Na pobožnu Djevicu Orleansku, u interpretaciji Ingrid Bergman, podsjetio je prije nekoliko dana talijanski pisac i bivši senator Claudio Magris u uvodniku milanskoga Corrierea della Sera. “Ako baš ne možete bez toga, recite: ‘Tako mi mojih stremena’! ” - poučavala je Jeanne d’Arc nekog francuskog satnika, hrabroga i sposobnoga, ali vičnoga psovci.
Ne, tvrdi dobri Magris, poetski analitičar plavog Dunava, ne može se reći da su talijanski parlamentarni političari pretvorili predstavništvo suverene talijanske nacije u vojarnu, ili kočijašnicu, jer bi ta metafora bila preblaga. Magris tvrdi da talijanske sabornice, zahvaljujući prostaštvu i rječetinama narodnih zastupnika i senatora, ponajviše sliče na studio za snimanje “onih zvukova koje Dante, u Paklu, pripisuje ponekome od svojih vragova”. One kojima Pakao nije tako omiljena i naizust poznata literatura kao doturu Luiđiju, možda treba podsjetiti na elegantan Kombolov prijevod gdje đavo “na to stražnjicom zatrubi”. Eto, tako zvuči Magrisu Parlament u kojemu je i sam bio senator.
Kad su rječetine obvezne
Rječetine su dio jezika i poklada ljudskog roda, podsjeća Magris, pa ih ponekad treba izreći, čak su obavezne kad se suočimo s nepodnošljivim beščašćem. Izvan takva konteksta, kada žestok izazov iziskuje žestok odgovor, rječetine se svode na komunikacijsko podrigivanje, vulgarnost bez pokrića. U tom sklopu Magris uspoređuje krik “Govna!” kojim Cambronne odvraća na engleski poziv na predaju dok se večer spušta na poprište francuskog poraza kod Waterlooa, i iste riječi kojom Daniela Santanché časti predsjednika talijanskoga Zastupničkog doma Gianfranca Finija, kome je iz ruke jela dok se probijala kroz neofašističku stranku s Finijem na čelu, a koga sada prezire predavši se političkom dušom Silviju Berlusconiju poslije njegova razvoda s Finijem.
“Tko vrijeđa protivnika, delegitimira sam sebe” - lapidarno presuđuje Magris. I govori o “lumpenburžoaziji”, parafrazirajući Marxa, čiji pobornik ipak nije (bio).
Domišljatost u vulgarnosti
Te možda ni nemajući pojma koliko je u pravu, to jest koliko posve delegitimiranih u ime naroda donose zakone, proračune i ine ključne akte, ne samo u Italiji, nego na svoj južnoj obali Evrope, od Portugala do Grčke, ne preskočivši ni sićušnu ali u psovci i uvredi tako obdarenu Hrvatsku.
Santanché se zblanula kako pisac višekratno kandidiran za Nobelovu nagradu zaziva “cenzuru i ponovnu uspostavu inkvizicije”, te kako nije na istu lomaču poslao i ljude s lijevog centra, eto recimo Romana Prodija, koji je jednom zastupniku jednom odbrusio “jebi se!”, ili Massima D’Alemu, koji je to isto, ali grubljim terminima, rekao zamjeniku glavnog urednika Il Giornalea, lista u vlasništvu braće Berlusconi (koji je prethodno D’Alemu potvorio za prevaru i lopovluk). Nema pravo Magris, veli Santanché, nego John H. Jackson, otac moderne neurologije, izjavivši da je “onaj tko se prvi na protivnika nabacio rječetinom a ne kamenom - utemeljio je uljudbu”.
