BISKUP U PUNOM POGONU

HRVATSKI KATOLIČKI VOJNI ORDINARIJ JURE BOGDAN 'Znam da je to teško, ali ako na zlo odgovorimo zlom, onda je neprijatelj pobijedio'

U sveopćem metežu rata i tisuća izbjeglica s Bliskog istoka, Azije i Afrike, ne možemo se oteti dojmu da s izbjeglicama u Europu dolaze i oni koji imaju nečasne planove i ciljeve, i to treba strogo nadzirati. Ne samo Hrvatska nego cijela međunarodna zajednica je na velikom povijesnom ispitu
 Darko Tomaš/EPH

Ako li na zlo odgovorimo zlom, onda je neprijatelj pobijedio, učinio nas je ravnima sebi, zločincima, ubojicama - podsjetio nas je biskup Jure Bogdan, hrvatski katolički vojni ordinarij. Ako je (i) Hrvatska u ratu protiv terorizma, ako je ovo - kako kaže papa Frane - treći svjetski rat na rate, onda je taj naputak apsolutno aktualan, a ne samo općenit. Biskup Bogdan, koji je dvadesetak godina bio rektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, tek se uselio u zgradu Ordinarijata na zagrebačkom Ksaveru. Ovo je prvi njegov intervju u Hrvatskoj, nakon uvodnoga koji je, kako je i red, dao Glasu Koncila.

Gospodine biskupe, jeste li već u punom pogonu? Pretpostavljam da biskup nema pravo na famoznih ‘100 dana’ za zagrijavanje i uhodavanje…

- U hodu se događa zagrijavanje, ulaženje u službu. Trebalo je krenuti odmah. Mogu reći da sam “u punome pogonu”. Osjećam veliku potrebu za tih “stotinu dana”, ali njih jednostavno nema. Trebalo je započeti odmah….

Nuncij Alessandro D’Errico vas je nazvao drugim nuncijem u Hrvatskoj. Isto tako, objasnio je da je Papa, prilikom odabira kandidata za vojnog biskupa, tražio osobu koja uz pastoralno mora imati i diplomatskog iskustva. Je li to i dosad bila praksa? Što mislite o tom zahtjevu?

- Apostolski nuncij mons. Alessandro D’Errico zacijelo znade više od mene kako je tekao odabir mene za biskupa. Isto tako, više puta je istaknuo da se susreo sa Svetim Ocem i da je razgovarao o našim temama, pa je tako izravno mogao doznati od Sv. Oca koji su ga kriteriji vodili kod moga izbora. Za svakog svećenika, pa tako i za biskupa je važno da ima pastoralno iskustvo. Poslanje svakog svećenika i biskupa je prvenstveno pastoralne naravi. Bit našeg poslanja je širenje kraljevstva Božjeg među ljudima. Rekli bismo jednom riječju evangelizacija.

Ja osobno nisam bio nigdje u diplomatskoj službi. Radio sam s mnogim ljudima, različitim profilima, susretao mnoge, pa tako i diplomate. Dakako da je tu trebalo i da treba vještine, one naravne ljudske i profesionalne sposobnosti. Toga nije nikad dosta. Vojni ordinarij po naravi i strukturi svoga posla izravno komunicira s dva ministarstva (MORH i MUP), a povremeno i s Ministarstvom hrvatskih branitelja te s Uredom predsjednika Vlade i Uredom predsjednice države Hrvatske. Držim da je gospodin nuncij mislio na to kad je govorio o potrebi diplomatskog iskustva novog vojnog ordinarija. Svi biskupi komuniciraju s predstavnicima vlasti. To je njihova sudbina. Hrvatska biskupska konferencija ima i povjerenstvo za razgovore s državom. Svakako držim da je za biskupa potrebna osoba koja znade izravno komunicirati, s predstavnicima vlasti bez obzira na njihovo svjetonazorsko i političko uvjerenje, s ljudima različitih profila, zvanja, različitog društvenog položaja a da pri tome uvijek ostane evanđeoski autentična i transparentna… Već sada bih htio naglasiti da moje kontakte i odnose s navedenim državnim institucijama gledam kao svoj dodir i odnos pastira s Crkvom koja mi je povjerena. Stoga uvijek je u prvome planu ljudski i duhovni odnos.

