I nakon 18 godina Vladimiru Doganu još se u snovima znaju vrati slike Hrtkovaca, sela u vojvođanskom dijelu Srijema, odakle je krajem lipnja 1992. bio prisiljen otići u Kulu, slavonsko seoce na sjevernim obroncima Krndije. Dražen Knežević i danas, nakon 18 godina, u Hrtkovcima s nostalgijom gleda fotografije snimljene u Kuli, gdje je u dresu NK Mladost igrao veznjaka u tadašnjoj međuopćinskoj ligi, prije nego što je početkom ljeta 1992. napustio to slavonsko selo.
Anđa Pravdić, svakoga dana u podne i nedjeljom prije mise, zvoni na improviziranom zvoniku nadomak crkve u gradnji i svima će reći kako je njena kuća koju je ostavila u Hrtkovcima, kad je odatle morala otići, bila puno bolja od one u koju se ljeti 1992. uselila u Kuli. Radenko Crnić žali se kako je krov njegove kuće u Ulici Svetozara Markovića 13 a, u Hrtkovcima, koju je njegov brat Vaso prije 18 godina zamijenio za kuću Anđe Pravdić, ovog kišnog lipnja curio kao rešeto i da je njihova kuća u Kuli bila bolja od one Anđine u Hrtkovcima.
Tri krštenja godišnje
Mile Cindrić pije svoje uobičajeno prijepodnevno pivo pred jedinom prodavaonicom u Kuli, jer ga nema gdje popiti u selu bez kafića i gostionice, i sa sjetom se prisjeća mladosti koju je proveo u Hrtkovcima, gdje se rodio i mirno živio sve do 1992. Njegov brat Ivan, koji je ostao živjeti u Hrtkovcima, priča kako se ne želi sjećati teških vremena od prije 18 godina i svega što su tada pretrpjeli on i njegova obitelj, sin Mirko i supruga Julijana, i ponekad, kaže, pita sam sebe je li dobro postupio što je ostao u selu gdje su nekoć dominirali Hrvati, a danas, one preostale nakon “humanog preseljenja” 1992., guta bijela kuga.
Velečasni Ivan Živković, svećenik u Hrtkovcima, srijemskom selu dvadesetak puta većem od slavonske Kule, godišnje obavi tek dva-tri krštenja, ali zato petnaestak pokopa, a sretan je bude li bar jedno vjenčanje. - Hrtkovci su za Hrvate izgubljeni, selo bez perspektive i budućnosti - priča nam u vrtu župnog dvora i dodaje da će ono ubrzo postati kao i Kukujevci, gdje su živjeli samo Hrvati, a danas su ondje ostale tek dvije-tri hrvatske obitelji.
Grozda Berić, ostala je živjeti u Kuli i jedna je od rijetkih koja nije zamijenila svoju kuću za neku u Hrtkovcima. Svakoga dana promatra 15 dječaka i sedam djevojčica dok odlaze autobusom iz Kule u školu u obližnje Kutjevo. Svi su oni rođeni u Kuli; za Hrtkovce su čuli tek iz roditeljskih priča, a samo su rijetki ondje i bili. Dok se čekajući autobus žale kako je Kula mrtvo selo, bez kafića i ikakvog sadržaja za mlade, ne kriju da će, čim završe školu i odrastu, iskoristiti prvu priliku da nekamo odu. - Ovdje nisu u stanju napraviti ni nadstrešnicu na autobusnom stajalištu pa smo ovih kišnih dana mokri kao miševi putovali u školu - žali se jedan iz skupine dječaka.
Prijevoz za 2000 DEM
U Kuli, kao i u Hrtkovcima, među onima koji su ratne 1992. razmijenili kuće i imanja i s onim što je moglo stati u autoprikolicu, navrat-nanos preko Mađarske selili u Hrvatsku ili Srbiju, svi misle da su na gubitku. Misle kako su ostavili bolje kuće i uselili u lošije, kako su njihove napuštene njive bile plodnije od onih koje su zatekli, a mehanizacija - traktori, priključni strojevi, kombajni… - novija i kvalitetnija od one koje su prepustili ljudima s kojima su mijenjali kuće. Naravno, i krave, i svinje, guske i kokoši - o konjima da se i ne govori - ostavljeni u Kuli ili Hrtkovcima bili su bolji od zatečenih.
Vladimir Dogan, predsjednik sela, kako ga u Kuli svi zovu, stanuje u nekadašnjoj kući Milana Stefanovića-Kiće, u Ulici Mijata Štefanca, koja iza oštrog zavoja, kad se dolazi s našičke strane, vodi prema mlinu. Mijat Štefanac, po kojem Doganova ulica nosi ime, ubijen je u Hrtkovcima, na Vidovdan, 28. lipnja 1992., mjesec i pol dana nakon što je Vojislav Šešelj na Đurđevdan održao veliki miting svojih radikala ispred benzinske crpke na ulazu u Hrtkovce i poručio tamošnjim Hrvatima da napuste svoje kuće “dok još mogu na miru” jer kad sljedeći put dođe “bit će krvi”. Ubojstvo Štefanca, čije je masakrirano tijelo pronađeno u vinogradu, blizu sela, bila je vrlo jasna poruka Hrvatima da odu. Počeo je egzodus.