Javio se i poluanonimni zastupnik, da bi podsjetio na, po njegovu sudu, strašne uvrede upućene s ljevice. Tako je tadašnja svevladajuća Kršćanska demokracija svoj jubilej 1963. obilježila plakatom na kojemu je bila lijepa mlada žena, a uz nju je pisalo “Kršćanska demokracija ima 20 godina”. Komunisti su odmah sljedeći dan ispod toga dali nalijepiti trake, s istim tipom i veličinom pisma, na kojima je pisalo: “A već je kurva”. Tu brutalnu duhovitost pripisuju Giancarlu Pajetti, koji je imao smisao za okrutan politički humor. Nešto suptilniji ali okrutniji bio je kurziv koji je legendarni Fortebraccio posvetio tadašnjemu glavnom tajniku Socijaldemokratske stranke: “Vrata su se otvorila i nije ušao nitko: bio je to Cariglia”.
Čak i tako brutalne, te su uvrede imale stila, makar literarnoga, kao i neke upućene zdesna nalijevo. Svakako su ga imale više od Cambronneova poetskog uzmaha, izrečenoga s vojničkom, čak generalskom liričnošću, koji se Magrisa pozitivno dojmio. No to su rijetki bljesci kakve-takve domišljatosti u moru vulgarnosti, koje mogu ikakav element duhovitosti dobiti samo u kontekstu (npr. kada se u liku, koji sindikalne aktiviste u Maksimiru naziva “pičkicama”, prepoznaje tadašnji ministar kulture, doktor filozofije, i te kako sposoban kad je trijezan, ali u tom trenutku karikaturalna ilustracija Krležina opora zaziranja od mita tisućgodišnje hrvatske uljudbe).
O da, Italija ima kulturnu tradiciju još mnogo dulju, a materijalnu bazu kulture još mnogo širu, pa je i poklad njezine vulgarnosti u političkom komuniciranju gnusniji od hrvatskoga, premda ni naši nisu za baciti. Kolega Zvone Krstulović sabrao je u tili čas tri četvrtine autorskog arka uvreda i psovki istresenih u hrvatskome političkom životu 20-ak godina.
Bilo je tu i stilski obilježenih invektiva, poput filipike predsjednika Tuđmana po povratku s prvog liječenja “vrijeda želuca” iz Amerike 1996, kada je rekao: “Nećemo dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo danas radi u Hrvatskoj, u svijetu, s kojekakvim regionalnim planovima. Nećemo dopustiti onima koji se vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i nezavisnosti. Ne samo s crnim, nego i zelenim i žutim vragovima, nećemo dopustiti onima koji se vezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju, nego im se nude, ne samo da im se nude, nego im se prodaju za Judine škude”.
Mržnja među bivšima
Bilo je tu i izvrsnih terci s ispadom, na primjer kada je prije pet godina Jakša Marasović (HNS) poučio nekoga HDZ-ova zastupnika, koji ga je nazvao “notornom pijančinom”: “Gospodine Bebiću, tko je pijančina ima šansu da se otrijezni, ali kad se netko rodi kao budala, uvijek ostaje budala”.Ali bilo je tu infantilnih prispodoba, kakvima se odlikovao zastupnik Damir Kajin: “Šuti, tele jedno, konju, idiote!” (upućeno Miroslavu Rožiću iz HSP); “Konjino!” (Željku Glavanu iz HSLS); odnosno: “Ti si kreten, u pizdu materinu!” (neovisnom zastupniku Dragutinu Lesaru, ove godine). Stanovitu konkurenciju zastupniku Kajinu tu čini prof. dr. Zlatko Kramarić (HSLS), koji je prije tri godine predsjedavajućemu osječkoga Gradskog vijeća dobacio: “Majmune!”, te također prof. dr. Šime Đodan, koji se nije žacao opsovati ni “boga kusastoga”. Nije se, dakle, zgorega podsjetiti da u demokraciji svoje adekvatne zastupnike imaju i birači koji po portalima ostavljaju komentare koji vrve uvredama, psovkama i govorom mržnje.
