Poslije jedne televizijske emisije Šeks i ja ostali smo u Intim baru, neuglednom kafiću na Prisavlju, gdje se, na sjevernoj porti, okuplja radni narod. Bio je u svečarskom raspoloženju, povišen ali trijezan, jer smo nastupali na godišnjicu proglašenja hrvatske države koju opravdano smatra svojim kumčetom - on je u Saboru 8. listopada 1991. pročitao rezoluciju o neovisnosti. Razgovarali smo dva sata jer mu dugo treba da formira rečenicu, ali čovjek je intreligentan i nije sasvim površan, kao 90 posto domaćih političkih kadrova.
U tom času Šeks više nije bio politički osobito važan. Još ga je Sanader pustio niz vodu kad je dao uhapsiti Glavaša, pa se Šeks našao u mučnoj ulozi da kao šef Kriznog štaba Slavonije svjedoči o zločinima što su se događali pod njihovim prozorima. Glavaš je imao ured na prvom katu i dobio je deset godina, a Šeks, koji je bio na drugom, prošao je lišo, ali se pritom vidjelo koliko predsjednik stranke i Vlade drži do njegova ugleda. Sanader ga je zatim s mjesta predsjednika Sabora rokirao za potpredsjednika (a barba Luku iz svoga “kabineta u konobi” promovirao u šefa Sabora). Tako se nije morao crvenjeti u Bruxellesu i objašnjavati zašto suđenje Glavašu, započeto u Osijeku, ne napreduje, kao da netko iz pozadine opstruira sudstvo. Jer, Šeks je u hrvatskom pravosuđu, zna se, bio sve osim ministra pravosuđa.
Neodlučni Franjo Tuđman
Takav pad iz milosti na niži oblak na nebeskom svodu u politici se ne da preživjeti. Ako te ne cijene, nitko te se ne boji. A on je uklonjen drugi put s mjesta predsjednika Sabora - prvi put to mu je učinio sam Tuđman zaključivši da Šeks igra neku svoju igru s Glavašem koji se udružio s pijancima i desničarima iz prvog saziva Sabora, s revolucionarnom “montanjom”, koja je digla galamu da je Franjo nedovoljno odlučan oko ratne politike “finalnog rješenja” srpskog i svih ostalih pitanja.
Nisu oni sami po sebi bili toliko opasni, nego je stanje na frontovima bilo loše, a ulice pune gulamfera s dugim cijevima ustrojenim u neke zasebne vojske, okupljenih u kohorte bivših udbaških drukera iz emigracije, koji su se pokušavali prošvercati kao ultraši. A što je najgore, i Manolić se iznenada odmetnuo shvativši da ga Tuđman preko Šuška i njegovih pokušava zaobići. Tuđman se, zapravo, htio riješiti svih koji sputavaju njegovu državničku kreativnost. Naročito onih koji su mu pomogli da dođe na vlast. Tako je i Šeks dobio kopito - otišao je na nižu funkciju u pravosuđe.
Znači, pod Sanaderom se ponovilo isto, u još goroj formi. Nije, dakle, usud, nego karakter - Šeks se uvijek pokušava insinuirati kao siva eminencija, dokazati da je vješt i pametniji od svih, a to je najopasnija pozicija na dvoru. Ne trpi to ni kamarila, a ni političko vrhovno biće kojemu svi služe. Sanadera je, nezahvalnika, progurao na konvenciji stranke kao beznačajnog, kompromisnog kandidata samo da zaustavi smrtnog neprijatelja Ivića Pašalića.
foto: Goran Mehkek / EPH
Mudro je zaključio da sam ne bi prošao jer ipak nije liderska figura, nego “second banana”, operativac iz sjene, dok Mate Granić i Nikica Valentić ni uz veću prominenciju ne bi mogli mobilizirati desničare, bez kojih u HDZ-u naprosto ne ide. Zbog toga je odradio za Sanadera, koji je djelovao kao naivac, pa će mu valjda trebati pomoć iskusnog političara. Neće. U sebe smrtno zaljubljen, ljudima bi se poslužio pa ih odbacio kao vlažne maramice.
