Kad bi se Kurt Gorman vraćao kući, u naizgled običan stan na drugom katu zgrade na Main Streetu u Pennsburgu kod Philadelphije, čekala bi ga njegova draga i povučena djevojka, 46-godišnja Colleen LaRose. To nije bilo ništa neobično. Kurt je vrlo dobro znao da njegova najdraža voli provoditi vrijeme kod kuće, često sjedeći za kompjutorom. Ubrzo se jako iznenadio.
Gorman nije imao pojma da je FBI mjesecima pratio Colleen. Za agente ona nije bila povučena, a kamoli draga - poznavali su je kao potencijalno smrtonosnu “Jihad Jane” i “Fatimu LaRose”, Amerikanku koja se preobratila na islam i maštala o tome da umre kao mučenica koja će zastrašiti “cijeli svijet kufara” (nevjernika).
Mislio da igra igrice
Dvostruki život plavokose LaRose izašao je na vidjelo tek nakon što je prošlog tjedna u Irskoj uhićeno sedam osoba, među njima Hrvat Danijel Oršoš i Amerikanka Jamie Paulin-Ramirez zbog sumnje da su planirali ubiti švedskog karikaturista Larsa Vilksa, čiji je život teroristička mreža al-Qa’ida ucijenila na 100 tisuća dolara jer je 2007. objavio karikaturu u kojoj je glavu proroka Muhameda “nataknuo” na tijelo psa (irska policija je na kraju podigla optužnice samo protiv dvije osobe, dok su ostali, uključujući Danijela i Jamie, pušteni).
Naime, LaRose je uhićena još u listopadu 2009. zbog sumnje da je podržavala terorizam, vrbovala preko interneta ljude za “sveti džihad” i sudjelovala u planiranju atentata na Vilksa, no to se tajilo zbog istrage.
- Ne mogu vjerovati - kaže Gorman, koji se još teško nosi s fotografijama koje prikazuju njegovu Colleen omotanu u maramu, a kamoli s tim da je na internetu pozivala ljude na džihad dok je on mislio da igra igrice.
Lampica za uzbunu
U međuvremenu, dok on pokušava pomiriti te dvije slike o Colleen, koja je na ovotjednom saslušanju rekla da nije kriva, američkim sigurnosnim službama se upalila crvena lampica za uzbunu. Postalo je jasno da je domaći terorizam u SAD-u u porastu i da potencijalno opasni teroristi više nisu nužno “bradati muškarci u tridesetima koji izgledaju kao da su iz Saudijske Arabije”. Dapače, mogu se skrivati iza neugledne kućanice iz predgrađa, koja se, surfajući po internetu iz svoje fotelje, s lakoćom pretvorila u ekstremisticu.
- Slučaj LaRose ruši opće mišljenje da je SAD imun na struje radikalizacije s kojima se druge zapadnjačke države već suočavaju. Ona je prva susjeda, a uzbuđenje sudjelovanja u ilegalnom, skrivenom pothvatu može se dobiti iz udobnosti spavaće sobe - tvrdi Bruce Hoffman, američki stručnjak za terorizam.
Naime, u SAD-u je od 11. rujna 2001. do kraja 2009. zabilježeno 45 slučajeva domaćeg terorizma, u koje osim stvarnih napada, pripadaju i slučajevi u kojima su državljani ili stanovnici SAD-a planirali napade u zemlji ili inozemstvu, materijalno podržavali terorističke organizacije ili odlazili u Afganistan, Pakistan ili Somaliju kako bi se pridružili militantnim skupinama. Brine to da je 2009. zabilježeno 13 slučaja, što je značajno više od dotadašnjeg prosjeka od svega četiri godišnje.
Među najpoznatije slučajeve spadaju Abdulhakim Mujahid Muhammad, koji je ubio jednu osobu u vojnom uredu za regrutiranje u Arkansasu, te vojni psihijatar Nidal Malik Hassan , koji je u Fort Hoodu u Teksasu ubio 13 ljudi. Tu su i Sharif Mobley iz New Jerseyja, koji je uhvaćen u Jemenu zbog sumnje da se pridružio al-Qa’idi iako nikad dotad nije odavao znakove ekstremizma; David Headley iz Chicaga koji je skenirao potencijalne mete za napad na Mumbai 2008. u kojem je ubijeno oko 170 ljudi; Najibullah Zazi, Afganistanac koji je živio u SAD-u, a koji je priznao da je planirao bombaški napad na podzemnu u New Yorku.
Putuju u Somaliju
Poznat je i slučaj petorice studenata iz Virginije uhićenih u prosincu u Pakistanu, koji su se željeli pridružiti militantima, te tri Amerikanca i Haićanin (svi preobraćenici na islam), koji su planirali napad na dvije sinagoge u Bronxu i vojnu bazu u Newburghu, ali i Shirwe Ahmeda, prvog bombaša samoubojice s američkim državljanstvom.
