Divna je šaptačica. Divna Borčić. Rođena je u Tučepima, uz more. Nikad nije željela postati glumica i nije. Nikad nije ni zamišljala da će postati šaptačica, a postala je. Studirala je književnost u Zagrebu. Udala se za glumca Davora Borčića, rodila kćer Barbaru i sina Ivana. Ima tri mačke s kojima živi: Žužu, Njoka i Roka. Imala ih je četiri, ali je vođa te male ekipe, Mućo Kužina, umro. Ima njegovu sliku. Škola za kazališne šaptačice ne postoji. Ipak, ima ih, ali sve manje i manje... 38 godina bila je šaptačica. Svakodnevno, na probama i na predstavama. Najprije u onoj rupi nasred pozornice, kasnije sa strane, iza zavjese. Njoj publika ne plješće. Zapravo, ne vidi ju. Ne zna ni da postoji.
Gdje ste vi za vrijeme predstave?
- Nema više one školjke sa zaslonom nasred pozornice pa šaptačica u njoj stoji, ispod glumaca. Ja sam sada sa strane, na sceni, u prvom portalu. S jedne ili druge strane. Bitno je da me glumac vidi, on me traži, ako zapne s tekstom. Ako ima neki glumac kojeg treba ‘paziti’, stojim što bliže njemu. Publika me ne vidi.
Niti čuje?
- Nadam se... Imam papuče i crnu kutu kako me se ne bi vidjelo. Ali ne uvijek. Obično sam uredno, privatno obučena. Kad je Magelli radio 1992. u HNK ‘Impresario iz Smirne’ Carla Goldonija, pitao me hoću li se pojaviti na sceni, kao šaptačica. Rekla sam da, ali normalno obučena, ne u kostimu. Ne mogu glumiti šaptačicu, mogu biti šaptačica. Ima u meni nešto što me blokira. Ne znam biti glumica. Izišla sam na pozornicu sa svojom knjigom tekstova, Mujica Nadarević me predstavio... kao šaptačicu.
Neke predstave i tekstove volite, neke ne?
- Drag mi je Krleža. I Ibsen. Cijenim riječ u kazalištu. Ja vam više nisam za ovo moderno kazalište. Danas su ‘SMS predstave’. Uopće više nije važna riječ. A, kazalište je - riječ. Mislim da sam ušla u ‘zadnji vagon’ klasičnog kazališta...
I iskočila iz njega...
- Jesam. 38 godina sam šaptala. Dramaturzi su postali, manje-više, kirurzi. Režu, izbacuju dijelove teksta, kroje neki svoj svijet. U zadnje vrijeme je nastalo da riječ nije ni važna. A, najstrašnije je da se više i ne pazi kako se govori.
Zar nema fonetičara u kazalištima?
- Imali su prije stručnjake. Bila je sjajna Đurđa Škavić. Ona je jedina koja za to brine, ali je uvijek pozovu prekasno... tek reda radi...
Nikad niste željeli biti glumica?
- Apsolutno ne. Nikad mi to nije palo na pamet. Nemam taj poriv. Ali, ja sam oduvijek bila fascinirana kazalištem kao pojavom, kao medijem. Za biti glumac nije najvažnije imati talent, broj jedan je - to htjeti.
Izlazak pred publiku...
- Za glumca je uvijek stresan. To znam. Taj stres može nadvladati samo to htijenje - biti glumac. Potreba biti glumac. Dobar ili loš, ali glumac.
Vi ste izvrsna šaptačica...
- Ja sam zaista dobar šaptač.
Po čemu to vi znate?
- Jer je to moja ljubav. Nije to navika niti rutina.
Kako ste, zapravo, upali u sve to?
- Slavio je jedan mladi glumac rođendan. Ja na studiju, treća godina. Otišli mi djevojke na proslavu i ja se zaljubila u njega. Postao je kasnije moj muž. Davor Borčić. Imamo Barbaru i Ivana.
Bili ste mladi, lijepi....