Uvreda lideru
Šeks je kao zombi - nikad nije sasvim mrtav. Tako se opet vratio s Jadrankom Kosor. Ona se na nj oslonila jer je znala da je teško zlopamtilo i da će joj biti od koristi dok Sanadera bude trebalo držati pod kontrolom. Ovaj je odstupio, ali se nije povukao, nego je neprestano burgijao po novinama i okupljao svoje dalmatinske klape. Šeks je dežurao kao stranački vatrogasac. Smirivao je, prijetio, razvodnjavao, taktizirao… No, čim je došao Karamarko, bio je kraj, njemu te usluge nisu bile potrebne. Šeks nije nipošto pripadao onima koji su Tomu podržavali, iako se nije pridružio ni protivnicima, sljedbi koja je htjela ovladati strankom u dosluhu s Pašalićem, Žužulom i ostalim suputničkim centralama - i u zoni sumraka, naime, postoje džepovi mrklog mraka.
Ali, u strankama se neutralnost tretira kao nelojalnost i, što je još gore, kao uvreda lideru u kojega se nisi zaljubio na prvi pogled. Tako da je naposljetku Šeks, kad smo pili kavu u Intim baru i ostali zadnji, već bio polupenzioner, ono što se u Americi zove “elder statesman”, a kod nas, u civilizaciji bez memorije, “stari gnjavator”. No, upravo takvi ljudi znaju najviše i zadatak je novinara, osobito onih koji već i sami ulaze u tu poznu fazu sveznanja, da rekonstruiraju cijelu sliku. Potrebno ti je puno strpljenja i slonovsko pamćenje. Kolacioniraš podatke iz takvih razgovora koje s upućenima, kako se već ukaže prilika, vodiš u razmaku od nekoliko godina…
U Intim baru Šeks mi je ispričao svoju “legendu”. To je pikarski roman o osnivanju hrvatske države i njegovoj vlastitoj ulozi u tom zapletu.
Pretpovijest znamo - Šeks je asimilirani slavonski Nijemac koji je išao na radne akcije u Beograd, a 1963. se upisao u Partiju jer se obitelj “revolucionarnog obućara”, teške osječke sirotinje, pokušavala integrirati i pronaći svoje mjesto u razdoblju “obnove i izgradnje”. Završio je pravo i zaposlio se u tužilaštvu. Kad je počela Savkina liberalizacija pa se činilo da Udba više neće odlučivati o svemu, Šeks se priključio i otvorio istragu o nekoj “drugarici Seki” koja je pisma s pošte svaki dan nosila na provjeru u Službu državne sigurnosti. Tu je onda nagrabusio, izbacili su ga iz Partije, iz tužilaštva i iz advokatske komore, pa se jedva opet ubacio, na prevaru, preko srpske komore u Šidu. Pozivali su ga na “informativne razgovore” u osječki SDS, gdje je radio Josip Perković i otvorili mu dossier “Sova”.
Žalili su se da je prilikom ispitivanja nekooperativan, da ih mulja. Zato nije skrivao što misli na sesijama po birtijama, pa je u jednom buffetu u koji su poslije posla navraćali podoficiri na odvratno predratno Osječko pivo mrtav pijan kod pisaoara otvorio dušu. Neki Stevan Mokranjac, lokalni dojavnik, prijavio ga je pa su ga optužili i nakon dugih sudskih peripetija osudili na zatvor, s tim da je kolega s Okružnog suda, Mato Arlović, pokušavao gurnuti njegov slučaj u zastaru. Nije išlo jer je u međuvremenu napravio spektakl na beogradskom suđenju jednom simpatičnom ludonji, šezdesetosmašu pod nadimkom “Vlada Revolucija”. Branio ga je i napao suca obećavši mu istinu i pravdu kad propadne komunizam, pa je i sam postao cause célèbre za Amnesty International koji ga je uvrstio među istaknute borce za slobodu u komunističkoj Istočnoj Europi.
