zaposlenika MORH-a, projicirao sve razloge zbog kojih je odbijen na natječaj za posao u toj državnoj instituciji. Dočekao ga je na stubištu dok je iznosio smeće i ustrijelio. Umjesto u Lepoglavi, zbog duševne bolesti i on je u Popovači. Kao i 35-godišnjak iz okolice Pregrade kojeg smo nakratko prekinuli u ubadanju igle u tapiseriju tijekom radne terapije.
- Koliko ste tu? - pitam ga.
- Tri i pol godine, zbog nekih problema!
Problem je u tome što je u petak 23. lipnja 2006. dočekao majku. Zatukao ju je kamenom. Uhićen je u središtu Pregrade kad je pješice išao u policiju.
Dva dana prije, psihički rastrojen napao je majku i brata.
Neka od ubojstava po načinu na koji su počinjena dostojna su “Zločina i kazne“. No, ruski klasik u bolničkoj je knjižnici zabranjena literatura.
- Da se nekome ne probudi mašta - objašnjava nam Sonja Petković, psihijatrica i voditeljica jednog odjela.
Teško je ne zbližiti se
No, za razliku od uvriježene predodžbe o ljudima koji su poput Hannibala Lectera okruženi visokim zidovima i pod stalnom paskom naoružanih stražara, ovdje straže nema. S njima i njihovim stanjima nose se psihijatri, psihilozi, defektolozi, radni terapeuti, medicinske sestre i tehničari. Za nešto više od 200 ljudi i još njih 20 koliko u zatvorskoj bolnici čeka smještaj u Popovaču brine se 120 uposlenika Zavoda. Neki i dulje od četiri desetljeća, poput medicinskog tehničara Zvonka Šimuneca Muheka iz zagrebačkog Vrapča. “Žuta kuća“ kako su nekad zvali Psihijatrijsku bolnicu u Zagrebu, odredila je njegov život.
Ondje su mu se radili roditelji, tako se prvi put i susreo s duševnim bolesnicima, pa je odlučio krenuti u srednju medicinsku. Nije mogao dobiti posao u Vrapču pa je došao u Popovaču. Upoznao je Danicu i ostao... Mislio je ostati godinu-dvije. Ali, tu je već skupio 46 godina staža, a supruga radi kao viša medicinska sestra.
- I kako izbjeći da se previše ne zbližite s tim ljudima, da ne razmišljate o onome zbog čega su tu? - pitamo ga.
- Teško je to, sažalite se često nad njihovom sudbinom - kaže nam Zvonko.
On je pacijentu koji je u Popovači 21 godinu postao skrbnikom jer nema nikoga od obitelji.
- A ispušni ventil. Sigurno ga imate? - pitamo ga.
- Nogomet, Slaven Bilić morao je otići nakon poraza od Turaka na Europskom prvenstvu - temperamentno nam objašnjava Zvonko. Nogometne utakmice razlog su zbog kojeg se ponekad krše pravila kućnog reda prema kojem je 22 sata vrijeme za gašenje svjetala, televizora i počinak.
Umjetnik iza rešetaka
Jedini ekran koji se nikad ne gasi je onaj “orvelijanski“. On projicira snimke nadzornih kamera koje “pokrivaju“ sve osim sanitarnog čvora. Neprobojno staklo “kupole“ u dnevnom boravku mjera je opreza. Agresije ima, prisutna je, no mi je nigdje nismo vijdeli. Ni od osoblja ni od pacijenata. Na nas, strance u njihovu ustaljenu životu, reagirali su različito. Neki nezainteresirano, poput korpuletnog brke sa šiltericom, koji je zavaljen u crni trosjed vrtio plastičnu šalicu kave. On je u središtu Zagreba umorio staricu, svoju susjedu. Mnogo je nezainteresiranih, sjede, okreću svoju šalicu kave. Nekima smo zanimljivi, ali su ipak na distanci. Napetost se osjeća u zraku, iako za to možda stvarno nema potrebe. Onda nam prilazi muškarac sijede brade u kućnom ogrtaču. Zainteresirao ga je fotoaparat kolege Mehkeka.
- Ja sam osvojio dva Grand Prixa u Zagrebu za umjetničku fotografiju. Imao sam svoj laboratorij, kupovao sam po desetak filmova, Ilford. Ah, klasični filmovi, kemikalije, nekad sam pola mirovine trošio na filmove. Imao sam improvizirani laboratorij - priča nam 53-godišnji Z. K. iz Ivankova.
- A zbog čega ste tu? - pitam ga.
- Ma, napad na službenu osobu - odgovara mi i vraća temu na razgovor o digitalnoj tehnologiji koja je, misli, ubila ljepotu fotografskog izražavanja.