Vojni ordinarijat je predviđen Ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, Oružanih snaga i Redarstvenih službi Republike Hrvatske, sklopljenim prije gotovo 20 godina. Je li se u ovih dvadeset godina pomislilo da bi nešto trebalo mijenjati, dopuniti, izostaviti - ili je, po Vama, u tom dijelu Ugovor baš kakav bi morao biti?

- Život je dinamičan, nipošto statičan. Tako su se u našoj društvenoj zbilji dogodile na mnogim razinama velike promjene u posljednjih dvadeset godina. Ratne traume i posljedice su još duboke i nisu u potpunosti zacijelile. Gospodarski nažalost nismo znatnije išli naprijed. Kao da još nije pronađen pravi ključ za gospodarski napredak i poboljšanje života. Hrvatska je ušla u Europsku uniju, postala članica NATO-a itd. Radostan sam što je moja domovina sklopila Ugovore sa Svetom Stolicom o dušobrižništvu katoličkih vjernika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske. Upravo kroz ovo posljednje vrijeme pokušavam proučiti što ovi Ugovori i Pravilnici predviđaju, gdje su zaživjeli, gdje su još daleko od onoga što je potpisano, kako to sve u praksi izgleda, što još nije ostvareno i što je eventualno prevladano. Nove društvene prilike u Domovini i u okruženju donose i nova pitanja i traže nova rješenja za pastoral. Moj dojam je da su Ugovori odmjereni i realni. Možda treba nešto više pažnje posvetiti dokumentima za provedbu Ugovora.

Ugovorom je predviđeno - to ponavljam ne radi Vas nego radi čitatelja - da pod Vašu jurisdikciju Vojnoga ordinarijata pripadaju: vojnici i pripadnici redarstvenih službi te druge osobe stalno zaposlene u oružanim snagama i redarstvenim službama Republike Hrvatske, zatim članovi njihovih obitelji i ostale osobe koje s njima dijele isto prebivalište, također kadeti vojnih škola i škola redarstvenih službi, kao i oni koji obavljaju službu u vojnim ustanovama ili ustanovama redarstvenih službi. Te napokon svi vjernici, muškarci i žene, pa bili i članovi neke redovničke ustanove, koji stalno obavljaju službu koju im je povjerio Vojni ordinarij ili im je za nju dao svoju suglasnost. Koliko je to duša, kako bi se nekada reklo, a unutar toga koliko uniformiranih, koliko odraslih u civilu, a koliko djece do 18 godina?

- Ne osjećam se nimalo lagano pred ovako precizno postavljenim pitanjem. Upravo stoga što je Ugovor vrlo precizan, ali je istovremeno u nekim svojim segmentima vrlo zahtjevan u praksi. Neke odredbe su zaživjele a neke nisu ili nisu dostatno. Npr. pastoral obitelji vojnih i redarstvenih osoba. Veliko je pitanje koliko vojni i redarstveni kapelani uspijevaju doći do svih članova obitelji. Koliko je to moguće. S druge strane pitanje je i same svijesti obitelji da li uopće znaju da o njima brinu vojni i redarstveni kapelani. Svi oni pak žive unutar jedne biskupije ili župne zajednice. Djeca pohađaju vrtiće, škole, na području svoje župe, grada itd. Ugovori također određuju da za ove osobe postoji dvojna jurisdikcija. Ako do njih ne dopiru vojni i policijski kapelani, onda bi to trebali činiti njihovi župnici na čijemu području stanuju. Važno je da oni budu pastoralno zbrinuti na jedan ili drugi način. Procjena je mojih suradnika da bi s osobama u odori i njihovim obiteljima pod jurisdikciju vojnog ordinarija spadalo oko 200.000 osoba. Ovo su samo procjene.

Ako se ne varam, ima dijecezanskih biskupija s manjim brojem vjernika. Pretpostavljam da manje-više svaki građanin zna što čini dijecezanski biskup ordinarij - ali što čini vojni ordinarij, kako je organizirano njegovu dušobrižništvo i o koga se oslanja? Nema župnike, ima stalne kapelane. Što oni rade i gdje?