Od mržnje među protivnicima daleko je jetkija mržnja među onima koji su dotad bili u braku, pa i političkome. Da li iz ljubavi, da li zbog interesa - manje je važno: bitno je, za ovu priču, što sve pokulja van kad veza pukne. Bilo je tako i 1994, kada je nakon sedam mjeseci pala prva prva Berlusconijeva vlada. Srušio ju je Umberto Bossi, izvukavši svoju Sjevernu ligu iz vladajuće koalicije. Kao i obično, u ključnim prilikama, rasprava u talijanskome Zastupničkom domu ponudila je katalog vulgarnosti. Na Finijev dvaput ponovljeni usklik: “Ovo nije kraj Prve Republike, nego Lige”, Bossi mu je odmjerio bosanski grb (ne onaj sa zvijezdama, tada se nisu tukli, a ni kotromanićevski, s ljiljanima, nego šubićevski, od šake do lakta). A drugi legistički zastupnik, tada već 84-godišnji Rossi, pisac Bossijevih govora, ljubezno je s pijedestala svoje iskusne dobi sugerirao Finiju: “Jebi guzicu!”. Odvratio mu je Landolfi, iz Nacionalne alijanse, kontrasugestijom: “Šuti, lešino!” Redefinirao je sugestiju stranački kamerad Storace: “Vrati se u sarkofag!”
Uz takav Thanatos nije manjkao ni odgovarajući Eros. Pošto ga je tadašnja predsjednica Zastupničkog doma Irene Pivetti (u to doba legistica) isključila po čl. 63. Pravilnika, berlusconijevac Broglia joj je sugerirao da, umjesto 63, “češće rabi 69” - s očitom seksualnom aluzijom. U Zastupničkom domu se pojavio, za rasprave, i senator legist Boso: “Tu sam ako nekome pozlije, bio sam u gorskoj službi spašavanja, znam izvlačiti mrcine”, sažeto je taj član Parlamenta definirao to društvo.
Odluka Ustavnog suda
Prisjetivši se te sjednice - a nije bila jedina takva - treba se čuditi kako je Magris tek sada napisao svoj esej o rječetinama u Parlamentu. Koje su se narodnim zastupnicima toliko omilile da su ih rado rabili i u komunikaciji s ostalim građanima, štiteći se imunitetom (podsjeća li vas to na neku drugu zemlju?).
Talijanskome Ustavnom sudu je trebalo više od šest godina da se dosjeti, ali se ipak dosjetio 1999: ako zastupnik nekoga pošalje u materinu, mora odgovarati za uvredu kao i svaki drugi građanin, i ne može se (više) štititi 68. člankom talijanskog Ustava, koji kaže da se “ne može raspravljati o mnijenjima i glasanjima koje član Parlamenta izrazi u obavljanju svoje dužnosti”. Kvaka je bila upravo u riječima “u obavljanju svoje dužnosti“.
Ustavni sud je objasnio, nakon dugog razmišljanja, da se pod obavljanje parlamentarne dužnosti ne smije podvesti sva politička aktivnost zastupnika odnosno senatora (a kamoli tek sva ostala njegova javna djelatnost). Mnijenje članova Parlamenta smije biti zaštićeno “samo ako postoji funkcionalna sveza” između onoga što kaže i njegove parlamentarne dužnosti - obrazložio je Ustavni sud.
Povod je dao Vittorio Sgarbi, povjesničar umjetnosti i tada zastupnik desničarske Berlusconijeve stranke Forza Italia, koji se ističe čestim i vulgarnim vrijeđanjem sugovornika. Sgarbi je 1993. izvrijeđao Achillea Bonita Olivu, tada kandidata za ravnatelja Mletačkog biennalea, koji ga je tužio u građanskom postupku - ali je 1995.