Put u Australiju
Odguslao je šest mjeseci u buksi i o tome napisao knjigu, puno bolju od knjige Vlade Gotovca koji je ležao šest godina. A kad je pao Berlinski zid i osvanula zora slobode, među protagonistima borbe za demokraciju našao se i Vlado Šeks. Tu sad počinje njegova legenda.
Okuplja se opozicija za osnivanje političkih stranaka, a ono što je za prevrat potrebno, zna se, to je novac. U dogovoru s Tuđmanom, Šeks polazi na put u Australiju radi prikupljanja fondova za hrvatsku stvar. Ondje su ga emigranti lijepo primili, skupili novac, pare pretvorili u ček na sto tisuća dolara i predali mu ga, pa ga je sakrio u duplo potumplanu petu. Prelazeći granicu na aerodoromu u Zagrebu, oznojio se, a čim je prošao, bacio se na zadnje sjedište automobila koji je turirao dr. Tuđman… Odjurili su kao Fast&Furious osvrćući se da li ih tko progoni… Sad su imali pare pa su mogli platiti stranačke prostorije. Uzeli su ih u podnajam od Slavka Goldsteina, tvrdi Šeks, famoznu Baraku, gdje je Slavko ranije vodio svoje privatno izdavačko poduzeće Liber. Daščara je pripadala Jugoslavenskoj željeznici, a i sad je ondje jedna subverzivna organizacija, naime pivnica Krivi put, gdje se okupljaju mladi anarhisti iz Radničke fronte.
Ekipa iz barake
Kao i svaka legenda, i ova je puna rupa pa teško može izdržati pomniju analizu. Prvo, kako je Šeks mogao putovati u Australiju kad mu je bio uzapćen pasoš - s još 40 disidenata prosvjedovao je zbog toga pred Saborom na Markovu trgu prethodne, 1988. godine? Drugo, kad je već stigao u Australiju i stao ondje agitirati za hrvatsku stvar među iseljenicima, što je radila vrijedna Udba? Kako to da nije javila u Zagreb da ga po slijetanju šćape i malo prišarafe? Što se tiče Barake, to stoji - koroborirao sam iz drugog izvora. Udbaš zadužen za praćenje HDZ-a otišao je do kolege koji je bio zadužen za Željeznicu i nakumio ga da pripusti tu ekipu u baraku, iako se zovu H-nešto, pa redovnim putem ne bi ni u snu mogli dobiti državne prostorije. Zašto je to učinio? Zato, rekao mi je, “jer smo ondje već imali mirkofone dok smo pratili tko se skuplja kod Goldsteina, pa da se ne gnjavimo postavljajući negdje drugdje nove”. Problem je što mikrofoni nisu radili pa su morali inscenirati požar kako bi ih iznova instalirali. No, u međuvremenu, i sam se udbaš zadužen za dra Tuđmana stavio na raspolaganje dru Tuđmanu, pa to više nije bilo važno.
Sad dolazi drugi dio ove dvokomponentne storije o Šeksu. Dva duga, povjerljiva razgovora vodio sam o tome s Josipom Perkovićem. Kad je najavljeno da mora na sud u München jer je Hrvatska ušla u Europsku uniju, javio sam mu se pa smo se našli i podulje razgovarali u Palaceu, na njegovoj javki preko puta stare firme, SDS-a, na Zrinjevcu 7, gdje se sad nalazi Ministarstvo vanjskih poslova.
Perković je tada davao intervjue za novine, spinao svoju istinu oko Đurekovića, ali kako mene to nije zanimalo - jer sam već sve ustanovio i objavio u člancima i u knjizi - nego transfer vlasti 1990. godine, razgovarali smo prilično slobodno. Kao polazište uzeo sam intervju Stipe Šuvara Radiju Slobodna Europa, koji u prijepisu obaseže sto stranica teksta, što ga je taj moj bivši profesor sociologije izgovorio služeći se svojom apsolutnom memorijom.
