Na prvi pogled jasno vam je da se ne radi o prosječnom čovjeku, radniku u željezari ili službeniku u banci. Mnogi će reći: pa naravno, ima 73 godine, takvima je mjesto u staračkim domovima, oni nisu radno sposobni. Međutim, Ivan Ivančić jedan je od onih ljudi kod kojih vrijeme kao da je stalo ili se kreće brzinom koju njegovi vršnjaci mogu samo poželjeti. Od snažnog stiska ruke, šake kojom može zgrabiti i vjerojatno zdrobiti što god poželi do fizionomije kakvu samo sport može isklesati... Ivančić prkosi prolaznosti vremena kao mladić.
- Pazim što jedem i kako živim. Dva puta tjedno vježbam u teretani, a donedavno sam i trčao. Danas zbog koljena većinom šećem i vozim bicikl. Nikada nisam ozbiljno konzumirao alkohol, a i ovo što popijem je malo i rijetko - otkriva nam na Bjelolasici, u tradicionalnoj trenažnoj oazi najbolje diskašice Europe, atletski mag tajnu svoje vitalnosti dok ispija rođendanski viski u čast jednom sportskom kolegi.
Veteranski rekorder
- I dalje mislim da mogu baciti dalje kuglu od bilo kojeg studenta. Kad sam bio veteranski svjetski prvak i rekorder, bacao sam bez treninga. Samo, danas više ne bacam aktivno, čak ni u seniorskoj ligi, jer ne mogu prihvatiti da kugla više ne ide, kao nekada, preko 20 metara. Uzalud mi onda moja forma i podizanje 110 kilograma na kosoj klupi u teretani...
Najveći hrvatski atletski autoritet kada su bacačke discipline u pitanju, trenutno ubire najljepše plodove svojeg pedesetogodišnjeg rada u kraljici sportova. Zlatna medalja njegove pulenke Sandre na Europskom prvenstvu u Barceloni gurnula je i njega u fokus javnosti.
Tko je ovaj brkati osobenjak koji se izgledom ne uklapa niti u jedan stereotip o vrhunskim trenerima?
Na fotografiranju će bez problema pozirati u majici SSSR-a jer “ionako me prozivaju da sam komunjara iako to nikada nisam bio, samo sam uvijek bio fasciniran velikim silama”. Isto će tako u jednom kadru uz šeretski osmijeh konstatirati kako smo mu “ovo drvo u obliku slova 'U' podmetnuli samo da biste me diskreditirali“. Spremnost na humor jedan je od najboljih dokaza njegove vitalnosti.
Pomalo neobičnu vanjštinu zaboravite čim osjetite mudrost i iskustvo koje crpi iz 50 godina duge karijere.
- Ušao sam u atletiku sasvim slučajno. Radeći u Ministarstvu prometa u Beogradu bacao sam kuglu na nekim radničkim natjecanjima. Kako sam pokazao smisao za sport i određenu kvalitetu, krenuo sam ozbiljnije u atletiku. Kasnije sam dva puta bio treći na Europskim dvoranskim prvenstvima, a dugo smo ja, pa kasnije i moji bacači Milić i Lazarević, držali Mediteran u svojim šakama.
Sportski i životni put, u kojem je 35 godina radio kao učitelj u školi, vezani su mu uz Beograd. Atletikom se bavio u dva najveća beogradska kluba, Crvenoj zvezdi i Partizanu.
- Nisam bio pobornik ideje o mijenjanju klubova. U Zvezdi sam proveo, kroz dva navrata, 24 godine i nikada nisam htio otići u Partizan. Međutim, problem je nastao pri dodjeli gradskih stanova gdje sam, mimo svih kriterija, zaobiđen da bi se zbrinulo nekog vaterpolista Manojlovića. Zbog narušavanja tog redoslijeda na četiri sam godine otišao u Partizan pa se ponovno vratio u Zvezdu.
Spreman na sve provjere
Još iz tog perioda uz Ivana Ivančića vežu se priče o korištenju sumnjivih preparata koji su mu navodno pomogli da dođe do odličnih rezultata, a koje je spravljao i svojim štićenicima. Sam kaže da je u natjecateljskoj karijeri bio na oko 50 dopinških kontrola koje su uvijek pokazale isti rezultat - čist kao suza!
- Mnogi zli jezici su, pretpostavljam iz ljubomore, napričali svakakvih čuda o meni. Doping je jedno od njih. Pa pogledajte me, imam 73 godine i življi sam nego ikad, a nitko od mojih vršnjaka s kojima sam bacao više nije među nama! Da sam se dopingirao, ne bih nikada doživio ove godine! No, znate kako se kaže, za dobrim se konjem prašina diže.
