Za BiH kažu da je država na respiratorima, stalno u reanimaciji, na korak od raslojenja ili na rubu novoga ratnog sukoba. Nedavni izbori nisu donijeli spasonosno rješenje. Poznatog hrvatskog i bosanskohercegovačkog književnika Ivana Lovrenovića, kroničara događanja u susjednoj državi, pitali smo je li to zlobna predrasuda ili se može reći da je to država koju tek na okupu drže vanjske granice njenih susjeda i međunarodni pritisak na te susjede?
- Kad bi bilo tako, ne bi ta država izdržala ni dana; dosad bi već davno implodirala. Postoje unutarnji razlozi i unutarnja logika njezina postojanja, nimalo manje snažni i autohtoni nego kod svih drugih postjugoslavenskih država. Samo se recidivima ideoloških razloga za ratno i političko razaranje Bosne i Hercegovine, proizvođenih 90-ih godina prošloga stoljeća, još i danas podržava zlonamjerna predodžba o manjkavosti ili nepostojanju te unutarnje logike.
BiH se danas smatra državom koja je najveći izvor nesigurnosti na ovim našim balkanskim prostorima, čak puno više od Kosova?
- Nisam siguran. U tom aspektu, osobito u pogledu mogućnosti većega belaja, koji bi prelazio njezine granice, BiH je temeljito pacificirana, gotovo začuđujuće s obzirom na svu žestinu i bestijalnost rata ‘92. - ‘95.
Traume i omraze
No, dojam je da je to država u permanentnom ratnom stanju.
- Srećom, daleko od toga. Svi su naši ratovi završeni, jer je istrošena energija potrebna za rat, figurativno govoreći, barem za narednih pedeset godina. Ostale su traume i omraze, kolektivne i individualne, koje se i dalje stvrdnjavaju. Za njihovo omekšavanje potrebne su dobre prilike i beskrajno mnogo vremena.
Ali što se to dogodilo s BiH, kao državom koja je bila “bratstvo-jedinstveni” obrazac? To je očito bio propagandni mit.
- Budimo točni: ‘bratstvo-jedinstveni obrazac’ bila je cijela Jugoslavija, i svaka njezina republika, i to sasvim jednako. Nismo, valjda, već sve zaboravili? Taj propagandni mit ne treba, dakle, fakturirati samo BiH pa onda iz toga izvlačiti neki poseban misterij s njom i oko nje. Što se dogodilo? Dogodilo se ‘samo’ to da ova zemlja plaća krvavu cijenu svojega geopolitičkog položaja na tzv. zapadnom Balkanu. Najprije po Cvijićevskoj ideološkoj koncepciji BiH kao ‘ključne srpske zemlje’. A onda i po programatskom uvjerenju Franje Tuđmana, javno iskazanom na Silvestrovo 1991. godine, koje je danas u Hrvatskoj na vrlo indikativan način temeljito zatajeno i zaboravljeno: ‘Smirenje srpsko-hrvatskoga trvenja može se ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan… U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio ‘zemljice Bosne’ gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH.’ To se uskoro počelo i ‘događati’, s time da se pojavio jedan ‘mali’ problem: Bošnjaci (i ne samo oni) smatrali su, sasvim logično, da ‘tampon država između Srbije i Hrvatske’ treba biti cijela BiH! Dubina i obuhvat društvene tektonike koju je izazvalo sve što se u tako naznačenom okviru događalo jedva su sagledivi, a ono što se s BiH zbiva još i danas samo je produženo i modificirano djelovanje toga potresa.
Ako se nadovežemo na ovo, postoji li u BiH nešto što se može nazvati zajedničkom društvenom i kulturnom klimom ili je to zapravo država bez društva?
- O tomu se može govoriti u paradoksu: dok je BiH bila država samo u relativnom smislu, imala je jedinstveno društvo i kulturnu klimu, kada je postala prava država, dobila je izrazito fragmentirano društvo. Ono prvo je bilo njezino prirodno stanje, ovo drugo je proizvedeno nasilnim sredstvima. O mogućnostima zajedničkoga interkulturnog društvenog prostora u BiH danas svjedoči, recimo, književno stvaralaštvo, i to baš ono najbolje što u njemu nastaje, kao i niz drugih kulturnih praksa. To možda jest periferno u odnosu na dominantne političke odnose koji su dezintegrativni, ali je s druge strane izuzetno značajno kao indikacija posve drukčijih mogućnosti, plodnih ako bi im bila dana prilika.
BiH je nacionalno duboko podijeljena država, no vi ste znali reći da uz Bošnjake, Srbe i Hrvate postoji i četvrta grupacija - građanska.
