ZAGREB - Nitko to nije očekivao od mene, pogotovo ne na poslovnom domjenku. Ali, kad sam vidio kako se poput bika namjerio na nju, sva je krv uzavrela u meni i jurnuo sam na njega...
Može li si ijedan muškarac oprostiti kukavičluk, propuštenu priliku ili ne odgovoriti na izazov? Pitajte bilo koga i čut ćete da ne može. U našem je svijetu to jednostavno tako. Veća riba jede manju. A ja sam uvijek bio ona manja. Manji stan, manji auto, manja plaća i s vremenom sve manje kose. To je dovoljno da se muškarac osjeća manje vrijednim.
Žene će na to odmahnuti rukom, ali muškarci neće. Odmjeravat će se, njuškati, keziti zube i potući se. Od pećinskih vremena ništa se nije promijenilo - tko ima veću toljagu da njome mlatne ženku po glavi i odvuče je u špilju, za koju se prethodno izborio, ponosno se može šepiriti pred ostalim bijednicima. A tko nema, s djecom i babama skuplja bobice.
- Matija, sine, ne valja ti posao. Previše si dobar prema ženskinjama - pametuje moja baka kad djed nije prisutan. - Nikad im nemoj dati za pravo, drži ih na kratkoj špagi i katkad pomazi ako zasluže.
No to je samo moja baka koja se ne može načuditi današnjoj mladeži. Stoga gnjavi moju sestru istom pričom sa zamijenjenim akterima. Dina pak muku muči s muškarcima. A ja se ne čudim jer najbolje znam kakvi mogu biti kreteni. Družim se s njima. Upravo bacam nešto u kljun i jurim van.
***
- Evo nam i Mate - maše Krešo s kraja zadimljenog kafića. Svi se, naravno, okreću i promatraju me kao da sam u najmanju ruku George Clooney. Sjedam za stol gdje je moja ekipa iz kvarta, dečki s kojima sam odrastao.
- Pa di fi ti? Vef se ona mala rafpitivala za tebe - glupavo se kezi Jakov, bivši izbacivač iz diskoteka, koji je ostao bez jedinica i dvojka u ustima, ali loš humor ne napušta ga od djetinjstva. - Znaf, ona fto radi u kiofku.
- Što je ti nisi zagrijao dok ja ne dođem? - odgovaram i naručujem piće. - Nego, gdje ćemo večeras?
- Kud ti se žuri? - pita Krešo, samoizabrani vođa grupe, i kimne Igoru koji samo prividno sjedi s nama jer je duboko uronjen u skeniranje svake pripadnice ljepšeg spola. - Ima i ovdje dobrih komada. Je l’ tako, Igi?
- O, da, vidi one dvije za šankom - naginje se preko stola i zavjerenički šapće. - Rado bih se s njima igrao mame i tate.
- Fto bi ti bio? Mama ili tata? - dobaci Jakov, tresne ručerdom po stolu i počne se toliko smijati da su se baš svi okrenuli prema nama. Jedino su se djevojke za šankom malo udaljile.
aj, majmune, ušuti - mrzovoljno ga prekine Krešo. - Rastjerat ćeš sve komade.
- Kao da inače trče oko nas - zajedljivo dometnem i otpijem gutljaj piva.
- Imaš pravo - zamišljeno progovori Igor. - Moramo promijeniti taktiku.
- Koju taktiku? Samo sjedimo i buljimo - zaključim.
- Možda ti - isprsi se Krešo. - Ja sam prošli vikend zabrijao s jednom slatkom malom.
- Zašto onda piješ s nama? - promrmlja Igor.
- Zato fto naf vife voli - dometne Jakov i prodrma Krešu za rame. Na tu Jakovljevu glupost odvalili smo se smijati i razgovor se nastavio uobičajenim redoslijedom: motori, automobili, nogomet, hakiranje (svi visimo na kompovima), sport, politika i žene. Posljednja je tema bila obrađena s empirijsko-filozofskog stajališta, koje se nije promijenilo od tinejdžerskih dana. Kao ni mi. Krešo je tvrdio su da žene koje koračaju dugim koracima vražje u krevetu i vjerne. Igor mu je proturječio i zalagao se za činjenicu da su crvenokose najvatrenije u svakom pogledu jer znaju što žele. Jakov je imao najgluplju teoriju, s kojom bi se možda jedino Lombroso složio. Tvrdio je da bi svaka žena, bez obzira na izgled, mogla upecati bilo kojeg frajera, i to na brkove.
- Da ja odem kod brice i vidim fenu kako fjedi na ftolcu i ftuca brkove, odmah bi je ofenio! Iftog trena! Jof da ima dlakave noge… - urlao je, uzdisao i mahao rukama. Već podnapiti valjali smo se od smijeha na njegove priče o guranju nosa u dlakave pazuhe i ostale dijelove ženskog tijela. Tako se nastavilo sve do fajrunta. Poslije smo otišli na burek i kući. I iz tjedna u tjedan tako. Rijetko kad nekamo i odemo. Pogotovo otkad mi je riknuo auto. A danas je nedjelja i ujutro treba ići na posao.
A moja teorija… ja zapravo i nisam imao teoriju. Odrastao sam s mlađom sestrom koju sam čuvao od takvih tipova i drukčije sam gledao na sve te stvari. Bio sam u nekoliko veza, s curama koje su zapravo sve bile dosadne. U to ne ubrajam valjanja po krevetu. To je bilo zanimljivo. Njihove priče strpljivo bih slušao razmišljajući što ću im raditi poslije. No ni to ne može trajati dugo, pa bi me često dočekale rečenicama “Moramo ozbiljno razgovarati” i ostavile. Na faksu se ništa nije promijenilo, a o poslu da ne govorim. Klinke mlađe od Dine, koje ne diram iz principa iako bih mogao, hladne napuštenice s popisom ultimatuma od kojih ne bih pola prošao i zajedljive babe, tobože majčinski raspoložene. Moš mislit. Srećom, svi smo profesionalci i kad se radi, nema vrdanja.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....