- Ma. Nisam nikad bila lijepa. Ali, zanimljiva, jesam. Znam. Onda je šaptačica iz ZKM dobila bolji posao u Saboru ili Vladi i otišla. Miško Polanec mi je potom rekao: zašto ti ne bi bila šaptačica? Rekla sam – ne.
Šaptačica, sufler, žensko je zanimanje?
- Rijetko muško. Uglavnom žensko zanimanje. No, dobro. Par dana kasnije sam prihvatila i postala šaptačica. Uživala u tome. I, trebala mi je lova. Bili smo podstanari... Ukratko, dobila sam ono što sam i, nesvjesno, tražila. Teatar. A mislila da ću biti advokat. Ili psiholog.
Pa, šaptačica i jest - psiholog.
- Točno. Šaptačica je i psiholog, a i psihijatar, nerijetko. Glumci su čudna bića. Iako, od mene se nije tražilo da budem i psiholog. Glumci su vezani za tog skrivenog partnera, šaptača. Jako.
Ozbiljno?
- Neki su vam draži, neki manje. Ali svima moram pomoći. Neki su teške osobe, neki su nesigurni, neki su genijalni... neki ne pamte, neki su slabo spavali... To je beskrajno zanimljiv svijet koji nitko ne poznaje osim šaptačice. Zaista. Evo, uzbudila sam se...
Na predstavi vi stvarno šapćete?
- Ne. Ne bi me glumci čuli. Govorim tiše, ali ne šapćem. Koji put me, valjda, čuju i u gledalištu, možda u prvom i drugom redu partera. Što da radim? Show must go on.
Samozatajni ste?
- Ne znam. Ako jesam, to mi ne smeta. Ja, šaptačica, ništa ne tražim, samo dobivam. Sretna sam time. Meni je bitno da sam prisutna. I koncentrirana. Ne mogu vam to točno opisati.
Kakva je atmosfera u kazalištu?
- Sve lošija i lošija.
Zbog novca?
- Paaa, mislim da je novac, u konačnici, vrlo važan. Nema novca. Ima zavisti...
Glumci su normalne osobe?
- Kako tko. U najvećem broju možda i nisu. Muči ih taština. Što je bolji glumac, to je bolji čovjek. Zadovoljniji je. Savršen je bio Fabijan Šovagović. Ja sam Dalmatinka, to su mi korijeni... ali uz Fabijana sam zavoljela Slavoniju. Postala sam i Slavonka. Razumijem njihovu dušu. Šapćem njihovoj duši. To je čudesna veza.
Koliko dugo pripremate predstavu?
- Mjesec dana, svakodnevno. Koji put i dulje. Prvo radimo za stolom, s jezičnim savjetnikom. Ispravljamo akcente, kratimo tekst, ako treba. Zatim krećemo u prostor. Očekuje se da glumac nauči tekst što prije. Oni na te prve ‘aranžirke’ dođu izbezumljeni na pozornicu, kao ovce. Čitaju tekst. Na glas, naravno. Ja ne sjedim. S glumcima sam na sceni. Kud oni, tud i ja. Imamo zajednički mizanscen. Ja im oslobađam ruke, od papira koji drže, govoreći - slušajte mene. Netko nauči tekst vrlo brzo. Alma Prica, na primjer. Užasno je precizna, ne voli improvizacije. A, nekim glumcima govorim rečenicu po rečenicu. Tako uče.
Kako vaše tijelo prihvaća te napore?
- Otišla sam nedavno u mirovinu. To je naporno za srce. Govoriti, govoriti, govoriti. Glumac, čim dođe na scenu, počinje stvarati jedan krug oko sebe samoga. To je neka aura stanja i raspoloženja. A, ja sam - civilna osoba, nisam mu partner. Imam tekst u rukama, ne trudim se da ga znam napamet, jer ne trebam. Ja moram ući u tu njegovu auru. Intonacijom glasa, žestinom, tišinom, tugom. Sve se to može glasom postići.
Ponašate se kao glumica?
