Haaško Tužiteljstvo u jednom od najvažnijih haaških procesa od početka rada toga suda zatražilo je izricanje doživotnih kazni za bivše šefove srpske tajne službe Jovicu Stanišića i Frenkija Simatovića koji su srpskom voždu Slobodanu Miloševiću poslužili za pripremu agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Procesom Stanišiću i Simatoviću Haaški se sud najviše približio osudi Srbije za agresiju na Hrvatsku: u međunarodnom pravu ne postoji zločin agresije, a državama se prije osnivanja stalnog Međunarodnog suda pravde moglo suditi samo za genocid, no ovdje se šefovima tajne službe jedne države sudi za izazivanje ratnog sukoba u drugoj državi. Stanišiću i Simatoviću sudi se da su u ime MUP-a Srbije pripremali, obučavali i naoružavali paravojne srpske postrojbe u Hrvatskoj koje će beogradski režim malo kasnije gurnuti u rat.
Završne riječi
Ono što mi u Hrvatskoj zovemo paravojnim postrojbama - arkanovce, Crvene beretke, Škorpione i slične - za haaške tužitelje su specijalne jedinice pod kontrolom MUP-a Srbije, plaćane i opremane iz Beograda. Već 1992. svi oni su se prebacili u Bosnu i Hercegovinu, gdje njihovi tragovi sežu sve do Srebrenice i specijalne postrojbe Škorpioni koji su snimljeni kako likvidiraju zarobljene Bošnjake.
Jovici Stanišiću sudi se kao šefu SDB-a, na čijem je čelu bio do 1998. godine, a Frenkiju Simatoviću kao njegovu zamjeniku i prvom zapovjedniku Jedinice za specijalne operacije SDB-a, postrojbe koja će postati slavna pod zapovjedništvom Milorada Lukovića Legije nakon što su njezini pripadnici 2003. ubili premijera Srbije Zorana Đinđića. Simatoviću kao prvom zapovjedniku Crvenih beretki sudi se za zločine koje su počinili 1991. u Hrvatskoj, no on se brani da su beretke osnovane tek 1993.
Suđenje im završava ovaj tjedan iznošenjem završnih riječi Tužiteljstva i obrane, a do kraja godine očekuje se izricanje prvostupanjske presude. Stanišiću i Simatoviću sudi isti sudac koji je Antu Gotovinu osudio na 24 godine zatvora, Nizozemac Alphons Orie.
Optuženi su da su još u travnju 1991., prije izbijanja otvorenog rata u Hrvatskoj, pomogli osnivanje kampa za obuku paravojnih postrojbi u Golubiću kraj Knina te za obuku, podršku i opremanje niza paravojnih postrojbi (arkanovaca, Crvenih beretki, Škorpiona i drugih) koje su nasilnim incidentima izazivali rat širom Hrvatske.
Zato ih se tereti za ubojstva i protjerivanje Hrvata iz Dalja i Erduta, za pokolje kod Hrvatske Kostajnice, u selima Dubica, Baćin i Cerovljani, za masakr u Škabrnji i napad na Saborsko.
Haaško Tužiteljstvo tvrdi da je tajna služba MUP-a Srbije u Knin početkom 1991. poslala Kapetana Dragana, no Jovica Stanišić je tvrdio da ga je upoznao tek 2000.
Kapetan Dragan
I Frenki se branio da nema veze s pustolovnim Australcem rođenim kao Dragan Vasiljković: priznao je da je bio 1991. u Kninu, ali tvrdi da tamo nije bio radi priprema napada na hrvatske snage, nego je tajno pratio Kapetana Dragana! Međutim, Tužiteljstvo je u sudnici pokazalo videosnimku iz 1997. iz centra za obuku Državne bezbednosti u Kuli u Vojvodini, gdje se vidi kako Stanišić pripadnicima Crvenih beretki dodjeljuje odlikovanja za velik doprinos u ratovima u Hrvatskoj i BiH. Među onima koje je odlikovao bio je i Kapetan Dragan, s kojim se Stanišić srdačno izgrlio.
Obrani je najvažnije bilo pobiti izjavu Milana Babića, bivšeg lidera tzv. RSK koji je priznao zločine i pokajao se prije nego što se ubio u haaškoj ćeliji. Babić je na suđenju Miloševiću svjedočio kako je Milošević s jedne strane kontrolirao pobunjene Srbe u Hrvatskoj preko JNA, a s druge preko SDB-a Srbije i Jovice Stanišića koji je pod kontrolom imao dobrovoljačke jedinice.