Nešto s tom matematikom u Hrvatskoj ne štima: ljudi sjede po kafićima, lijepo su odjeveni, voze solidne automobile, a znam kakve su im plaće. Kopkao me taj rascjep između stvarnih prihoda i nestvarne potrošnje. I kad sam te svoje dvojbe izgovorila naglas pred svojim mentorom na fakultetu u Lundu, odmah mi je rekao - to su doznake iz inozemstva, istraži ih.
Otkrila sam da klasični gastarbajter, siromašak iz ruralnih sredina koji ide trbuhom za kruhom i radi težačke poslove, više ne postoji. I da je Hrvatska po tome posebna. Te doznake imaju važnu ulogu u ekonomiji zemlje. Podaci Svjetske banke pokazuju kako je u posljednjih deset godina pomoć dijaspore članovima svoje obitelji u matici zemlji narasla dvostruko i sa 641 milijuna američkih dolara iz 2000. nabujala je na 1,378 milijardi američkih dolara. A to Hrvatsku svrstava u top deset zemalja koje se mogu pohvaliti izdašnom i nezaboravnom dijasporom.”
Najjači investitor
Tako Adela Poprženović, rođena u Bosni i Hercegovini, raseljena ratom najprije u Hrvatsku potom u Švedsku, gdje je na prestižnom Lundu stekla diplomu ekonomistice, govori o svom znanstvenom istraživanju o doznakama iz inozemstva. Zapravo - žubori kroz telefonsku slušalicu, nižući podatke o onome što se među ekonomistima zovu novčani transferi iz inozemstva, a među pukom - pomoć bogate rodbine, otkrivajući usput kako je njezin materinji jezik u posljednjih dvadeset godina izbjeglištva snažno poprimio strani akcent. Rad je naslovljen “Remittances and income inequality in Croatia”, Adela ga je napisala 2007. godine.
Njezin rad mogao bi poslužiti i kao zorna ilustracija svježih preliminarnih podataka Svjetske banke 1,4 milijarde dolara transfera dijaspore. Ti su podaci Hrvatima otkrili da je dijaspora najjači strani investitor u Hrvatskoj, veći od stranih ulagača koji su uložili 1,25 milijardi eura. Dijaspora ulaže u Hrvatsku gotovo dvostruko više od austrijskih investitora koji su prema podacima najveći ulagači u Hrvatsku.
Sama Adela imala je sasvim osobne i profesionalne razloge da uroni u temu doznaka i transfera. Kao trinaestogodišnja curica, rodom iz Novog Travnika, s obitelji se sklonila od rata u Bosni i Hercegovini u hrvatsko selo Bošnjaci. Ali i tamo ju je dočekao ratni nemir i neizvjesnost pa s majkom odlazi u Malmö kod ujaka.
Pomoć iz dijaspore
Na svojoj je koži kao djevojčica osjetila što znači primati pomoć iz dijaspore, ali danas je ona ta koja je promijenila smjer doznaka prema članovima svoje obitelji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini… Obitelji su se oporavile nakon rata pa doznake više ne putuju tako često kao prije, ali u Adelinu memoriju nepovratno su urezane kao metafora spasa, čamca za spašavanje. U Švedskoj je završila ekonomiju. Izbjeglički status u njezinim nježnim godinama senzibilizirao ju je za probleme emigranata pa je nakon fakulteta nekoliko godina radila u Landskrona u kojemu emigranti čine četvrtinu stanovništva, na projektu smanjenja segregacije.
Švedsku danas smatra svojim domom. Nada se da će se vratiti za šest mjeseci s privremenog rada u Gruziji, gdje vodi tim od 25 ljudi u mirovnoj misiji Europske unije i odgovorna je za promatranje i nadgledanje granice između Gruzije i Južne Osetije u ime švedskog Ministarstva vanjskih poslova.
Unatoč tome što voli Švedsku i život koji joj ona pruža, glava i misli ostale su okrenute prema zemlji iz koje je potekla. I diplomski rad posvetila je ekonomskoj integraciji Hrvatske u EU prije ulaska u EU, otkriva Adela i priča: “I nakon diplomskog htjela sam se baviti svojom zemljom, temom Balkana, otišla sam mentoru i rekla mu kako se ne mogu načuditi, svaki put kad se vratim u Hrvatsku, kako ljudi dobro žive, a znam da taj standard nije proporcionalan njihovim stvarnim prihodima. Njemu se ideja da istražim te disproporcije dopala. Dobila sam dvomjesečnu stipendiju da prikupim statističke podatke za istraživanje u Hrvatskoj doznaka iz inozemstva, ili, kako se to stručno zove, novčane pošiljke iz inozemstva. To su pošiljke Hrvata zaposlenih u inozemstvu, emigrantski transferi, novac koji dolazi iz inozemstva u Hrvatsku kroz oficijelne kanale, banke. Prava statistika ostaje nepoznanica jer nema kontrole onih koji novac šalju neslužbenim kanalima. Te dotacije, sponzorstva, transferi, kako hoćete, čine gotovo četiri posto bruto domaćeg proizvoda - to je službena statistika, ali siva zona ostaje nevidljiva - mnogima je lakše slati po ujaku novac, ili ponijeti sami baki, stricu, tetki…”
(...)