- Da, ima manjih biskupija od Vojnog ordinarijata. Vojni ordinarijat se prostire na području cijele Republike Hrvatske kao i na onim područjima u svijetu na kojima borave pripadnici hrvatske vojske i policije. Tako pokriva u svome pastoralnome djelovanju i hrvatske vojnike i časnike MORH-a koji djeluju u mirovnim misijama po svijetu. Sjedište biskupa vojnog ordinarija nalazi se u Zagrebu. I u drugim zemljama sjedište vojnog ordinarija je uglavnom u glavnome gradu dotične zemlje. Vojni ordinarijat ima 42 kapelanije (župe). U njemu djeluje 35 svećenika, dijecezanskih i redovničkih. Dosad su šestorica od tih inkardinirani u Vojni ordinarijat. Ostali su „na određeno vrijeme“ ugovorno posuđeni od biskupa ili redovničkih poglavara vojnome ordinariju za djelovanje u Vojnome ordinarijatu. Trenutno je jedan od naših kapelana u mirovnoj misiji u Afganistanu.

Naši kapelani djeluju u vojarnama ili u policijskim upravama i postajama i redarstvenim ustanovama. Imaju predviđeno radno vrijeme od osam sati dnevno. Zajedno sa svojim pomoćnicima su na raspolaganju svima koji ih traže. Vrlo je lijepo da su u vojarnama ili policijskim ustanovama izgrađene kapelice s popratnim sadržajima gdje se redovno slavi sv. Misa, ispovijeda, vode duhovni razgovori…. Kroz nepunih dvadeset godina učinilo se puno. Upravo ovih dana izvijestili su me neki kapelani koliko je ‘pritisak’ na njihove kapelice i urede za sakramentalnu sv. Ispovijed o svetkovini Uskrsa. Osim ove redovite, tihe djelatnosti, u praksi je zaživjelo održavanje duhovnih vježbi za vojnike i policajce. Postoje i ljetne aktivnosti s mladima, s djecom, organizirana ljetovanja i hodočašća, bogata međunarodna suradnja, bračni vikendi, duhovne vježbe za bračne parove, itd.

Koliko je tih kapelana? A koliko je drugih svećenika na ispomoći?

- Ukupno je šest inkardiniranih svećenika (kapelana) u Vojni ordinarijat. Još ih je 29 koji su na ispomoći.

Čujem da o pomoćnicima kapelana postoje neka razmimoilaženja. Što je posrijedi?

- Gdje su živi ljudi tamo se događaju i problemi i poteškoće. Tako su posljednjih godina nastali i stanoviti prijepori glede djelovanja kapelana i pomoćnika kapelana u sklopu MORH-a i MUP-a. S razumnim dijalogom nadam se da će se ukloniti nejasnoće i nerazumijevanja te da će se naći ispravnija trajna pravna i zakonska rješenja za prisutnost i djelovanje kako kapelana tako i pomoćnika kapelana.

Kažu mi da su vojni kapelani u razgovoru sa svojom pastvom, dakle policajcima, vojnicima i ostalim službenicima MORH-a i MUP-a, stekli dojam da bi bilo dobro u vojnim objektima organizirati vrtiće za djecu tih službenika. Vrtići bi po jednoj od ideja bili u nadležnosti Vojnog ordinarijata, a u njih bi, kažu dalje, mogla ići i djeca onih službenika koji nisu katolički vjernici. Koliko je istine u toj priči i što o tome mislite?

- Ne vidim ništa protivnoga da se u vojarnama i u redarstvenim ustanovama ili pored njih organiziraju vrtići. Dapače, to bi mnogim roditeljima, vojnim i redarstvenim djelatnicima, pomoglo da im djeca budu u odgojnoj ustanovi dok su oni na svojim radnim mjestima. Ipak ne bi se smjeli upuštati u otvaranje dječjih vrtića ukoliko za to ne postoje uvjeti: prikladni prostori, kvalificirano osoblje, sva potrebna logistika s najvišim standardima koja djeci garantira solidan boravak, odgojnu klimu i rast u toj odgojnoj ustanovi. Glede eventualnog primanja djece nekatolika u te vrtiće, tu ne bi trebalo biti nikakvih poteškoća. Crkva ima bogato iskustvo po cijelome svijetu, tako i u Republici Hrvatskoj, da u svoje vrtiće osim katoličke djece prima i djecu čiji roditelji ne vjeruju ili pripadaju nekom drugom svjetonazoru. Slično je i s katoličkim školama, kako osnovnima, tako i srednjim školama. U svemu trebamo trijezno osmisliti i vidjeti objektivnu izvedivost ideje.

Po Ugovoru sa Svetom Stolicom, o sjedištu i materijalnom uzdržavanju osoblja Vojnog ordinarijata brinu se ministarstva obrane i unutrašnjih poslova. Jeste li zadovoljni opsegom te materijalne brige?