- Nije bilo lako napustiti Hrtkovce, ondje su živjeli naši djedovi i pradjedovi, ondje smo rođeni, odrasli, ondje smo imali rodbinu i prijatelje - priča Dogan. Kad je krajem lipnja dobio mobilizacijski poziv da se javi u vojarnu u Rumi odakle je s rezervistima JNA trebao na ratište u Bosnu, Dogan više nije dvojio ni trenutka. Prebacio je, preko Mađarske, obitelj u Hrvatsku i nekako uspio pronaći nekog Makedonca s kamionom koji je za 2000 tadašnjih DEM prevezao onoliko stvari koliko se uspjelo natovariti. U Kuli dva je dana pregovarao s Milanom Stefanovićem da razmjene kuće i imanja. Požeški odvjetnik Karlo Lončar sačinio je ugovor, potpisali su ga i ovjerili, čak su stavili i klauzulu da će ako se rat brzo stiša poništiti ugovor i svatko se vratiti u svoju kuću, u Hrtkovce, odnosno Kulu. Isti onaj Makedonac, nakon što je Dogan istovario svoje stvari, u Hrtkovce je iz Kule preselio dio namještaja i osobnih stvari obitelji Stefanović, onoliko koliko je moglo stati.
- Ne bih govorio o tome, ne želim se toga prisjećati - kaže Knežević, odbijajući daljnji razgovor. Njegova lijepa, prostrana katnica, na mjestu gdje je nekoć bila Doganova, u bivšoj Lenjinovoj 36, danas Ulica Živojina Mišića, koči se u središtu Hrtkovaca.
Nostalgija za Savom
Dogan je, kao i mnogi njegovi sumještani, nakon dolaska u Kulu, bio prilično izgubljen. Trebalo se snaći u novoj sredini. Najteže mu je bilo kad bi se sin Branimir vratio iz škole sav nesretan što su ga učenici zadirkivali zbog ekavice. - Meni i danas, nakon 18 godina, izleti poneka srpska riječ, jer tako smo tamo govorili - objašnjava Dogan. - A kako tek ne bi djetetu koje je netom stiglo iz Hrtkovaca. Prvih mjeseci boravka u Kuli novopridošli Hrtkovčani imali su neugodan osjećaj da nikamo ne pripadaju. Iz Hrtkovaca su morali otići, a u Kulu, u Hrvatsku, ponekad im se činilo, nisu bili dobrodošli. Nostalgija za Savom kamo su odlazili u ribolov na masne somove i šarane divljake i za lovištima s obiljem fazana i zečeva, bivala je sve veća.
Poneko “belo” ili “lepo” što je znalo izletjeti iz dječjih usta i zasmetati njihovim vršnjacima u školi u Kutjevu, nisu bili jedini nesporazumi. Razmišljajući što bi mogli raditi i od čega živjeti, primijetili su da u Slavoniji nitko ne uzgaja lubenice, mada ih svi rado kupuju i jedu. A kako su bili vični sadnji lubenica, odlučili su zasijati ih na svojim poljima. No, kad su se u jesen 1992., nekoliko mjeseci nakon “humanog preseljenja”, skupili u devastiranoj kuglani na kraju sela, agronomi i poljoprivredni stručnjaci iz obližnjeg PIK-a Kutjevo, koji su ih trebali podučiti što saditi na svojim poljima, rekli su da ne trate vrijeme pokušavajući ovdje, u Slavoniji, uzgajati lubenice. Jer, slavonska zemlja, za razliku od vojvođanske - govorili su im agronomi - nije pogodna za uzgoj lubenica, već samo za žito, kukuruz, repu… Nisu ih poslušali: bilo im je nelogično da su u Kuli savršeno uspijevale bundeve, koje su zatekli na poljima, pa zašto onda ne bi i lubenice, zaključili su.
Strah od povratka
Već sljedećeg ljeta uz cestu koja Kulu spaja s Našicama i Požegom, osvanule su prikolice krcate prvorazrednim lubenicama, među kojima ni “kapitalci” od 20 i više kilograma nisu bili nikakva rijetkost. A već sljedećih godina, čim je sezona lubenica bila na izmaku, uz cestu bi se pojavila brda crvene mesnate paprike, ajvarke, kako je u Kuli zovu, gomile patlidžana i krastavaca - koji također, do dolaska Hrtkovčana, ondje nisu uspijevali.
- Sve je bilo dobro dok se nekoliko godina kasnije nisu pojavili veliki robni lanci i silan uvoz voća i povrća - kaže Dogan. - Sada se to više ne isplati, ostajali su vagon lubenica koje nikome nije bilo moguće prodati. Dogan se zato okrenuo proizvodnji mlijeka, ima pet muznih krava i od toga nekako živi.
