Najsretniji nesretni čovjek koji je ikada živio ili The luckiest unlucky man to ever live naziv je trominutnog animiranog filma koji je na YouTubeu objavljen 1. svibnja. U tjedan dana je “najsretnijeg čovjeka“ vidjelo oko 850 tisuća ljudi. Filmić je izradila i postavila njujorška tvrtka This & That Visuals koja na You Tubeu povremeno objavljuje kratke animirane filmove. Očito se ovim Amerikancima posrećilo s objavom “Najsretnijeg čovjeka” jer je njihov dotad najgledaniji filmić pogledalo samo šest tisuća ljudi.
I sve to ne bi bila neka vijest da glavni junak filma nije Hrvat Frano Selak koji nije imao pojma da je netko snimio i objavio film o neobičnim epizodama iz njegova života.
- Amerikanci nemaju pojma. Stavili su mi brkove i sve moje nezgode izmiješali. Možda će zaraditi velike pare, a ja živim od mirovine. Barem da mi pošalju tisuću dolara pa da imam nešto od toga - kaže Frano te objašnjava kako je zatražio pravnu pomoć i kako će ih sigurno tužiti.
Biti “najsretniji čovjek na svijetu“, kako već godinama zovu Franu, nije nimalo lako. Njegovoj šestoj supruzi Katarini, koja s Franom živi u njihovu petrinjskom domu, novinari su se popeli navrh glave pa je nismo niti vidjeli jer je “imala nekog neodgodivog posla u gradu”.
- Svi dođu, inkomodiraju nas, slikaju, snimaju i odu kući, a novca nigdje - pomalo gunđa Frano. - Jedino sam zaradio deset tisuća dolara od Australaca. Prije nekoliko godina zvali su me da dođem u Australiju i snimim reklamu za nekakav čips. A kako sam morao letjeti avionom iz kojega sam već jednom ispao, rekao sam da nema šanse da idem tamo. Onda su oni došli u Petrinju, snimali me dva dana, bacali iz helikoptera na plast sijena kako bi rekonstruirali jednu od mojih zgoda, a ja sam tada zamrzio čips jer sam ga se najeo za cijeli život. Nešto su mi platili neki Japanci, čini mi se 300 eura, a HTV mi je za dokumentarni film u kojemu pričam o onome što se događalo u životu platio 4000 kuna. Nisu baš neki novci i još sam se nahodao po bankama da otvorim posebni žiroračun.
Onako usput, naš sugovornik, čiji je život satkan od nevjerojatnih nezgoda sa sretnim završetkom, napominje da je prije dva mjeseca imao srčani udar zbog kojega je odležao 18 dana u sisačkoj bolnici. Nekim se čudom zatekao baš u blizini bolnice kada ga je počelo boljeti u prsima, a lice mu već počelo dobivati plavu boju. Zapravo se čudom može nazvati cijeli život profesora glazbe s dvije završene glazbene akademije, vojne i one “civilne”, a toliko se toga dogodilo da brojni svjetski mediji ne znaju koliko je zapravo tih čuda: pet, šest ili više.
Namjerno nismo napisali da je Frano rođeni Dubrovčanin jer je rođen u čamcu. Točnije, u očevoj ribarskoj barci koja se nalazila na moru između Dubrovnika i otočića Lokrum. Kako je majka Slavica bila u sedmome mjesecu trudnoće, krenula je barkom s Franinim ocem Martinom u ribolov prema Lokrumu. Uhvatili su je trudovi i uz suprugovu pomoć rodio se Frane.
Otac je ribarskim nožem prerezao pupkovinu i bebu okupao u moru. Bilo je to 1929. kada nije bilo inkubatora za prerano rođenu djecu pa se Frano šali na svoj račun govoreći da su takva djeca obično imala “probleme u glavi”, ali njega je to zaobišlo. Kao dječačić sa samo 11 mjeseci života imao je problema s crijevima. Liječnici su mislili da mu nema spasa i da će umrijeti, no njegova je majka skinula njegovu košuljicu i otrčala u crkvu. Tamo se za Franin život molila svetoj maloj Tereziji ispred njezina kipa, a djetetovu su košuljicu blagoslovili svećenici. Vratila se u bolnicu, Frani odjenula košuljicu, liječnici su mu dali jaku injekciju kalcij bromata i vratio se u život. S 11 godina Frano je gotovo oslijepio, opet se majka molila istoj svetici, pomogle su i trave koje su brale časne sestre i stavljale ih na Franine oči. Frano je ozdravio i kaže da su to ona čuda o kojima je rijetko govorio.
Frano je kao profesor glazbe često mijenjao gradove u kojima je radio pa je dio života proveo u Modriči u BiH. Školski izlet u Odžak 1957. pretvorio se u noćnu moru za Franu i vozača Ahmeta.
- Bogu hvala da smo djecu ostavili u Odžaku pa smo u autobusu bili samo vozač i ja - prisjeća se. - Išli smo prema Modriči s namjerom da popijemo još jednu “putnu”, a Ahmet je bio poznat po tome što ne sjeda za volan bez pola litre rakije u sebi. No, vozio je bez greške. Na jednom smo zavoju, umjesto udesno, išli ravno iako je Ahmet okretao volan. Udarili smo i probili ogradu mosta te pali u rijeku Bosnu. Srećom, na tome mjestu rijeka nije duboka pa se nismo udavili. Sjećam se scene kako Ahmet i ja stojimo u rijeci, a on u rukama i dalje drži volan. Imao sam par sitnih ogrebotina, ali nikakve ozbiljne ozljede.
