LJUBAV U VENECIJI

ISTINITA PRIČA: Što ako mu je samo glas ugodan? Jedan, dva i -na tri smo skinuli maske...

Rođena sam u veljači kada se nikome ne slavi. Zato me Lucija iznenadila putovanjem u Veneciju. No, tamo sam doživjela najteži prekid u životu. Na svu sreću, ovoga ću puta upoznati nekoga novog...

Ne zaboravi ponijeti masku - bila je zadnja u nizu od deset SMS poruka koje mi je poslala Lucija u posljednjih pola sata. Iako mi je najbolja prijateljica još od studentskih dana i ne mogu zamisliti da se ne čujemo barem dva puta na dan, Lucija je ovaj put oborila sve svoje rekorde u dosađivanju. Nije mi samo jasno kako se može skoncentrirati na prevođenje ako je neprestano na mobitelu?! Razmišlja li ona gdje radim i da se ne mogu dopisivati s njom za vrijeme sata? Odustavši od pisanja poruka, Lucija je onda odlučila nazvati. Mobitel, koji je bio duboko skriven u mojoj pernici, skakao je i vibrirao tako uporno da je školsko zvono bilo pravi spas.

- Reci, gdje gori? - upitala sam iznervirano.

- Ma ništa, samo sam ti htjela reći da ne moraš raditi sendviče za put, ja sam ih ja već napravila. Ti kupi neke sokiće za prvu ruku. Nego, jesi li odlučila u što ćeš se maskirati? - upitala je.

- Nisam imala vremena o tome misliti, imala sam šest sati u komadu, kao na traci, jedva sam i kavu popila... Danas sam klincima spominjala Pinokija pa sam baš mislila kako bi to bilo zgodno - počela sam s tumačenjem iako ni trenutka do tada nisam o tome razmišljala.

- Pa baš bi mogla, nos imaš dovoljno dugačak! - vrištala je ona s druge strane toliko glasno da su se svi u zbornici počeli pogledavati.

Nije lako biti mlad u zbornici u kojoj su gotovo svi stariji od četrdeset godima. Ali ništa zato, slatko sam se nasmiješila svima, promrmljala nešto što bi trebalo zvučati kao isprika i onda brzo, prije negoli Robert dođe sa sata, počela trpati udžbenike u ormar, neispravljene testove u torbu (nosit ću ih sa sobom na put). Nisam bila dovoljno brza.

- Kolegice Mirna, baš sam na vas mislio dok smo slušali Vivaldija. Tako je lijep dan, mogli bismo sjesti na terasu dok još ima sunca - dodao je Robert, profesor glazbene umjetnosti, koji me već treći put ovaj tjedan zove na kavu.

- Žao mi je, kolega, ali za sat vremena putujem - kratko sam promrmljala i nastavila s odijevanjem.

aput, rukavice, šal, kapa mi ne treba, zatoplilo je, razmišljala sam što još moram napraviti prije polaska.

- Ideš za Valentinovo u Split, k svojima? - nadovezala se Maja, koja je uvijek sve čula, i što treba i što ne treba.

Svima je u zbornici išla na živce jer je o svima željela znati sve, a nikad ni riječi nije rekla o sebi. Čekajući odgovor na postavljeno pitanje čak je odložila crvenu olovku. Odmjeravala me ispitivački od nove frizure do starih čizama i podigla strogo desnu obrvu.

- Ne, Majo, ovaj put ne idem u Split, bila sam prije dva tjedna, vjerojatno ti je promaklo. Danas putujem na karneval, na drugu stranu obale - rekla sam pokušavajući sakriti ljutnju u glasu.

- O, ideš u Opatiju ili Rijeku? U Rijeci sam jednom bila, tako je puhala bura da sam promrzla do kostiju, bilo je skroz bez veze - nastavila je ona objašnjavati.

- Draga moja, idem u Veneciju - ponosno sam rekla i požurila prema izlazu.

Dok sam povlačila teška, stara vrata zbornice čula sam za sobom nekoliko uzdaha tipa što bi dali da mogu sada malo u Veneciju. Netko je dometnuo da je Venecija grad ljubavi.

Ah, ljubav. Zapravo mi se nije putovalo. Ne u Veneciju. Prije dvije godine upravo sam se tamo tako posvađala s Mladenom da smo odmah na povratku u Zagreb prekinuli. I kako da Venecija ne postane crno mjesto na karti i u mom srcu?

Sjećam se kako me prije putovanja Mladen zatrpao prospektima, podacima o Mletačkoj Republici, duždu ovom i onom, a ja sam samo mislila na to kako ćemo se šetati po starim trgovima, voziti gondolom i uživati u zalasku sunca s mosta Rialto. Maštala sam, a nisam imala pojma može li se uopće s njega vidjeti zalazak. Ali, ništa od svega toga. Mladen je neprestano nešto tumačio i ja sam u jednom trenutku shvatila da je dosadan i nezanimljiv i da naša veza nema budućnosti. Odjednom, sve mi je počelo smetati. Voda u kanalima bila je prljavo siva i nabujala, vjetar je nabacivao valove na klupicu i nas pokrivene ceradom koju nam je stari gondolijer ljubazno ponudio. Vodostaj je bio tako visok da smo mogli šetati samo po nekim drvenim skelama koje su postavili da jadni turisti ne smoče noge. Skele su bili uske i klimave, grupice ljudi su se teško mimoilazile i svima nam je prijetila opasnost da ne završimo u vodi do koljena. Turisti obično gledaju uvis u potrazi za lijepim detaljem, a moj je pogled neprestano pronalazio pljesnive tragove vlage po kućama.