- Na neki način - da. Hvala Bogu da nisam, ne bih to izdržala. Jedan mladi glumac je bio disleksičar, govorim o probi ‘Glembajevih’, igrao je Pubu. Teško je učio. Krležine rečenice su duge... Stajala sam i logično izgovarala Krležinu rečenicu. E, tu je vidljivo da između savršeno logično izgovorene piščeve misli i prvog stupnja glume - gotovo nema razlike. Tek kasnije, glumac ‘oboji’ tu rečenicu. Neki glumci to rade genijalno. Neki glumci mogu izgovoriti bilo što pa ispadne fantastično. Imaju vlastitu karizmu. Rijetki, jasno. Dajte Gregureviću ili Šovagoviću ili Dvorniku ili Vidoviću pa ćete razumjeti o čemu govorim. Imaju pokriće, genijalni su.
Kako su mama i tata reagirali na vašu profesiju šaptačice?
- Haahaaa... Ja sam došla sa sela, iz Tučepa. Imam još tri brata. Otac je rekao da mene, žensko dijete, treba maknuti u grad. Zahvalna sam mu. Tata je bio službenik, a mama kućanica, što je tada bilo tipično za dalmatinsko selo. Nemam nikakvo umjetničko naslijeđe. Otac je, jedino, puno čitao. Bio je dugo u Americi pa u Australiji. Radio. Kako su reagirali? Nije im bilo sasvim jasno što je to kazalište...
Imate li i vi tremu?
- Svi imamo tremu pred premijeru. To je uvjetni refleks.
Znate na koja mjesta u predstavi treba paziti? Kritične točke?
- Da. Ja ih obilježim. To to spoznam već na probama. Radim na svakoj probi. Bitno mi je to. Ima u glumaca koji mi kažu: pripazi mi na ovo mjesto. Znaju da bi mogli zakazati. Glumac zna da ga šaptač stalno gleda. Ja pak znam da ga moram stalno gledati. Ima situacija da mu samo kimnem glavom... kad je sve u redu. Nema toga glumca koji me neće pogledati kad izvali neki ‘štos’, koji je uvježban. Ako je dobro izveo, ja se samo nasmijem. To mu je dovoljno.
Vi ste mu najvažniji gledatelj?
- Ja sam mu stalni gledatelj. U to je siguran. Govorim o psihologiji glumca. Kad završi glumčeva scena, on izlazi i dotrči do mene. Kako je bilo? pita me. Traži moj komentar. Nije ga briga što ja i dalje gledam druge glumce... jer, predstava je u tijeku. Oni na sceni, kad vide da ih ja, možda, taj trenutak ne gledam, onda - puknu. To im jako zasmeta.
Rođeni ste baš u Tučepima?
- Ne. U El Shattu. U zbjegu, izbjegličkom logoru. U pijesku sam rođena.
Na predstavi niste usredotočeni samo na jednog glumca?
- Naravno da nisam. Ja sam koncentrirana na svakog glumca. Ja imam svrhu u predstavi. I danas, kad dođem u HNK ili Gavellu ili ZKM ljudi su veseli što me vide, makar više ne radim. To je čestitka umijeću. Sad sam daleko od kazališta, da parafraziram Mirka Kovača, ja sam ‘vrijeme koje se udaljava’. I kazalište se udaljava od mene. Iako, ja redovito idem gledati gotovo sve predstave. Kazalište je, za mene, veličanstveno. Kazalište je magija. Potom se opet vratim Žuži, Njoku i Roku... mojim mačićima.
Ne zamjerate ništa kazalištu?
- Volim ga čak i kad mu nešto zamjeram. Ipak, zamjeram mu: zašto ti, kazalište, nisi više onakvo kakvim te ja pamtim?
Zavidite glumcima?
- Znate glumac glumcu, glumica glumici ponekad zavidi na ulozi. Ja tako nešto nemam. Ja uživam. Meni nitko ne zavidi, niti ja ikome.
Vaš HNK sad nema šaptačicu?
- Ima šaptačicu koje je inspicijent. Radi jedno i drugo.
Moguće je raditi te dvije stvari istovremeno?
- Jako teško. Ali, uštedjeli su... Gavella ima šaptača, ZKM nema... Čehov je pisao o ulozi šaptača u teatru. Bečko nacionalno kazalište ima šaptača, Old Vic u Londonu nema. Šaptačice odumiru. Ja odumirem.