- Ovdje bi trebalo napraviti anketu i upitati svo djelatno osoblje vojnog ordinarijata što ono o tome misli. Odgovor bi zacijelo bio kompletniji od mojega koji sam na početku službe vojnog ordinarija. Koliko god su materijalna i novčana sredstva potrebna za život svakoga od nas, pa tako i djelovanje vojnog ordinarijata, valja voditi računa o mogućnostima MORH-a i MUP-a. MORH, MUP i Vojni ordinarijat rade s istim čovjekom i za istog konkretnog čovjeka. Dakako da je tu nužno dijalogizirati, tražiti optimalna moguća rješenja glede materijalnih sredstava i stvarnih potreba.

Koliko se na materijalni a onda i na radni status Ordinarijata odrazila naša i europska ekonomska kriza? Čitam u novinama, ne znam koliko im treba vjerovati, da nam je vojno zrakoplovstvo zastarjelo, da je mornarica stanjena - javlja li se katkad dvojba što je preče, duša ili vozilo?

- Europsko gospodarstvo, pa tako i hrvatsko ima svojih velikih teškoća. Kriza duboko pogađa mnoge zemlje, pa tako i Hrvatsku. Nažalost ona dugo traje i ne vidim nekih velikih pomaka za izlazak iz nje. Dakako da se to sve skupa odražava na standard građana, na život i djelovanje vojne biskupije - Vojnog ordinarijata kao i svih društvenih ustanova. U sveopćoj nestašici jako me raduju zauzetost pastoralnih djelatnika i njihovih pomoćnika, razumijevanje odgovornih u Ministarstvu obrane i Ministarstvu unutarnjih poslova za dušobrižničko djelovanje u svojim sredinama. Ono što novine i drugi mediji izvješćuju o stanju našeg zrakoplovstva, mornarice, kopnenih i drugih oružanih snaga RH nisam u stanju komentirati. To nije u mojoj nadležnosti. Ono što mogu reći je: važna je sigurnost zemlje i ljudi, jer je to pretpostavka kvalitetnog rada.

Vojni vikar, po samoj logici svog zvanja, mora računati na mogućnost da se suoči s ratom. Jamačno ste razmišljali o toj situaciji? Što o tome kažete vojnicima? I kako sada, iz ove kože, vidite situaciju u kojoj su se u Drugome svjetskom ratu našli bl. nadbiskup Stepinac s jedne strane, a mons. Rittig s druge?

- Vrlo složeno i kompleksno pitanje. U teološkim priručnicima poglavito u moralci, analiziraju se takova stanja i daju smjernice kršćanima, kako reagirati i kako postupati u situaciji rata. Nažalost, od Edenskog vrta do ponovnog Kristovog dolaska na zemlju kad će on ‘u slavi doći suditi žive i mrtve’, sudbina čovječanstva su sukobi. Kršćani su dio ovoga svijeta, ovoga društva. Nisu svemirci. Nije dugo kako smo izišli iz Domovinskog rata. Kao mladi svećenik obilazio sam u Dalmatinskoj zagori položaje vojnika, nosio sv. pričest, ispovijedao, razgovarao s vojnicima i časnicima. Na terenu, na prvoj liniji bojišnice gdje se smrti izravno gleda u oči, sasvim drugačije se doživljavaju teološki traktati i studij. Ali i tu smo kršćani i moramo ostati kršćani. Obrambeni rat je legitimno pravo i obveza svakog građanina. Kao što roditelji čuvaju svoj dom, svoju obitelj, isto tako svi građani su dužni čuvati, poštovati i braniti vlastitu domovinu, i u ratu i u miru. Mi također sudjelujemo u mirovnim misijama, tamo gdje se promiče mir, pravedni mir. Važno je znati da vojni kapelani nikada ne prestaju biti posrednici mira. To im je i jedan od zadataka unutar dušobrižništva. Svojim stavovima i sugestijama čine da krvave situacije budu manje krvave i da prostor mržnje ustupi mjesto dostojanstvu osobe i pravu na život i slobodu.

Mogu i zamisliti kako se osjećao bl. nadbiskup Stepinac u situaciji rata i koliko je u molitvi pred Bogom tražio svjetlo odozgo kako bi zauzeo ispravni stav i donio pravedne odluke.

Usporedite li to katkad s riječima koje je kardinal Kuharić izrekao za posljednjeg rata o tome što s onima koji ubijaju naše ljude, ruše naše kuće?