- Ti nisi normalna, Venecija je najljepši grad na svijetu, a ti govoriš o tome kako smo morali ponijeti gumene čizme. Malo smrdi, pa što?! - pokušavao me razuvjeriti Mladen.

- Ništa, baš ništa - rekla sam i zaključila da mi je to najgore putovanje u životu. Razmišljala sam je li bolje prekinuti s njim tu, u Veneciji, ili na povratku. Zaključila sam da bi Zagreb i početak radnog tjedna bili primjereniji pa sam tako i napravila.

****

I kako da se sada radujem ovom putovanju? Rođena sam sredinom veljače, u vrijeme kad svi zaborave na novogodišnje odluke i slavlje, kolotečina je ponovo uspostavljena, a svijest o tome da je sve isto i nepromijenjeno kao i prošle godine ponovno nam postane misao vodilja. Lucija, moja prijateljica, nije tako mislila.

- Mirna, sretan ti rođendan! - rekla je i uručila mi lijepu ružičastu omotnicu. Ovaj put je nadmašila sama sebe. Unutra je bio plan putovanja na karneval u Veneciji podrobno razrađen od prvog do posljednjeg sata. Posebno me zbunio onaj dio “obavezno je ponijeti kostim i ludo se zabaviti”.

- Lucija, hvala ti, ali - zamuckivala sam od iznenađenja i ganutosti.

- Nema ništa, ali znam što misliš o Veneciji i fašniku, ali idemo se izludirati i ne možeš me odbiti. Nećemo valjda izbjegavati Veneciju kao da tamo vlada kuga zbog tvog lošeg iskustva - dodala je i snažno me zagrlila.

Sve je isplanirala. Nisam trebala tražiti ni slobodan dan. Polazak u petak (ručak u busu ili na odmaralištu Lom), dolazak u kasnim večernjim satima, večera, spavanje. Subota - razgledanje grada i večer iznenađenja. U nedjelju doručak, kava na trgu i povratak. Zapravo je Lucijin dar bio prekrasan. Venecija mora dobiti još jednu priliku u mom životu.

***

Kako je Lucija već nekoliko puta bila u Veneciji, s jednog od putovanja donijela je dvije prekrasne maske - jednu Pulcinellinu i jednu malo ružniju s velikim savinutim nosom. Bila je to maska koju je njezin suprug odabrao za sebe, ali bit će i meni dobra.

Uvijek postoji nada da će se nešto lijepo dogoditi, u bajkama i u životu, pomislila sam i pristala na sve. Ako ništa drugo, Lucija i ja konačno ćemo biti zajedno cijeli vikend, kao u dobra stara vremena.

U autobusu mi je pričala o Tinu koji se od ožujka više neće morati putovati u sve postojeće podružnice njihove tvrtke.

- Dosadilo mi je to, Mirna. U braku sam, ali kao da nisam. Vidimo se svaki vikend, a to je tako neprirodno. Oboje smo nervozni, njegov povratak visi nad nama već u subotu navečer, a u nedjelju oboje šutimo kao da se rastajemo na godinu dana - uzdahnula je moja najbolja prijateljica.

Za razliku od mene, ona je teško podnosila samoću.

- Gledam te i ne mogu vjerovati koliko jedeš i ništa te se ne prima! - primijetila sam ne skrivajući svoje čuđenje.

- U posljednje vrijeme sam nekako nervozna pa mi želudac mora nešto raditi - promrmljala je Lucija između dva zalogaja.

Skopila sam oči, stavila na uši slušalice i prepustila se glazbi koja me ponijela u isprekidani san.

Venecija nas je dočekala u mraku, skrivena iza autoceste. Hotelčić se nalazio prilično daleko od grada, ali vodič nas je tješio da su vaporetti česti i da je to kratka i ugodna vožnja.

Na žalost, Luciji nije bilo dobro, žalila se da joj se povraća i da je vjerojatno pretjerala s kiselim krastavcima tako da sam sama otišla na večeru. Na brzinu sam pojela malo špageta i piletine, naručila Luciji čaj od kamilice i smjestila se u krevet. Umorna od nastave i putovanja, ubrzo sam čvrsto zaspala tako da nisam čula da je Lucija nekoliko puta ustajala, otvarala prozor i prevrtala se u krevetu.

Ujutro, kad nam je zazvonila budilica, imala sam što vidjeti. Ležala je skvrčena na krevetu, dubokih podočnjaka, lica žutog kao vosak.

