NA SPLITSKIM ULICAMA

'Imamo samo 16 kreveta za beskućnike, a Grad odbija priznati da problem postoji!’

Pitate li splitske birokrate, beskućnika je u ovom gradu od 200.000 stanovnika samo šesnaest. S takvom bi statistikom svaki grad na svijetu bio itekako zadovoljan. Problem je samo u tome što ona nije točna.

Lice Splita bitno je drugačije od hladnih brojki Ministarstva socijalne politike, Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije - ispred luksuznih trgovina na popularnoj šetnici u Marmontovoj ulici, na golom tlu spava muškarac, a pokraj njega invalid bez noge traži koju kunu za komad kruha.

To je tužno i potresno lice Splita, no nadležni se prave da ga ne vide. Je li razlog tome činjenica da beskućnici nisu ničije biračko tijelo ili ih ignoriraju zato što im zapravo nije stalo do ljudi koji su dotaknuli dno?

Neizdrživa situacija

Prihvatilište za beskućnike skučeni je prostor iznad željezničke stanice, koji u suradnji s Gradom vodi udruga Most. U njemu rade tri stalno zaposlena i nekoliko volontera. Prostor ima dvije spavaće sobe s krevetima na kat, kauč i televiziju te dvije kupaonice. Tamo svaku večer dolaze ljudi koji su izgubili dom i kojima je prihvatilište posljednja stanica. Druže se, večeraju i odlaze spavati.

Kauč ispred televizije svaku večer pretvaramo u ležaje za dva naša korisnika. Prije se televizija mogla gledati do 23 sata, a sad smo to smanjili kako bi se oni mogli naspavati. Situacija je uvijek teška, ali ovog je ljeta postala neizdrživa. Inače nam je ovo doba godine lakše jer ljudi imaju sezonske poslove. Ne znam što se događa ove godine, valjda je zbog krize, ali svaki nam dan dolazi netko raspitivati se o smještaju. Trebamo hitno puno veći prostor od ovoga - kaže upravitelj skloništa i predsjednik udruge Most, Drago Lelas.

Sjedimo u sobičku u kojem inače tijekom noći dežura radnik prihvatilišta. Kako prođe koji vlak, razgovor prestaje, jer ne možemo čuti jedno drugo. Kroz staklo vidim cijeli prostor u kojem beskućnici ljeti provode vrijeme od osam navečer do osam ujutro. Najgore je što ljudi koji su trenutačno u prihvatilištu sebe mogu smatrati sretnicima: vani je, po Lelasovoj procjeni, još oko 35 ljudi kojima je potreban smještaj, ali ga oni ne mogu pružiti.

Teško je misliti o tome da netko spava vani. Sjećam se kad je pao snijeg ove zime. Svi su došli k nama i primili smo ih, ali ne pitajte kako. Nije se moglo hodati od vreća za spavanje jer su spavali po podu. Bilo nam je tada mučno što im ne možemo pružiti nešto bolje, no bili smo sretni jer su svi kod nas, a ne vani na snijegu - priča Lelas.

U prihvatilište ne dolaze pijani i prljavi ljudi, kakvima ih društvo često vidi, nego ljudi koji su duboko nesretni i odbačeni od okoline. Potresan je primjer mladog 26-godišnjaka, koji se vratio iz psihijatrijske bolnice, a obitelj mu je okrenula leđa. Sam, ostavljen i odbačen, a uz to i s problemima zbog kojih mora uzimati terapiju, jedini je dom pronašao u prihvatilištu

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. veljača 2021 17:07