Na pobožnu Djevicu Orleansku, u interpretaciji Ingrid Bergman, podsjetio je prije nekoliko dana talijanski pisac i bivši senator Claudio Magris u uvodniku milanskoga Corrierea della Sera. “Ako baš ne možete bez toga, recite: ‘Tako mi mojih stremena’! ” - poučavala je Jeanne d’Arc nekog francuskog satnika, hrabroga i sposobnoga, ali vičnoga psovci.
Ne, tvrdi dobri Magris, poetski analitičar plavog Dunava, ne može se reći da su talijanski parlamentarni političari pretvorili predstavništvo suverene talijanske nacije u vojarnu, ili kočijašnicu, jer bi ta metafora bila preblaga. Magris tvrdi da talijanske sabornice, zahvaljujući prostaštvu i rječetinama narodnih zastupnika i senatora, ponajviše sliče na studio za snimanje “onih zvukova koje Dante, u Paklu, pripisuje ponekome o...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....