Ništa bolje nije ni u Hrtkovcima, Kuljanima koji su onamo došli 1992. Radenko Crnić nema novca ni da temeljito pretrese krov kuće koju su prije 18 godina zamijenili s Anđom Pravdić. Ostao je bez posla u šumariji i izgubio onih 15 tisuća dinara plaće - nekih 1300 kuna - koje je mjesečno zarađivao. Sada žive od onoga što u normi, u lokalnoj pekari, zaradi supruga Martina gdje za kilogram kora za burek ili savijače, zaradi 17 dinara, ili tek nešto više od kune i dvadesetak lipa. Od toga žive i na noge podižu dvogodišnjeg sina Nedeljka. Volio bi, kaže Radenko, kad bi mogao skupiti nešto novca, izvaditi putovnice supruzi i sinu i povesti ih u Kulu, u Hrvatsku, u kojoj njegova supruga nikad nije bila, da joj pokaže mjesto u kojem je odrastao, ali o tome može samo sanjati.
U istoj Ulici Svetozara Markovića u Hrtkovcima, stotinjak metara dalje, stalno slušajući upozorenja svoje majke da pazi što govori za hrvatske novine, Dražen Knežević žali se kako u Hrtkovcima i okolini nije mogao pronaći posao pa se otisnuo sve do Crnog mora, Do Soče, u Rusiju. Ondje radi na izgradnji objekata za zimske Olimpijske igre 2014. Sada je na dvotjednom odmoru pa vrijeme koristi da obavi nužne radove na kući u kojoj je, do prije 18 godina živio Mile Cindrić, onaj kojeg smo dan prije zatekli u Kuli dok u hladu pod krošnjom lipe ubija vrijeme ispijajući svoje prijepodnevno pivo.
- Volio bih doći u Hrvatsku, sresti se s prijateljem Mihajlom Lezingerom, koji je živio nadomak Kule, u Tomanovcima i s kojim sam zajedno igrao nogomet. Ali me strah. Bio sam u vojsci, u JNA, nikome ništa nisam napravio, nikoga ubio, nisam pljačkao. Ipak, ne znam kako bi reagirali moji nekadašnji prijatelji da me danas vide u Kuli i okolnim selima.
Na pitanje zašto su on i njegovi napustili Kulu i 1992. otišli u Hrtkovce, samo sliježe ramenima. -Takvo je vrijeme bilo. Nismo se više osjećali sigurnima. Vidjeli smo da drugi odlaze, pa smo pošli i mi.
Švapska zemlja
Iznuđena zamjena kuća, ne može se nazvati humanim preseljenjem, tom čudnom političkom oksimoronskom floskulom, no u odnosu na one čije su kuće i imanja u ratu spaljeni i uništeni, ratna priča stanovnika Hrtkovaca i Kule ipak se doima ponešto “humanijom”.
Od 120 kuća u Kuli, u 55 sada su Hrtkovčani. Vojvođanski Hrvati iz Kukujevaca nastanili su jednu, a oni iz Platićeva četiri kuće. U 20 kuća doseljenici su iz Bosne, a u preostalih četrdesetak su starosjedioci, mahom stariji Srbi, poput Grozde Berić.
I Mato Jurković ostao je živjeti u Hrtkovcima i sa suzama koje ne može suspregnuti kaže kako je tamošnje Hrvate njihova pradomovina zaboravila. Teško mu je, bolesnom, s malom mirovinom, u trošnoj kući koja čezne za adaptacijom. Volio bi u Hrvatsku, pa da usput svrati i u Kulu i sretne one koji su onamo otišli, a koje je do prije 18 godina svakodnevno sretao u Hrtkovcima.
Kula je do Drugog svjetskog rata, baš kao i Hrtkovci u Vojvodini, bila naseljena pretežno Nijemcima; Švabama, kako su ih ondje zvali.
Na starom, u korov zaraslom groblju u Kuli, baš kao i na onom u Hrtkovcima, još se vide oronuli spomenici s njemačkim prezimenima. Kad su Nijemci napustili Kulu, onamo su, iz papučkih zabiti, mahom došli hrvatski Srbi, a u Hrtkovce su vlakovi bez voznog reda u ispražnjene švapske kuće dovozili koloniste. Tada se taj migracijski inženjering nije zvao humano preseljenje, no ni tada, kao ni u bližoj povijesti, nitko nije dragovoljno ostavljao svoje domove.
Vratit će se rode
To je možda jedino zajedničko što povezuje Kulu i Hrtkovce i njihove sadašnje, “humano preseljene” stanovnike. No, postoji još jedna sličnost. U središtu Kule, na banderi tik uz nekadašnji zadružni dom, rodino je gnijezdo. Takvo jedno je i na tornju vatrogasnog doma u Hrtkovcima. Rode su, i u Kuli i u Hrtkovcima, jedini povratnici u ta sela i za razliku od ljudi one se, kad jednom odu, onamo i vraćaju.