Pravilni geometrijski likovi glavno su obilježje prostorija u kojima su smješteni bolesnici. Pravilno poredani kreveti, stolovi. Pomalo monotono. Kretnje ljudi su usporene. Monotoniju zidova razbijaju ljubičasti trokuti, pravilni, ali razbacani po zidovima. - Imaju li neko značenje - pitamo Marinu Kovač, ravnateljicu bolnice.
- Njima smo htjeli razbiti monotoniju tih ploha, a kažu da ljubičasta boja djeluje umirujuće. To su sami pacijenti predložili na terapijskoj zajednici!
- Pričaju li o djelu - pitamo psihijatricu primarijus Anu Magerle, voditeljicu Odjela koja iza sebe ima gotovo tri desetljeća staža u radu s duševnim bolesnicima.
- To ovisi, od pacijenta do pacijenta. Neki vam nikad neće reći zbog čega su tu - kaže nam A. Magerle, a ravnateljica bolnice dr. Kovač dodaje:
- Imamo pacijenta koji je ubio 70-godišnju suprugu jer je mislio da ga vara sa 40-godišnjim susjedom. Njemu je prejarka boja paprikaša bila sumnjiva. Kad je supruga rekla da neće ručati s njim, već kasnije kad se vrati iz polja, to mu je bio dokaz da je to učinila jer je znala da je hrana otrovana. Pričekao je da zaspi i izmasakrirao je sjekirom. Sve je on to sebi u glavi posložio i danas ga nitko i ništa ne može uvjeriti da je to učinio zbog bolesti. Na pitanje gdje mu je supruga on će reći da ne zna što se dogodilo - iznosi ravnateljica neka od svojih iskustava.
U tretmanu psihijatrijskih bolesnika, vrlo je važan odnos s obitelji.
- Obitelj tog pacijenta se podijelila. Jedan sin ne želi čuti za oca, drugi ga redovito posjećuje, dolaze mu i unuci, a on dio mirovine sprema i odvaja za unuke. Simpatični djedica, rekli bismo pri prvom susretu i razgovoru s njim - kaže prim. Magerle.
Ubio nakon otpusta
U srijedu joj je na kontroli bilo pet pacijenata koji su u međuvremenu otpušteni iz bolnice. Tri godine nakon otpusta obavezni su dolaziti na kontrolne preglede, prate ih socijalne službe. Iz Popovače često kontaktiraju i obitelji pacijenata i prate njihovo stanje. Ali, nikad ne možete predvidjeti kakve će biti njihove reakcije.
- Da ga nisu pustili, ne bi je ubio! - zaključio je sin 57-godišnjeg Marka Špendića kojem je otac prošle subote ubio 14 godina mlađu suprugu Borku u Staroj Subocki. Na stolu ravnateljice Kovač njegov je dosje. Marko Špendić bio je njihov pacijent.
Svaki put prije nego što su ga puštali na vikend, obavijestili su, kako to nalaže zakon, i sud te kontaktirali Centar za socijalni rad. Supruga je dala pozitivno mišljenje o njegovim izlascima, dolazila po njega automobilom i vraćala ga. Inzistirala je da ga čak i češće puštaju jer su trajali poljoprivredni radovi. No, bolnica se držala pravila. Marko do prošle subote nije napravio ni najmanji incident. Prošle subote ujutro javio se liječnicima. Nije bio psihotičan. No, popodne oko 16 sati dohvatio je nož i ubio Borku u kupaonici. Što je bio okidač za njegov postupak, pokušat će se rekonstruirati. Policija ga je prijavljivala zbog obiteljskog nasilja, predlagala liječenje, ali sisački sud je to odbija, ali je nakon vještačenja psihijatara ipak zaključio da ga treba smjestiti na forenzički odjel. Slučaj pacijenta koji je tijekom izlaska na vikend iz bolnice ubio suprugu bio je i razlog našeg posjeta Popovači i Zavodu za forenzičku psihijatriju. Ni stručnjaci nekad ne mogu predvidjeti kakve će biti reakcije njihovih pacijenata. A moraju donositi odluke o kojima mogu ovisiti tuđi životi. Ples je to po oštrici žileta, ne noža. Stezulja, fizička i kemijska, kao sinonim za umobolnicu, i ovdje je prisutna. No, točno je propisana njezina uporaba. Rad psihijatara kontroliraju etičko povjerenstvo, domaće i međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava.
Izgled poput biljke
Pravnik koji je na stubištu ubio svog susjeda iz MORH-a žalio se etičkom povjerenstvu da ga truju. Odbijao je hranu i lijekove. Paštetu mu je donosio pacijent od njegova povjerenja, ali i nju je zagledao prije otvaranja.
Nakon nekog vremena, kad nisu pomagala nikakva uvjeravanja, sam je došao dr. Kovač i rekao da pristaje na terapiju.