Bili ste bajoslovno plaćeni?
- Ne, zaista nisam. Haaahaaa... To uopće nije važno. Da imam novca, da dobijem na lotu, koji ne igram, ja bih dala veliki dio kazalištu...
I kazalištu...
- Vjerujem. Znate, da ne moram raditi ja bih bila šaptačica i besplatno. Za gušt. Uživam, a oni me još i plaćaju...
Začudit ćete se, ali ja sam mislio da je šaptačica - tužan posao...
- Niste u krivu. To jest tužan posao. Dobro ste mislili.
???
- Imam jednu kolegicu koja se izmiče tom poslu, a to joj je zadatak. To je tužno. Tužno je kad radiš posao koji ne voliš. Ako ideš na posao pa jedva čekaš da završi... tužno je. Ja sam se uvijek radovala ići na posao. Imate pravo, mnogi ne vole imati ulogu šaptačice. A, razgovori u teatru su tako plemeniti, kreativni, pametni. Ja sam, dakle, izuzetak.
Kako glumci pamte?
- Svaki drugačije. Milan Pleština izvrsno pamti. On dolazi potpuno spreman već i na probu. I mnogi drugi. Nekim glumcima šaptačica - smeta. Najbolje se pamti na probama u prostoru, na pozornici, uz mizanscen. Glumac pamti često baš prema tome gdje je na sceni. Hoda li, stoji, sjedi, leži... viče, pjeva...
Koliko ste dramskih predstava odšaptali?
- Oooo, pa puno. 38 godina...
Tisuću?
- Moguće.
* Koliko ima šaptačica u Hrvatskoj?
- Koliko ima teatara?
128, to mi je rekao Dolenčić, prošlog tjedna.
- Jel’? Nisam to znala. A, ne znam ni koliko ima šaptača i šaptačica. Nemamo udrugu. S Dolenčićem sam radila u Gavelli, ali sam otišla na bolju plaću u HNK. Ljutio se zato na mene. Sedlar je bio direktor pa me zvao u Veliko kazalište. Žorž Paro je radio ‘Osmana’, Gundulićevog. Trebali su šaptačicu... Blizak mi je taj Gundulićev govor. Mi, u Tučepima, ne pripadamo čakavcima ‘ka’ Split’, nego govorimo slično kao Dubrovčani. Govorimo jedan podbiokovski dijalekt. Lijep.
Što biste učinili kad bi se glumac zaista blokirao?
- Rekla bih mu rečenicu glasno, bez kompleksa. To tako ide. Nema druge. Može se čovjek blokirati. Jedanput sam čak izašla van na scenu... Igrali smo ‘Hasanaginicu’ koju je Mustafa preradio. Jedna glumica se razboljela. Bilo je to u HNK, jutarnja predstava za mlade. Zamolili su me da izađem i čitam njene šlagvorte. Tako je i bilo, ali nisam bila kostimirana. Stajala sam u jednom kantunu i govorila... Moram vam reći da je feed back bio fantastičan, jer su djeca otkrila jednu od tajni kazališta. Šaptačicu.
Vaše ime je na programu?
- Je. Predzadnje.
Dobijete cvijet nakon premijere?
- Dobijem. Od glumaca. A, netko mi ne veli ni – hvala...
Glumci uživaju u sebi?
- Pa, tašti su. Imaju jaki ego. Inače se ne bi bavili time... To je komplicirano zanimanje. Moraš podnijeti probe kako bi iz sebe izvukao sve kako bi postao - drugi. Teško je. Zašto bi netko želio biti netko drugi? To može znati samo glumac, a možda ni on...
Zovu li vas kazališta?
- Ne. Ne zovu. Ali, idem i danas u kazalište. Plješćem kao luda. Glumcima.
Živite s tri mačke...
- Mačke su divne. One su ponosni robovi, kako kaže Igor Mandić. Gorde su. Prije tjedan dana mi je umro najstariji mačak, Mućo Kužina.
Proveli ste život - iza zavjese.
- Jesam. Iza lijepe zavjese.