Novac za promidžbu
Iz svih njegovih podataka i ocjena nije se, međutim, mogao razumjeti smjer događaja ili njegova političkog djelovanja dok je vodio Savez komunista Jugoslavije pa lavirao između hrvatskih nacionalista i Slobe Miloševića, kojemu je u jednom trenutku čak pružao taktičku podršku. Perković mi je potvrdio kako su i oni - oni, to je hrvatski SDB - ustanovili da Stipe zaista nema nikakva smjera jer samo drži govore i svađa se, a ne stvara političku infrastrukturu niti bi je mogao stvoriti na bazi čistog retroboljševizma. Zatim su se uvjerili da i Stipin arhineprijatelj Mika Špiljak ne namjerava igrati neku aktivnu političku ulogu iako se bivša država raspada, a Milošević gasi jednu po jednu federalnu jedinicu, preuzima vojsku, saveznu Udbu i štampariju novca na Topčideru. Mika je plasirao sina za šefa holdinga Ina u Švicarskoj i sve pustio da ide svojim tokom… Pa su se zabrinuti udbaši, koji su prvi najpotpunije razumjeli kako cijela stvar ide dođavola, počeli osvrtati tražeći na koga bi mogli tipovati. Bojali su se okorjele desnice i kontrarevolucije pa stali analizirati tko ima potencijal da uredno preuzme aparat i državu pa je mirno, “glajhšaltovanjem”, prevede iz jednog sistema u drugi.
Savka i Tripalo nisu dolazili u obzir - njih su 20 godina po sitno maltretirali, pa je nastala uzajamna antipatija. Đodana, Veselicu i Hrvoja Šošića smatrali su malo pomućenima, Gotovca kao pjesničku dušu, Budišu kao fanatika, a Čička zalutalim metkom… Tako da su negativnom selekcijom došli do Tuđmana. Perković je s njim upakirao i Šeksa. Tuđman je otišao u Kanadu, Šeks u Australiju i ondje su dobili novac za koji, tvrdi Perković, nisu htjeli gnjaviti emigrante.
Perković je osiguirao putnice i pokriće, a zatim, kad je stvar krenula, kako tvrdi, svu potrebnu potporu. “Pogledajte samo koliko su imali novaca u promidžbi”, rekao mi je. Kako sam vodio komunikacije za Koaliciju narodnog sporazuma (šef nam je bio Slavko Goldstein), dobro znam - mi nismo imali ni cvonjka. Veselice su, doduše, donijeli neke kanadske dolare pa ih predali našem blagajniku Markici Rebiću, ali ja to shvaćam kao rezervni ulog u ruletu - ako sve polažeš na crno, možeš za svaki slučaj nešto staviti i na luzersku ekipu u kojoj su bili Slobodan Praljak, Tonči Vujić i Miroslav Tuđman…
Kadroviranje u sudstvu
Ovo je samo jedna epizoda iz uzbudljive političke karijere Vladimira Šeksa. Skupilo se dovoljno impresija i podataka da se napiše cijela knjiga o njemu. Ali, kome je to štivo potrebno?