Zastupnički dom odbio dati suglasnost da se Sgarbiju sudi. Bonito Oliva se žalio do Ustavnog suda, koji mu je dao za pravo, pa se postupak protiv Sgarbija mogao nastaviti (i završiti odštetom). Ljupka atmosfera drugarstva i poštovanja među političarima zna vladati i izvan sabornice, pa i među pripadnicima iste stranke. Tako su svojedobno glasila prenijela međusobna čašćenja dvojih berlusconijevaca. Vittoriju Sgarbiju je njegova tadašnja kolegica Titti Parenti odbrusila: “Šuti, Ti koji si plaćen da brbljaš!”. Sgarbi, poznati osvajač ženskih srdaca, pokazao je svoju poslovičnu kavalirštinu, odvrativši Parentijevoj: “Polukurvo!” (samo prostak bi joj pridao cjelovito kurvanjstvo, valjda).
Zaštićena funkcija, a ne zvijer
Dio toga veselja prekinuo je Ustavni sud potkraj prošlog milenija. Još u listopadu 1993., dakle u jeku škandala “Čiste ruke”, talijanski Parlament je bez protivnog glasa izglasao drastičnu redukciju dotadašnje imunosti članova talijanskog Parlamenta. Od tada za pokretanje istrage protiv nekog zastupnika odnosno senatora nije više nužno dopuštenje njegova parlamentarnog doma. I dalje bez odobrenja nadležnog doma nije dopušteno pritvaranje ili zatvaranje zastupnika odnosno senatora, pretraživanje njegova doma ili ureda, niti otvaranje njegove korespondencije odnosno prisluškivanje i snimanje telefonskih razgovora.
Od tada, rečeno je i u obrazloženju zakona, talijanski zastupnici i senatori mogu odgovarati i za uvrede časti nanesene drugima - ali ne ukoliko su ih izrekli u obavljanju svoje funkcije (dakle na sjednicama domova i parlamentarnih tijela, u službenim istupima, predizbornoj kampanji itd.), jer su njihovi službeni istupi zaštićeni Ustavom. Zaštićena je, dakle, zastupnička funkcija, a nije zastupnik zaštićena zvjerka, ovlaštena gaziti druge. Naravno, to se ne odnosi na sam Parlament. Sada opet vlada mrka mržnja među Umbertom Bossijem i Gianfrancom Finijem.
Na uvjetnoj zbog prijetnje
Prije prvoga njihova savezništva pod Berlusconijevim kišobranom i u prvoj njegovoj vladi, Bossi je tvrdio da je Finijeva Nacionalna alijansa “smrdljivi svinjac”, da njegova Sjeverna liga “neće nikada u vladu zajedno sa smrdljivim fašistima”, da je glas za Finijevu stranku “glas za pendrek, sramotan kao i glas za neonaciste u Istočnoj Njemačkoj”. Fini mu nije ostao dužan, ali ipak sa stilom i bez osobnih uvreda i marvinskih prispodoba. Finijev tadašnji pomoćnik (a sada neofašistički protivnik) Storace je tvrdio da s Bossijem valja kao i s AIDS-om: Ako ga poznaš, izbjegavaš ga”. Bossi je zasolio: “Fašiste smo sa Sjevera izbacili prije 50 godina puškama”.
I dalje: “Finijeve fašiste ćemo napadati uvijek jer su to ljudi starog režima: držimo ih na nišanu naših winchesterki”. I još: “Ako doznate da je netko glasao za Nacionalnu alijansu, zapišite mu ime i prezime. Oko toga nema šale: u pogodnom trenutku, bude li nužno, Liga će ih kupiti od kuće do kuće”. Ta je prijetnja stajala Bossija uvjetne osude na jednu godinu zatvora i 170 milijuna lira odštete. A dva mjeseca kasnije bili su skupa u Vladi. Sada, 16 godina kasnije, u liberala se pretvorio Fini, a Bossi ostaje vjeran svojoj autoritarnosti koju od neofašističke razlikuje samo to što su fašisti za unitarnu Italiju, a Bossi za Padaniju bez Italije.
Politička geometrija se mijenja, savezništva se spajaju i raspadaju, jedni vođe umiru, a drugi izbijaju u prvi plan - ali psovka i rječetina caruju. Ne samo u Italiji, koja ipak ostaje blistav primjer i u tom pogledu.