ZAGREB - Kada se formulacija o zajedničkom zločinačkom pothvatu i onome što se uključenim akterima stavlja na teret, sa suhoparnog jezika optužnice prevede u grafički oblik, broj osoba, značenje njihovih funkcija i vrijeme koje su na njima proveli, važnost i moć upletenih institucija, područje na kojem su djelovali, te napose žrtve koje su iza toga ostale, ukazuje na stvarne razmjere i posljedice destruktivne ideje Slobodana Miloševića u stvaranju Velike Srbije.
Političari i vojnici
Smrt Slobodana Miloševića u Scheveningenu, 11. ožujka 2006. godine, spriječila je da se jasno razjasne uloge svakog od aktera tog zajedničkog zločinačkog pothvata. U Miloševićevoj optužnici, za zločine u Hrvatskoj, stoji kako je u zajedničkom zločinačkom pothvatu, na čijem je čelu bio Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik Srbije, 1. kolovoza 1991. stvoren plan o etničkom čišćenju i realizaciji projekta Velike Srbije.
U njemu su, pored Miloševića, sudjelovali i Borisav Jović, Branko Kostić, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Milan Babić, Milan Martić, Goran Hadžić, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Tomislav Simović, Vojislav Šešelj, Momir Bulatović, Aleksandar Vasiljević, Radovan Stojičić, Željko Ražnatović i drugi.
Živi i mrtvi
Od 16 osoba uključenih u zajednički zločinački pothvat osuđena su samo dvojica, i to na ukupno 48 godina zatvora ( Milan Martić 35, Milan Babić 13). Doduše, trojici se još sudi u Haagu ( Stanišiću i Simatoviću, te Šešelju), a jedan je ( Goran Hadžić) u bijegu i pitanje je hoće li ikada stati pred suce ICTY-ija.
Dvojica su - Radovan Stojičić i Željko Ražnatović Arkan ubijena u mafijaško-političkim obračunima u Beogradu; prvi u travnju 1997., drugi u siječnju 2000.
Svi ostali, osim Miloševića, koji je umro tijekom suđenja, njih sedmero: Jović, Kostić, Kadijević, Adžić, Simović, Bulatović i Vasiljević, žive lagodnim umirovljeničkim životom - pišu i objavljuju memoarske knjige poput Borisava Jovića, ili ih pijane po beogradskim ulicama lovi tamošnja prometna policija, kao što je to slučaj s Momirom Bulatovićem. Samo dvojica potražila su utočište, neku vrst azila, u drugoj državi - Kadijević u Rusiji, Bulatović u Srbiji.
Teška granatiranja
Kada bi se po uzoru na grafički prikaz zajedničkog zločinačkog pothvata Slobodana Miloševića (kakav donosimo) načinio sličan, zbog kojeg su u Haagu osuđeni generali Ante Gotovina i Mladen Markač, vidio bi se ne samo evidentan nerazmjer u odnosu na broj uključenih osoba i institucija, već i na području djelovanja, no ponajviše u odnosu na vremensko trajanje.
Na grafičkom prikazu udruženog zločinačkog pothvata Slobodana Miloševića nisu uključena i teška razaranja (prekomjerna granatiranja) brojnih hrvatskih gradova od Vukovara, Osijeka, Karlovca, Dubrovnika, Zadra, Slavonskog Broda... kao i tisuće ondje poginulih civila.
Kada bi se, dakle, dodao i taj užasavajući rezultat destrukcije, koji u slučaju Miloševića nije obuhvaćen, jer se nastojalo dokazati samo izravne primjere genocida i etničkog čišćenja, tek tada bi slika bila potpuna. Za te strahote, ponavljamo, kažnjene su samo dvije osobe s ukupnom kaznom od 48 godina zatvora.
Usporedbe radi, za sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu, onako kako je to opisano u presudi generalima Gotovini i Markaču, Haaški je sud odrezao 42 godine zatvora.
Gotovina i Markač
Iako je neprimjereno uspoređivati broj žrtava (jer i jedna žrtva ratnog zločina je previše) ili još gore, njima licitirati, odnosno - što bi bilo najgore - jednim zločinom opravdavati drugi, nerazmjer je i tu više nego očit. Spominjemo to tek da bismo upozorili na jedan drugi nerazmjer - onaj o visini izrečenih kazni za jedan i drugi zajednički zločinački pothvat.
Naravno, onih 48 godina, koliko je izrečeno akterima zajedničkog zločinačkog poduhvata na čijem je čelu bio Slobodan Milošević, valjat će pribrojati i vjerojatne kazne koje će Haaški sud izreći u procesima gdje se još sudi Stanišiću, Simatoviću i Šešelju, te moguću kaznu Goranu Hadžiću, bude li dospio pred sud. No, za sada stvari stoje ovako.
Hrvatska je, kad su u pitanju presude Gotovini i Markaču učinila dvije kardinalne, uz mnoštvo drugih pogrešaka. Prva i najozbiljnija jest što sama nije procesuirala zločine koji su se dogodili u Oluji i neposredno nakon nje. Da je to učinjeno, teza o zajedničkom zločinačkom pothvatu pala bi sama od sebe.
Drugo, Hrvatska i njene političke elite nisu uradile gotovo ništa da bi tezu o zajedničkom zločinačkom poduhvatu - bez obzira na potpuno sumanute i krajnje problematične Tuđmanove izjave tijekom tzv. Brijunskog sastanka, ali i nakon akcije Oluja - razložno, trezveno i argumentirano opovrgle ozbiljnim dokazima i neupitnim činjenicama.