Već sljedeće godine Frano preživljava i drugu veliku nezgodu. Bio je jedan od putnika u vlaku Sarajevo - Dubrovnik. Vozio se u nekada popularnom “Ćiri“ s jednom bakicom u kupeu kada je golema stijena zbog nevremena pala na tračnice i vlak je iskočio iz šina u hladnu Neretvu. Voda je počela ulaziti u vagone.
- Nikad nisam govorio da sam hrabar - kaže. - Prije ću reći da sam kukavica i da sam se strašno uplašio. Bilo mi je žao i te bakice, majke moga prijatelja iz Stona. Nekako sam razbio prozorsko staklo i voda je uletjela u vagon. Uhvatio sam nekako bakicu i uspjeli smo isplivati na površinu. Jednom sam rukom plivao, a drugom držao bakicu dok nisam osjetio nečije ruke koje su nas izvukle na sigurno. Bili su to mještani Grabovca, sela blizu Jablanice gdje se dogodila nesreća.
Kada mu se 1962. majka u Rijeci teško razboljela, radio je u daruvarskoj školi te je odlučio iz Zagreba u Rijeku odletjeti avionom. Prvi put u životu.
- Računao sam da sam preživio nesreće u autobusu i vlaku pa valjda se neće ništa dogoditi u avionu.
Naravno da je došlo do najnevjerojatnije nesreće u kojoj je opet izvukao živu glavu. Ukrcao se u avion DC 8 na tadašnjem aerodromu u Lučkom. Prije 50-ak i više godina ni riječki aerodrom nije bio na Krku, nego na Grobničkom polju. No, do Rijeke nije stigao. Kada je avion poletio, sjedio je u samom repu aviona, pokraj vrata za izlaz u slučaju nužde i malog bifea odakle su stjuardese nosile osvježenje za putnike. Frani je za oko zapela prelijepa stjuardesa Rozika iz Futoga u Vojvodini. On je odvezao pojas, ustao i razgovarao s Rozikom nekoliko minuta kada su čuli strahovit udarac. Nakon tri dana provedenih u šok-sobi Traumatološke klinike u Zagrebu doznao je što se dogodilo.
- Ispričali su mi liječnici, a i čitao sam u tadašnjem Vjesniku u srijedu da je avion udario u planinu i da su poginuli svi članovi posade i putnici, 20-ak ljudi. Preživjeli smo lijepa Rozika i ja. Nakon udarca aviona u brdo Rozika je izletjela kroz vrata na repu aviona, a potom je zrak i mene povukao. Rozika se zaplela o grane neke jele ili bora pa su je, gotovo neozlijeđenu, pomoću vojnih helikoptera skinuli, a ja sam se zabio u golemi plast sijena pokraj nekog sela u blizini Čabra u Gorskom kotaru. Istragom su ustanovili da sam preživio pad iz aviona s 800 metara visine. Nisam imao nikakve prijelome ni ozbiljnije ozljede.
Poslije ovog pada, u koji je gotovo nemoguće povjerovati, Rozika i Frano su nekoliko godina bili u izuzetno dobrim odnosima jer su vjerovali da ih je ova sreća u nesreći sudbinski vezala. Kasnije nesreće su nekako pale u sjenu ovog pada iz aviona. Tako je Frano dva puta u posljednji trenutak izbjegao smrt vozeći se u svojoj Ladi koja se prvo zapalila u vožnji, a drugi put zapalila i eksplodirala. On je na vrijeme zaustavio automobil i pobjegao te opet prošao bez ozljeda. Zatim je na serpentinama prema Karlobagu prije 19 godina njegov automobil udario UNPROFOR-ov kamion. Zapravo se prikolica prepriječila na cesti i udarila u Franin auto koji se strovalio u ponor od 150 metara. Frano je ispao iz auta jer se od pada iz aviona zarekao da se više nikad neće vezati pa je ostao visjeti između drveta i stijene iznad ponora.
I ovaj je automobil eksplodirao i izgorio, a Franu su, dobro natučenog, izvukli vatrogasci i policajci.
No, u lipnju 2002. Frano je pogodio sedmicu na lotu i dobio sedam milijuna kuna.
- Šest milijuna i četiristo tisuća kuna - ispravlja. - Toliko je meni ostalo kada je država uzela porez.
Frano je kupio kuću u Petrinji i sagradio kapelicu posvećenu Majci Božjoj kojoj zahvaljuje na spasu iz svih situacija koje su mu donijele naziv “najsretnijeg čovjeka na svijetu”. Dvanaest godina kasnije, dok čeka 85. rođendan, priznaje da živi od mirovine koja iznosi nešto više od 3000 kuna. I dok se pitate kako čovjek uspije potrošiti 6,400.000 kuna za 12 godina, Frano priznaje da baš i nema trgovačkog duha. Svima je posuđivao novac, ali mu nisu vratili, kupio je 25(!) automobila prijateljima, kumovima, rodbini i poznanicima. Ljudima je kupovao krave i namještaje, instrumente čitavim orkestrima... Od većih investicija kupio je kuću u Senju za 120 tisuća eura, a prodao je za 70 tisuća eura. Dva apartmana na Čiovu kupio je za 100 tisuća eura, a kada je shvatio da uopće nemaju prozora, prodao ih za 30 tisuća eura...
I ostaje pitanje s početka priče na koje ni Frano nije znao odgovoriti: je li on doista najsretniji čovjek na svijetu?