“Trenđo”, kako ga Sandra zove odmilja, tvrdi da ne zna drugi razlog osim ljubomore za pokretanje takvih priča.
- Mi smo jedini pristali na zamrzivanje uzoraka kose, urina ili krvi na 20 godina te naknadnu objavu rezultata tih testiranja. Antidopinška agencija je molila samo za uzorak kako bi novim metodama eventualno nešto pronašli, bez objavljivanja rezultata. Sandrin uzorak mogu i objaviti, stvarno se nemamo čega bojati jer ona gotovo na svakom natjecanju završi na testiranju.
Ivančić priznaje da posjeduje formulu za “energetski miks” koji koriste i njegovi bacači, a koju je razvio u suradnji s domaćim i međunardno priznatim nutricionistima.
- To su napici na bazi elektrolita kojima pokušavamo pospješiti regeneraciju i utjecati na što manji utrošak energije za vrijeme treninga. Pozivam antidopinšku agenciju da dođe i provjeri bilo kojeg mojeg bacača, kad god poželi. Za sve njih odgovaram, ali im uvijek, pogotovo Sandri, napomenem da paze s kime se druže, gdje i što jedu ili piju jer su podmetanja moguća.
Rekordi iz vremena DDR-a
Uspješniji lov na varalice jedna je od stvari koje Ivančić ističe kao pozitivne u sportskoj evoluciji. Doba u kojem su svjetske atletske velesile, DDR i SSSR, bile zatvoreni sustavi iz kojeg su svjetski prvaci izlazili kao iz inkubatora danas je samo ružno sjećanje.
- Teško je razmišljati o tim vremenima i smatrati da je sve bilo čisto. Primjerice, u Perkovićkinoj disciplini svjetski rekord drži Njemica Gabriele Reinsch koja je 1988. bacila 76,80 metara. Toliko ni većina muškaraca ne može baciti! Sandra sa svojim najboljim hicem nije ni među 60 najboljih rezultata svih vremena, a to dovoljno govori da nešto nije u redu. Zato se i razmišlja o brisanju tih rezultata iz knjiga rekorda.
Samo da je sponzora
Ako su pomak u sportskoj medicini i borbi protiv nedopuštenih sredstava plusovi, kao negativne stvari Ivančić u usporedbi s nekim drugim vremenima vidi sve veće potrebe sportaša.
- Sjećam se da su moji, već spomenuti, Milić i Lazarević imali sve potrebne uvjete, od trenažnih do općih kao što je prehrana, ali nije bilo pretjerivanja. Istina, tada sportska medicina nije bila na današnjem nivou pa je svaki sportaš imao samo trenera. Danas oko vrhunskog sportaša postoji tim od 4-5 ljudi, a ja, primjerice, nikada u karijeri nisam bio na masaži. Ni moji suparnici nisu bili drugačiji, ni oni nisu imali fizioterapeute.
Danas je takav solo pristup nezamisliv, ali jedna europska prvakinja i dalje ima samo - trenera.
- Perković (Ivančić Sandru gotovo u pravilu, barem kada nije u blizini, oslovljava imenom i prezimenom ili samo prezimenom, op. a.) sada već zaslužuje i svog masera, liječnika i psihologa. Naravno, to iziskuje jako mnogo sredstava, nitko od tih ljudi neće raditi za lijepe oči.
Ulazak sponzora u njihov tim jedan je od prvih koraka koje je potrebno napraviti. Red Bull je navodno jedna od kompanija koja je najozbiljnije zagrizla za reklamne usluge dvadesetogodišnje Zagrepčanke.
- Nadamo se da će nam uskoro pomoći netko od ozbiljnih sponzora jer ovisimo o dobroj volji Hrvatskog olimpijskog odbora, Grada Zagreba, Hrvatskog atletskog saveza, Zagrebačkog atletskog saveza, Zagrebačkog športskog saveza i Atletskog kluba Dinamo-Zrinjevac.
Dva će imena, bez obzira na percepciju javnosti, istaknuti kao najveće Sandrine dobrotvore.
- Znam da oni nisu najpopularniji ljudi u društvu, ali Milan Bandić i Zdravko Mamić su nam jako puno pomogli. Nije to pomoć u obliku neke funkcije ili bilo kakvih beneficija za mene, nego nam ljudi, a da ih i ne molimo, stave na raspolaganje određene resurse koji nam jako dobro dođu.