A terapija ih spušta. Dok promatrate ljude koji su ovdje zbog teških duševnih bolesti neki vam doista izgledaju poput biljki. Dok smo prolazili hodnikom, jedan se pacijent priljubio uza zid. Strah... pomislimo. Jer, osjećaj je to koji je u Popovači prisutan i kod pacijenata, i kod liječnika, i kod tehničara, pa i kod nas, prolaznih posjetitelja.
- Je li vas strah kad se nađete oči u oči s ljudima koji su bili u stanju ubiti svoje najbliže? - pitamo psihijatricu Sanju Hrastić, voditeljicu jednog od pet odjela.
- To je normalno. Ali, naučite se nositi s tim i spriječiti rizične situacije. Ako pacijent osjeti da se bojite, onda se možete naći u problemu, može postati agresivan. Imamo i mi svoje tehnike i mjere opreza. U prvim razgovorima uvijek je prisutan netko od tehničara, da reagira ako pacijent postane agresivan - objašnjava dr. Hrastić.
Svaki liječnik, tehničar... imao je neko iskustvo s agresijom pacijenata. Dr. Magerle kaže nam da je sjela kraj pacijenta koji se u kupaonici rezao žiletom.
- Rekao mi je: ‘Nemojte me dodirnuti!’ I nisam, sjela sam kraj njega, razgovarala s njim i on mi je nakon pola sata predao žilet. Ali, rekao je: ‘Da ste me samo dodirnuli, izrezao bih i vas! - rekla nam je.
Ili iskustvo iz dežurstva.
- Doveli su mi pacijenta koji je bio izuzetno agresivan. U tom trenutku na stolu mi je bila ona velika baterija, a ja sam je samo primila i stavila u ladicu. Vidio je to i rekao: ‘Dobro ste to učinili!’ - ispričala nam je.
‘Ja sam Božji učenik’
- Kad su uznemireni, kad misle da bi mogli napraviti nešto sebi ili drugome, neki sami traže pomoć. Pitaju me: ‘Doktorice, objasnite mi što se to događa sa mnom!’ Ja im to pokušavam rastumačiti na njima razumljiv način. Kažem im: Zamislite da je mozak pretinac u kojem su ladice uredno složene. E vama su sada te ladice razbacane i ja sam tu da vam pomognem da ih složimo!
U srijedu oko podneva u dvorani gdje se odvija radna terapija ladice su bile uredno posložene. Malo smo odškrinuli vrata jer smo im poremetili vrijeme ručka. Čim smo izašli, nagrnuli su na vrata. Trenutak prije našeg odlaska neki su iskoristili za poziranje našem fotoreporteru. Kao i M. B., koji nam je odmah prišao i s osmijehom razvučenim od uha do uha ponosno priopćio: - Ja sam pjevač narodnih pjesama! Znam sve pjesme Halida Bešlića!
Jedini je za našeg posjeta povisio glas J. I. jer je mislio da istražujemo nešto protiv njegove doktorice. Ali, smirio se kad je čuo da smo novinari. I odmah mi je pružio snop trgovačkog papira s tekstom naslovljenim “Dolazi kraljevstvo Božje!“
- Ja sam Božji učenik, već 22 godine sam s njim u kontaktu. Ja sam Mesija, Isus Krist, anđel. Začet sam po Duhu Svetom... - prva je rečenica njegove ispovijesti u kojoj objašnjava svoj život. Postanak svijeta, demokraciju, svjetsku politiku...
- Mi, ali i oni, svjesni smo da su ovdje zbog duševnih bolesti, da u tom stanju nisu bili svjesni svojih postupaka. I promatramo ih kao bolesnike i nastojimo im pomoći.
- Neki će nakon nekog vremena provedenog u psihijatrijskoj ustanovi izaći na slobodu - kaže dr. Sanja Hrastić, voditeljica jednog od odjela Forenzičkog zavoda.
- Jer, mnogi nikad više neće počiniti kazneno djelo. Primjerice, oni koji su ubili suprugu uvjereni da ih ona truje riješili su svoj problem. I kad izađu iz bolnice, ako se procijeni da je stanje takvo da ih se može pustiti, ostatak života funkcionirat će u zajednici bez ikakvih incidenata. No, mnogo su rizičniji oni koji čuju glasove. O tim glasovima ovisi i njihovo raspoloženje - upozorava nas dr. Hrastić.
Mali botanički vrt
Vidjeli smo i nekolicinu pacijenata koji su sami ili u pratnji došli na kontrolni pregled. Neki su nakon izlaska iz bolnice promijenili životnu sredinu. Primjerice Ivan, 24-godišnjak iz mjesta kraj Osijeka, koji je od rujna prošle godine u Popovači zbog krađa i pljački. Bio je sam na vikendu kod kuće i sve je bilo u redu, a dolaze mu i u posjete. Ima šest sestara i tri brata. U Popovači je zavolio cvijeće. Zatekli smo ga kako sređuje redove maćuhica. Nije bio previše pričljiv. Razumljivo, prekinuli smo ga u poslu.