- Itekako. U Domovinskome ratu to nam je bio orijentir. Naši odgajatelji i stariji su nas učili: Ako li je Tvoj neprijatelj Tebi nanio zlo, ubio, spalio, uništio Tvoj dom i imovinu, Ti nemoj njegov. Zašto? Ako li Ti napraviš njemu kao što je on napravio Tebi, ako li na zlo odgovorimo zlom, onda je neprijatelj pobijedio. Ne samo da Te materijalno uništio i ranio u duši i tijelu, ubio je u nama čovještvo, učinio nas je ravnima sebi, zločincima, ubojicama. To je jako teško, ali zlo ne smijemo pobjeđivati zlom.

A što i kako kažete onim Vašim vjernicima koji odlaze u vojne ili humanitarne misije u inozemstvo?

- Dok je humanitarna i mirovna misija u pitanju sve je još dobro. Kad je moj susjed ugrožen, a slabiji je, ja sam kao čovjek i kršćanin dužan pomoći mu. Dužan sam spriječiti veće zlo. Isto tako od njega očekujem da mi pomogne kada sam ja ugrožen. Osnovna doktrina suvremenih oružanih snaga je čuvanje mira. Kapelani idu u takve misije. Potičem ih da budu posrednici pravednog mira.

Jamačno ste upoznati sa zločinima pripadnika OUN-a u raznim mirovnim misijama. Koliko možemo biti sigurni da na naše momke neće pasti ljaga kukavičluka kojim se ukaljao nizozemski bataljun u Srebrenici ili horda silovatelja djece pod plavim kacigama u Kongu?

- Nikada ne mogu biti siguran u samoga sebe da ću ispravno reagirati. Još manje sam siguran da će ‘moji vjernici’ u mirovnim i humanitarnim misijama uvijek ispravno reagirati. Ipak, na to ih valja poticati, poučavati. Dakako i za njih se moliti. Ipak vjerujem da hrvatski čovjek ima osjetljiviju svijest pravde i nepravde od mnogih drugih. Imam povjerenje u njih.

Vaš prvi veliki ispit je migrantska kriza. Policija se lani s njom suočila, postoje pritisci da nas od njih na granicama brani i vojska. Što o tome mislite, kako ih pripremate?

- Dosad nisam imao izravnih priprema za eventualni odlazak hrvatske vojske na granicu, tamo gdje migranti žele ući u našu državu. Vodstvo hrvatske države ima pravo i dužnost štititi svoje građane da žive u miru i da profesionalno obavljaju svoje dužnosti. Bez mira i koliko-toliko sigurnosti Država ne može funkcionirati. Država ima svoje granice i one moraju biti sigurne. Tako je posvuda po svijetu. To vrijedi i za Hrvatsku. Ako li su granice ugrožene, a time i sigurnost građana, državne vlasti ako li smatraju da treba uključiti vojsku mogu to učiniti. Dakako, uvijek je pitanje modusa i zakonskog okvira. Po europskim metropolama poput Rima, Pariza, Bruxellesa itd. patroliraju danonoćno redarstvenici i vojnici u svojim odorama i s dugim cijevima. Isto tako i u mnogim zračnim lukama. A stroge provjere putnika u svim zračnim lukama, kod nas u Hrvatskoj, u Europi i posvuda se iz dana u dan još više pojačavaju. I nikome to ne smeta. Dapače. Znademo da je to radi sigurnosti građana. Nažalost, to je naša stvarnost. Svijet je u specijalnom ratu. Europa je u ratu. To je jedna strana medalje.

A kako izgleda druga strana? Tko su migranti, tko želi preko granice ući u našu državu i zašto? To su uglavnom ljudi koji bježe od rata i nevolje velike. Ugroženi su u vlastitoj egzistenciji. Ne smijemo i ne možemo biti ravnodušni na njihovu bijedu i potrebe. Njih nije dovoljno nahraniti, zaodjenuti i misliti da smo izvršili svoju dužnost. Tim ljudima treba pomoći, osigurati perspektivu i uvjete za bolju budućnost. Pred očima su mi svježa sjećanja iz Domovinskoga rata kad su stotine tisuća Bošnjaka, Hrvata i Srba bježali iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku koja je i sama bila opustošena ratom. Svima se je htjelo pomoći kako i koliko se moglo. Držim da smo tada izvrsno položili ispit iz humanosti i čovjekoljublja.