- Moramo to precizirati. Postoje tri etničke politike i uz njih četvrta politička orijentacija ili, bolje reći, raspoloženje, koje se ne može bez ostatka identificirati sa striktno etnički formatiranim pogledom na politiku, društvo, državu. Naravno da takvoga raspoloženja ima među građanima svih nacionalnosti. Ali, logično je da je među takvima najviše Bošnjaka, jer je kod njih najmanja ‘udaljenost’ između osjećaja partikularno etničke i cjelovitodržavne pripadnosti. Problem, međutim, nastaje, i to veoma ozbiljan, kada se ta suptilna politička razlika u rukama političkih partija i lidera usmjerava i koristi tako da ona postaje samo ‘zamjenska’ etnopolitika, u ovom slučaju - bošnjačka. Nacionalističke manifestacije ove ‘građanske’ politike očituju se u osionom monopoliziranju i ultimativnom propisivanju patriotizma, te u opasnom ignoriranju nacionalne složenosti BiH i legitimnih zahtjeva drugih nacionalnih zajednica za političko predstavljanje i preuređenje državno-administrativnoga ustrojstva. Praktično, ovdje je riječ o zahtjevima Hrvata, jer je Srbima Daytonom osigurana administrativno-teritorijalna autonomija. Nakon Silajdžićeva izbornoga poraza, najkarakterističniji i politički najsnažniji, iako ne i jedini primjer takvoga stila i djelovanja, jest Lagumdžijin SDP. Važno je upozoriti da u BiH okolnostima takva politika zapravo djeluje - dezintegracijski.
Majstor kalkulantstva
Koliko tomu pridonosi izborna pobjeda Komšića iz SDP-a, u “hrvatskoj” kvoti koju mu Hrvati iz BiH uopće ne priznaju?
- Već i najpovršniji uvid u brojčane elemente izbora (visina izlaznosti glasača, ukupan broj hrvatskoga biračkog tijela, broj Komšićevih glasova, zbroj glasova koje su dobili drugi kandidati u hrvatskoj kvoti, zbroj glasova koje su dobili bošnjački kandidati) govori da je Komšić izabran gotovo isključivo glasovima Bošnjaka. Zašto u toliko ogromnome broju, to je za posebnu analizu. Vjerojatno i zato što su u proteklom razdoblju bošnjačke stranke i političari jako srozali vlastiti ugled i vjerodostojnost žestokim međusobnim svađama, uzajamnim blaćenjem, a pojavio se i novi lider, Fahrudin Radončić, koji je jedan dio ljudi poveo za sobom, ali je na drugi dio djelovao odbojno nesmiljenom demonizacijom ostalih kandidata i svojom mutnom financijsko-tajkunskom biografijom. Komšić se, tako, ponudio kao idealna zamjena, utoliko poželjniji što je druge nacionalnosti, a politički formatiran i artikuliran kao upravo uzoran Bošnjak. K tomu još, ne dolazi iz tzv. nacionalne stranke: pravi melem na ranu! Zakonski u svemu tomu nema ničega spornog. No, to je jedna od najočitijih ilustracija onoga o čemu sam govorio - posvemašnje arogancije spram bosanskohercegovačkoga političkog konteksta koju njeguju Lagumdžija i njegovi. Ona je utoliko razornija što je proračunato usmjerena prema politički i brojčano najslabijemu - tamo gdje jedino i može uspjeti. Nikada se Lagumdžija, majstor političkoga kalkulantstva, nije ni našalio da kandidira za ovo simbolički najviše mjesto u državnoj vlasti, recimo, sebe kao Bošnjaka, ili nekoga srpske nacionalnosti iz svoje partije.
Izredali se čudaci
Komšić je, rekli smo, u Predsjedništvu “Hrvat” bez njihova izbornog blagoslova, a i sam ih uopće ne spominje, pa ni u pobjedničkom govoru, gdje se gotovo nacionalno proglasio “ostalima”.
- Na toj hrvatskoj stolici u Predsjedništvu BiH izredalo se dosad mnogo čudaka i različitih političkih kreatura, ali još nikada niti jedan koji bi imao ljudskoga integriteta, političke pameti i državničkoga formata da harmonično poveže posebni nacionalni, hrvatski, i opći bosanskohercegovački državni cilj i interes. Kod svih prije Komšića akcent je bio na onome prvome, uz potpuno zanemarivanje drugoga, onako kako su to uvijek radili srpski članovi Predsjedništva, i kako će sasvim sigurno raditi i ubuduće. Komšić je izveo dijametralni obrat: nacionalni aspekt, u ime kojega je po ustavu i zakonu kandidiran i izabran, zatajio je sasvim, a na svoju zastavu ističe apstraktni, i zapravo komotni zadatak ‘zastupanja svih građana’. Pred ove izbore vrlo uravnoteženu i politički dobro artikuliranu politiku iznio je, kao hrvatski kandidat Martin Raguž, ali je prošao vrlo loše. Višestruko ga je po broju glasova nadjačala Borjana Krišto, potpuni politički anonimus. Iako su oboje zajedno osvojili tri-četiri puta manje glasova nego Komšić, što je samo po sebi ilustracija nakaznosti sustava koji to omogućuje, Ragužev rezultat govori i o političkoj zapuštenosti hrvatskoga biračkoga tijela.