Iz svoje osječke i slavonske egzistencije iščahurio se ne baš u leptira, ali u uglednog Agramera s karijerom u hrvatskom parlamentarizmu, gdje je u odnosu na konkurenciju funkcionirao gotovo s državničkom manirom, barem u usporedbi s mladim pulskim brontosaurusom u crvenim patikama koji mu se kao “opposite number” našao na drugoj strani stola u saborskim ustavnim komisijama. Zna se da je imao velik utjecaj na kadroviranje u sudstvu, od Županijskog do (pogotovo) Ustavnog suda, gdje su dominirali osječki kadrovi - predsjednica Jasna Omejec i njegov stari pajtos Mato Arlović. Šeks je bio vješt operativac vlasti i u gradnji izbornog zakona koji će oblikovati današnje hrvatsko društvo. Nije to savršen demokratski aranžman, ali je bolje od onoga čime se počelo. Idući korak napravit će se bez njega…
foto: Davor Pongračić / EPH
Kad je naposljetku napustio stranački aparat i Sabor, jer ga HDZ više nije trebao, smjestio se nakratko na Pantovčak. Sad odlazi iz politike, zatvara dućan i prekida operativne veze - same se prekidaju u ovakvom slučaju. Pao je uz samožrtvovanje, preuzevši odgovornost za manji dio afere koja bi inače imala duži rep. Figurativno - njegovim su političkim lešom nahranili medijske hijene. Znači, i u posljednjoj gesti ponio se kao političar. No njegovi uspjesi, kao i zlodjela ostali su bez epiloga, a ovo neće biti dovoljno za posljednje pjevanje u toj tragediji. Ako je uopće tragedija… Nije ni komedija s obzirom na to da se s većinom stvari iz njegove karijere ne možeš šaliti, što znači da bi bilo potrebno izumiti neku prikladnu književnu vrstu, kastomizirani žanr, samo tko ima vremena za ovakve karakterne glumce i epohalne epizodiste? Šeks, uostalom, ne zaslužuje benevolentnost novina i novinarskog staleža - on je kreator sramotnog zakona o sramoćenju i samo je Orsat Miljenić, koji ga je dao u proceduru, pa ga je SDP-ova većina izglasala, za tu regresiju odgovorniji.
Drakonsku legislaciju osmislio je Šeks - dao je napisati zakon o sramoćenju po uzoru na švicarski zakon. U Švicarskoj, doista, ne možeš ni o kome bilo što objaviti - pogotovo ne o financijskim makinacijama i pranju novca, što je njihov nacionalni core business. Šeksova je ideja valjda bila da se hrvatski core business, korupcija, zaštiti od investigacija kad HDZ ode u opoziciju, pa izgubi kontrolu nad medijima.
Lex Šeks
No, to se sjajno poklopilo s interesima lijevih vođa - Josipović mrzi novine koje ga ne hvale i sebi je nanio veliku štetu napadajući list srpske zajednice u kojemu su ga ogovarali. Milanović je pak htio prišarafiti mejnstrim medije kako bi oni klijentelistički elektronski, što su se financirali iz proračuna, stekli veći utjecaj. Posljedica toga komplota je Lex Šex po kojemu te svatko može s uspjehom utužiti ako napišeš istinu jer mu ona smeta ili škodi.
Po tom zakonu osuđena je potpredsjednica novinarskog društva, dok sam ja (prvostupanjski) osuđen jer sam smijenjenoj ministrici slao SMS poruku o njenoj šefici kabineta, savjetujući joj da je kloni, s obzirom na to da ima sumnjivu reputaciju. Tu nije bilo bitno je li stvar istinita, ima li temelja za kvalifikaciju “namjere klevetanja”, niti šteta realno učinjena ugledu tužiteljice - zakon jasno formulira da je dovoljno što je poruka “mogla naštetiti”, a nije bitno što je auditorij sačinjavao jednu osobu - to se u Hrvatskoj tretira kao krivično djelo. Umjesto da te za uvredljiv SMS tuži oštećeni, progoni te država i sudi ti na Kaznenom sudu, gdje si okružen lopovima i nasilnicima koje dopremaju u “maricama”.
Strani novinari se krste kad za to čuju - toga nema nigdje u kulturnim zemljama. Novinare na sudovima progone ljudi koji se bez straha mogu odavati kriminalu. A uz takve zakone Šeks će pored Miljenića s kojim je konstruirao taj stroj za maglu u Hrvatskoj mirno uživati senatorski ugled. Šeks je zemlju i krojio po mjeri svog ugleda.