- Volim to raditi, smiruje me.
Nije jedini. Za hodnik do dvorane u kojoj se obavlja radna terapija bolesnici i osoblje kažu da je to njihov mali botanički vrt zbog obilja zelenila.
Srećko iz okolice Pregrade ove je godine prvi put u životu bio na Brijunima. Najviše ga se dojmila vožnja vlakićem. Dio je to terapije bolesnika Forenzičkog odjela. Na Brijunima su bili s nekoliko autobusa, išli su i na Jarun, u Trakošćan, Mariju Bistricu. Novac priskrbe prodajom suvenira, tapiserija, jastučića izrađenih od kožnih kocki. Oni najstariji pune jastuke.
- Kak ste vi, gospodin Miljuš? - pita me jedan pacijent koji je upravo u završnoj fazi izrade tapiserije hrvatskog grba. Škarama odsijeca višak konca, diveći se svom uratku.
Vrativši se u sobu doktorice Magerle, otvaramo i temu o psihijatriji u službi politike. Nekad je to bila tabu tema. Prisilno su ovdje smještani i pacijenti zbog bacanja slike “druga Tita“, omalovažavanja njegova lika i djela.
- Da, bilo je takvih pacijenata, no pokazalo se da su njihove reakcije u pravilu posljedica njihove bolesti. No, jedan od bolesnika smještenih ovdje tvrdio je da je zdrav i da je tu pod prisilom. Pisao je Dobroslavu Paragi, tada predsjedniku HSP-a, koji ga je i obilazio u bolnici. No, kad smo mu predložili da ga uzme k sebi na vikend, odbio je. Shvatio je da su takve reakcije ipak posljedica njihove bolesti.
Tita više nema, sada je na Odjelu liječeni duševni bolesnik koji je u nastupu bijesa prijetio da je će među onima koje će ubiti i bivši premijera Sanader. Njegove prijetnje policija je ozbiljno shvatila. Koliko će ostati ovisi o procjeni psihijatara i sudaca. Na krevet u Zavodu za forenzičku psihijatriju čeka dvadesetak pacijenata. Dvjestotinjak onih koji su unutra misle kako je kapacitet premalen za sve one koji bi s njima trebali zamijeniti mjesto.
To je realnost. Još od gradnje neožbukano pročelje “bolnice na kraju grada“ koje čeka dogradnju dijela kojim bi se povezale dvije zgrade u kojima su smješteni pacijenti forenzičkog odjela.
“Dođoh tamo gdje bolji su ljudi, a netko od njih i ne zna za bolji život drugi. Moj dom ovdje je sada...” pjesma je jedne pacijentice izvješena na panou u terapijskoj radionici.
Neuropsihijatrijska bolnica u Popovači smještena je na nekadašnjem vlastelinskom imanju grofova Erdödyja, a osnovana je 1934. godine. U dvorcu je i uprava i ured ravnateljice, a u sklopu dvorca je i odjel akutne psihijatrije.
Prvi forenzičko-pishijatrijski pacijenti smješteni su u bolnicu u Popovači još 1963., a neki su toliko društveno opasni da moraju biti u specijaliziranoj psihijatrijskoj ustanovi. Osim 200 mjesta u krevetima u pet odjela, tu je i ambulanta za adolescente u psihosocijalnom tretmanu. U Zavodu se obavljaju i vještačenja odraslih i djece u kaznenom i građanskom pravu.
PTSP-ovce ne primaju
Policijska postaja u Kutini od njih je udaljena 20-ak kilometara pa često do dolaska policije, kad je potrebna intervencija, sporene situacije moraju sami riješiti. Nekidan došao je branitelj koji je inzistirao na tome da ide u bolnicu, ali nije govorio zašto želi na odjel. Kad su ga liječnici pitali za razlog, odgovorio im je: - Nećete me primiti, e sad ćete vidjeti!
Otišao je do automobila na parkiralištu i zaletio se u jablan. Razbio je auto, ozlijedio se, prvo su ga morali hospitalizirati zbog ozljeda, a poslije će vjerojatno u Popovaču.
Ljudi koji su prošli rat i boluju od PTSP-a liječe se ambulantno, ali i stacionarno. U dvorani smo zatekli dvojicu bolesnika koji su igrali stolni tenis. Ali, nije samo rat donio nove pacijente bolnici u Popovači. U posljednje vrijeme više ih je i zbog krize.
- Ljudi ostaju bez posla, u pitanju im je egzistencija. Dolaze i traže pomoć -kaže ravnateljica Marina Kovač.