- Ipak, u sveopćem metežu rata i tisuća izbjeglica s Bliskog Istoka, Azije i Afrike, ne možemo se oteti dojmu da s izbjeglicama u Europu dolaze i oni koji imaju nečasne planove i ciljeve i to treba strogo nadzirati. Ne samo Hrvatska nego cijela međunarodna zajednica je na velikom povijesnom ispitu.

Razgovarate li o migrantima s nadležnim ministrima, utječete li ikako na državnu politiku u tom pogledu?

- Nije dugo kako sam doselio u Zagreb. Bilo je to dva dana poslije biskupskog ređenja, početkom ožujka ove godine. Premalo je vremena. Ipak, kurtoazni pohodi pojedinim ministarstvima i drugim ustanovama, susreti s djelatnicima i istaknutim osobama društvenog života, bili su prigoda za razmjenu mišljenja.

Papa Frane je zahtijevao da svaka župa uzme sebi dvije migrantske obitelji. Čine li to i mogu li to činiti naši stalni vojni kapelani?

- Veliko je pitanje koliko bi migranata s Bliskog istoka, Azije i Afrike htjelo ostati u Hrvatskoj, u zemlji s velikom gospodarskom krizom, odakle nažalost mnogi gledaju preko granice u zemlje u koje idu i migranti. Sa sigurnošću znadem da su pojedini karitasi naših biskupija kroz koje prolaze migranti nadljudskim naporima primili i pomogli migrantima daleko više nego što možemo i zamisliti. Započeo sam pastoralne pohode vojnim i redarstvenim kapelanijama, gdje ću onda bolje i više upoznati kako stoje stvari na terenu.

Pretpostavljam da su naše vojne i policijske snage donekle multireligijske. Je li Vas dočekao podatak koliko je u njima katolika, koliko kršćana drugih denominacija, muslimana, nevjerujućih itd.? Što to znači za Vaš rad?

- Koliko mi je poznato ne postoji statistika o (ne)religijskoj pripadnosti vojnih i redarstvenih snaga. Sukladno stanovništvu Republike Hrvatske u njima su većinski katolici. Ali tu su i pravoslavni vjernici, muslimani i oni koji se deklariraju ateistima. U svome djelovanju svakako o tome vodim računa. Nakon stanovitog iskustva kroz koju godinu, ako Bog dade, moći ću reći štogod i više.

Imaju li ostale religije odgovarajuće uvjete za dušobrižništvo svojih vjernika u uniformama i članova njihovih obitelji odnosno kućanstava?

- Hrvatska država je Ugovorima o dušobrižništvu u vojsci i redarstvenim snagama na primjeren način riješila pastoral te kategorije vjernika. Dakako da ima i još neiskorištenih mogućnosti iz Ugovora koje će trebati realizirati. Koliko i kako je to riješeno kod nekatolika kolike su stvarne potrebe i eventualna traženja zasad ne bih mogao preciznije govoriti.

Vojska a i policija mogu biti laboratorij ekumenskih i međureligijskih odnosa, odnosno - kako se obično kaže - suradnje sa svim pripadnicima dobre volje. Kako to funkcionira u Hrvatskoj? Imate li kakvu koordinaciju s inokonfesionalnim i inoreligijskim dušebrižnicima?

- Zasad mogu govoriti o vrlo pozitivnim iskustvima nekih kapelana na terenu u susretu s nekatolicima. Možda ću za koju godinu i sam moći reći puno više glede Vašeg pitanja.

Znam da vjernici u nadležnosti Vašeg Ordinarijata organizirano idu u Lourdes svake godine. Postoji li organizirani hadžiluk naših vojnika, odnosno policajaca muslimana? Ili inih?

- I ove godine u svibnju planiramo organizirati hodočašće u Lourdes. U tijeku su intenzivne pripreme. Glede hadžiluka ili drugih sličnih pohoda hodočasničkim i svetim mjestima drugih religija, čini se da ih dosad nije bilo. No svaka konfesionalna zajednica provodi dušobrižništvo na sebi svojstven način.

Velika Vam hvala na strpljenju.

- Hvala i Vama. Dopustite mi da svim čitateljima Jutarnjeg lista zaželim Sretan i blagoslovljen Uskrs. Krist je uskrsnuo. To je temelj naše vjere. To je razlog naše nade.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. rujan 2022 21:58