- Bože Luce, zašto me nisi probudila?! - upitala sam zabrinuto, položivši dlan na njezino čelo.

- Ne znam, nekako se čudno osjećam ovih dana, ali nisam ti ništa htjela govoriti prije puta - prošaputala je.

- Kako čudno? Jesi li imala temperaturu? - upitala sam zabrinuto misleći da je temperatura odgovor na sve.

- Ne, nisam. Samo mučninu, to mi je od uzbuđenja, znaš mene - dodala je i slabo mi se nasmiješila.

- Donijet ću ti dvopek ili bananu za doručak i onda ćemo lijepo sjesti na balkon - rekla sam na izlasku iz sobe.

- Nemoj, molim te, ostati sa mnom i upropastiti si putovanje. Sad mi je bolje, malo ću odspavati. Uzmi masku, možeš ovu moju, a ne nosatu i kreni s grupom - bila je odlučna Lucija.

evoljko sam je ostavila, ali znala sam da nema smisla čuvati je dok spava. Vidjela sam da joj se vratila boja u lice pa sam i pretpostavila da će joj biti bolje kad se odmori.

- Kad se naspavam i nešto pojedem poslat ću ti poruku pa ćemo se naći negdje u gradu - dogovorile smo se na rastanku.

Pred hotelom je vladala neubičajena gužva jer izgleda da su sve turističke grupe kretale prema Veneciji u isto vrijeme. Nekoliko minuta kasnije mogli smo zaključiti da Venecija ne miriše lijepo, ali su raskošne boje maski i kostima koji su se kretali oko nas kao lelujave utvare učinili da zaboravimo na prohladno vrijeme i nepreglednu rijeku ljudi. Iako sam se u prvom trenutku premišljala trebam li ostaviti Luciju i ima li smisla sama hodati po gradu, ubrzo sam shvatila da se u Veneciji ne može biti sam.

Uzbuđena gomila ponijela me dalje, prema Rivi degli Schiavoni gdje su me podjednako privukli i izlozi, i maske, i restorani.

Hvala bogu što imam kartu sa sobom. Više uopće ne vidim vodiča, a ni nikoga iz mog autobusa, pomislila sam, iako se nikad nisam uspjela orijentirati po karti.

Moram priznati da me lagano uhvatila panika u toj bučnoj gomili maski koje su koliko lijepe, toliko i zastrašujuće u svojoj savršenoj ukočenosti i neprirodnoj kićenosti. Osjećala sam se kao me u nekom drugom svijetu, gdje vrijede neka drukčija pravila i to odsustnost lica i pravih neprikrivenih pogleda postao mi je kaotičan košmar. Odjednom mi se zavrtjelo u glavi, zaklecala su mi koljena… Nečije snažne ruke čvrsto su me obujmile.

- Jeste li dobro?! - upitao je muškarac pod maskom Harlekina.

- Dobro sam, hvala vam, malo mi se zavrtjelo u glavi od ove gužve i buke - promucala sam i pomislila kako je dobro da je uz mene netko tko zna naš jezik jer se sigurno ne bih sjetila ni jedne talijanske riječi. A tek te snažne ruke čiji mi je zagrljaj pružio takvu sigurnost koju još dotad nisam osjetila. Gotovo me prenio u stranu i pružio mi bocu vode.

- Popijte malo, bit će vam bolje - rekao je nježnim glasom koji je ulijevao povjerenje.

Bez obzira na sve, nismo skinuli maske. Naslonjeni na izlog, gledali smo povorku kako prolazi i komentirali prekrasne kostime. U jednom trenutku pružio mi je ruku i predstavio se.

- Ja sam Luka, a kako izgledam, nije važno, vjerojatno ćete se razočarati - rekao je našalivši se.

- Mirna, a sigurno biste se i vi razočarali pa ću i ja zadržati svoju masku. Jesmo li u maškarama ili nismo.

Nasmijali smo se oboje i nastavili promatrati rijeku ljudi bez kraja. Japanci i Amerikanci škljocali su aparatima, bučna grupa Dalmatinaca dogovarala je odlazak u obližnji kafić, a neke su maske samo tajanstveno šutjele noseći na svojim obrazinama zaustavljenu prošlost.

božavam Veneciju, ali ne u ovo doba. Puno je ljepša početkom proljeća, nekako je mirnija i može se mirno popiti kava na Trgu svetog Marka, ući u baziliku, stajati na mostovima i gledati kako prolaze gondole, a ne ovako. Ali obećao sam sestri da ću je povesti za rođendan - dodao je i slegnuo ramenima.

- Koja slučajnost, i meni je prijateljica poklonila Veneciju za rođendan, ali sad se razboljela. Zapravo, najviše od svega htjela bih vidjeti Murano. Zbog stakla, dakako - uzdahnula sam.

- Ej, idemo sada zajedno! Znam odakle kreće vaporetto, tamo će sigurno biti mirnije - dodao je žustro, pozdravio sestru i društvo s kojim je bio i krenuo sa mnom prema malom pristaništu.

***

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. siječanj 2021 20:18