Kako kažete, Komšić je građanski političar, no što je njegova realna politička moć i kako objasniti njegovu poziciju kada su druga dva “predsjednika” nacionalni, da ne kažemo nacionalistički predstavnici.
- U dosadašnjem mandatu Komšić je bio dvostruko pasivan - kao član opozicijske partije, i kao politička rezerva Silajdžiću. Sad se to unekoliko mijenja: SDP će biti važan dio bilo koje koalicije na vlasti, možda i s Lagumdžijom kao premijerom Vijeća ministara, a umjesto Silajdžića sjedit će u Predsjedništvu Bakir Izetbegović. Sve to nalagat će Komšiću mnogo aktivniju, ali i odgovorniju ulogu. Primjera radi, u svojevrsnom nadmetanju sa Silajdžićem u pogrešno artikuliranom patriotizmu, Komšić je demonstrirao prostački i štetni stav prema najvišim predstavnicima Srbije, kao i neke druge neoprostive gafove u međunarodnim diplomatsko-državničkim relacijama. Ali sudjelovanje njegove partije u vlasti i zahtjevi koji će iz toga proizlaziti prema Predsjedništvu, Komšića će neminovno još više udaljavati od njegove Ustavom propisane funkcije člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskoga naroda, što će, opet, kod Hrvata proizvoditi sve veće udaljavanje i od Bosne, i od Sarajeva, i od Bošnjaka. Jednako u Hercegovini i u Bosni, što nije nevažno naglasiti.
Dodik i Tadić
SDP BiH u hercegovačkoj je interpretaciji “bošnjačka stranka”, s kojom se teže dogovarati nego sa SDA.
- Nije se sa SDP-om teže dogovarati zato što on jest u određenom smislu bošnjačka stranka, nego s jedne strane zbog jake i nesavladive uzajamne ideološke idiosinkrazije, i s druge strane zato što, kako rekoh, SDP-ovi čelnici prema hrvatskim zahtjevima imaju apriorno odbojan i arogantan stav iz klasičnoga nacionalističkog repertoara.
Dotaknimo se malo i Srba. Milorad Dodik stalno koketira sa secesijom?
- Trebalo bi pažljivije analizirati Dodikovu politiku pa da se vidi kako on secesijom barata kao baukom, a da mu je istinski cilj nešto drugo: što viši stupanj autonomije Republike Srpske, koja je već sad praktično država u državi. Druga srpska država na Balkanu! Režim što ga je Dodik do sada uspio izgraditi, u sljedećem razdoblju na mjestu predsjednika Republike okrunit će kao mali Saparmurat Nijazov Turkmenbaši. To je režim zasnovan na kultu ličnosti, kolikogod liliputanski i smiješan bio, na ultimativnom nacionalizmu te na golemome osobnom bogatstvu. Bilo koja forma secesije bila bi za taj ‘projekt’ najbudalastija avantura. Pogotovo što za takav postupak ne bi uspio dobiti simpatiju ama baš ni od koga. Prvoj bi Srbiji bio kamen o vratu. Ne misli, dakle, Dodik o odcjepljenju i o osamostaljenju, kako se sveudilj pričinja Stipi Mesiću, i nije on zbog toga opasan za BiH. Daleko je opasniji zato što joj ne da da prodiše, što je drži u stanju političke nedovršenosti, za što mu Dayton pruža beskrajne mogućnosti.
Zaseban entitet
Prije su stalno optuživali Hrvatsku da se miješa u poslove BiH, a sada je Tadićeva Srbija otvoreno sudjelovala u ovim izborima?
- Ništa se dobro ne može reći o Tadićevoj otvorenoj podršci Dodiku na ovim izborima. Tim je postupkom anulirao ono što inače blagozbori o dobrosusjedskim željama prema BiH. A, kao i uvijek kod Tadića, veliko je pitanje komu je to više bilo politički potrebno - Dodiku u Republici Srpskoj ili Tadiću u Srbiji? No, nakon svega što sam rekao valjda se razumije da ne može biti dobre riječi ni za dolazak Zorana Milanovića u Sarajevo na predizborni skup podrške Zlatku Lagumdžiji. Neću, naravno, stavljati u isti red važnosti te dvije geste, ali ako kritički govorimo o nekadašnjem miješanju Hrvatske u poslove BiH, današnji političari iz Hrvatske činili bi nam dobro kad bi se s više pažnje i pristojnosti udubljivali u kontekst. Ovako ispada da se opet miješaju, na vrlo nespretan i štetan način.
Treba li Hrvatima zasebni entitet? Dodik to podržava, ali ne na teritorijalni račun RS-a.
- Da, Hrvatima treba zaseban entitet ako žele nastaviti mentalno-političku autogetoizaciju i kulturnu provincijalizaciju, i ako se žele definitivno iskorijeniti iz Bosne, u čemu su i inače daleko odmaknuli! A naravno da ga Dodik podržava, jer bi na taj način, tuđom rukom i tuđom mukom, definitivno učvrstio svoj dućan, svoju malu pravoslavnu despotovinu.