- Američki muslimanski ekstremisti nisu samo ozbiljna domaća teroristička prijetnja. SAD izvozi militante, naoružane američkim putovnicama i radikalnim interpretacijama islama, u prekomorske zemlje na zabrinjavajućoj razini. Osim Headleyja, studenata iz Virginije, postoji val Amerikanaca koji putuju u Somaliju kako bi se pridružili Al Shababu, terorističkoj grupi povezanoj s al-Qa’idom - tvrde stručnjaci.
Žene su dosad rijetko išle tim putem - zabilježeno je samo nekoliko slučaja.
Martinique Lewis osuđena je 2003. jer je financijski podupirala šestoricu muškaraca koji su surađivali s islamskim radikalistima u Afganistanu, dok je u novije vrijeme primjerice “pala” odvjetnica Lynne Stewart jer je pomagala zatvorenom šeiku Omaru Abdelu Rahmanu da komunicira sa sljedbenicima. Naposljetku, tu je i “Jihad Jane”.
‘Cyber džihad’
FBI ju je primijetio u lipnju 2008., kad je na YouTubeu objavila video u kojem je poručila da “očajno želi učiniti nešto da pomogne muslimanima koji pate”. Dok je krenula u “cyber džihad”, njeni su je susjedi čudno gledali, a i dandanas ne mogu se složiti oko dojma koji je ostavljala. Neki tvrde da im je tjerala strah u kosti, drugi se sjećaju da je često pričala sa svojim mačkama i da je bila ekscentrik, dok treći govore da je bila tek prosječna kućanica.
- Bila je čudna, čudna, čudna gospođa koja je živjela preko puta hodnika. Zvali smo je “luda žena”, ali nikad nisam mislio da bi mogla biti opasna - prisjetio se njezin susjed Eric Newell.
LaRose se povezala s islamskim radikalistima iz Europe i Južne Azije, kojima je govorila da želi biti mučenica i da bi joj bjelački izgled mogao pomoći da se stopi s masom i lakše ostvari ono “što joj je u srcu”. Na kraju je u kolovozu 2009. nestala iz SAD-a i otišla u Irsku i Švedsku, gdje se trudila približiti Vilksu, kojeg je, prema nekima, namjeravala osobno ubiti. U mailovima je izvijestila da će joj biti čast i zadovoljstvo umrijeti za budućeg supruga i da je samo smrt može spriječiti da ostvari cilj kad se nalazi tako blizu meti.
No, ubojiti plan nije provela iz za sad nepoznatih razloga. Vratila se u SAD, gdje je uhićena i prijeti joj doživotni zatvor i kazna od milijun dolara. Kod analize njezina slučaja, stručnjaci opet upozoravaju na moć interneta u olakšavanju regrutacije. Neka istraživanja tvrde da ekstremističke skupine čak objavljuju oko 30 posto svojih poruka na Facebooku.
Internetske govornice
Upozoravaju i na primjer “blogom naoružanog Osamu bin Ladena interneta”, Anwara al-Aulaqija, radikalnog vjerskog učenjaka iz Novog Meksika, koji se vjerojatno skriva u Jemenu.
On je navodno utjecao na tri otmičara u napadu 11. rujna, preko mailova je kontaktirao i s napadačem iz Fort Hooda, a navodno je bio povezan i s Sharifom Mobleyjem. Stručnjaci spominju i Omara Hammamija (25) iz Alabame (poznatog i kao Abu Mansoor Al-Amriki), koji regrutira ljude za Al Shabab.
- Hammami je jedan od nekoliko američkih muslimanskih ideologa koji žive u inozemstvu i koriste internetske govornice kako bi utjecali na ekstremiste u SAD-u s ideologijom ekstremne netolerancije i nasilja - tvrde upućeni.
Tenzije nakon Obamina izbora
Političke tenzije koje su uslijedile nakon izbora prvog crnog američkog predsjednika, kao i dugotrajna i duboka ekonomska kriza vodili su porastu i ostalih vrsta domaćeg terorizma u Sjedinjenim Državama.
Tako se broj ekstremističkih skupina koje zagovaraju radikalne antivladine doktrine ili pak urote gotovo utrostručio prošle godine i porastao sa 149 slučajeva u 2008. na čak 512 u 2009.
Iako nijedna od tih frakcija nije provela masovni organizirani napad, bilježi se određeni broj incidenata koje su izazvali pojedinci s radikalnim antivladinim nazorima. Posljednji je primjer onaj mentalno nestabilnog Johna Patricka Bedella koji je otvorio vatru na policajce ispred Pentagona nakon što se na internetu bunio protiv “američke barbarske vlade”, ali i pilota iz Teksasa koji se sa svojim avionom srušio na poreznu upravu u Austinu pošto je u oproštajnom pismu objasnio svoju ljutnju prema vladi.
Ako se ubroje sve vrste domaćeg terorizma, u SAD-u su između 1980. i 2000. američki državljani izveli ukupno 250 napada za koje se sumnja ili su potvrđeni kao teroristički. ( M. Hrupić)