Konačno, svi skeptici zašutite - kugla zemaljska je globalno selo. Globalizacije nije zbog interneta, mobitela, multinacionalnih kompanija, na vlas istih shopping centara, modnih brandova i nogometa, već zbog korone, a sada i zbog potresa usred korone.
Koronavirus nam je, doslovce preko noći, riješio sve svjetske, državne i lokalne, pa i osobne probleme. Zar smo ih imali!? U dva tjedna zaboravili smo na imigrante koji nam prijete uništiti naš način života, na ratove, na Siriju i na Venezuelu. Kakva Libija, kakvi bakrači! Brexit, što je to!?
Ali eto ostavit ćemo trag u povijesti - kad je bila korona - u vrijeme hrvatskog predsjedanja!? Bojali smo se da ćemo zeznuti EU, kada tamo cijeli svijet se zatresao, a potom i Zagreb u doslovnom smislu.
Prijatelj iz Beograda kaže:
- Stvarno, kapa do poda. Kad treba nešto da se rasturi, vi ste sada prvi, smije se.
Bome ulazimo u povijest! Nitko se više boji Islamske države i njihovih prijetnji i terorizma. Novinski naslovi za tri dana. I mi u Hrvatskoj smo zaboravili na ustaše, partizane, četnike. Bleiburg nam je zadnja rupa na svirali, čak su i desničarskim portalima danas branitelji i heroji neki drugi - liječnici i medicinske sestre, ali i blagajnice po dućanima i smetlari, s maskama i prljavim rukavicama.
Eh, gdje su sad ona divna natezanja oko ustaša i partizana, oko Jugoslavije i Tita. Kako bi se sad vratili u ta vremena, pa da se i nadmudrujemo.
Konačno smo došli na svoje - čovječanstvo spašava izležavanje pred televizorom i prebacivanje s kauča do fotelje u dnevnom boravku i igranje igrica. Kako je malo potrebno za spas suvremene civilizacije - papuče, dekica i daljinski, a ne tri reda žica na granicama i progon imigranata. Ništa od žice na Sutli i Dravi. I tu smo gdje smo. Kod kuće je najljepše.
Ovo nije ni pošast poput rata ili siromaštva ili nezaposlenosti ili kleptokracije na vlasti, da možeš negdje pobjeći, u neku drugu državu, na neki drugi kontinent. Svi smo postali isti. Nemamo odjednom drugih problema. I primjećuje se da svi postaju osjetljiviji, brižniji.
Javljaju mi se prijatelji i poznanici s kojima se nisam čuo godinama. Iz cijelog svijeta. Česi, Rusi, Srbi, Amerikanci, Bosanci, Poljaci, Crnogorci. Telefon mi nikada nije više zvonio, e mail se puni nevjerojatnom brzinom, a poruke i MMS-oovi i videe jedva stignem otvoriti, a kamo li odgovorit.
Ujutro, preko skypa popijem kavicu s Mladenom i Slavenom, a popodne padne i skype pivica, a otkada ponavljaju utakmice Svjetskog prvenstva, otvorili smo i kladionicu. Više manje svi pogađaju, ali se ubije vrijeme.
Prijatelj iz Češke kaže da je bar u karanteni na Jadranu, a kad je zatresao potres, tješi me:
- Znaš kako Hašek kaže, Bog nikad nije napravio tako loše da ne može i gore!
Kaže, kako je Indija donijela odluku da nitko ne izlazi iz svojih kuća, a tamo stotine milijuna žive na ulici. Ulica je njihov dom. Crnjak. Svi zatvoreni u svoje četiri zida i ne žele da se to sijeti. Mobiteli ih održavaju na životu.
Zovu zaboravljeni i zanemareni odbjegli rođaci, ali ne zbog one čudom pronađene pradidove izgubljene zemlje ili zbog međe. Sada znam tko je rodio, koje tete su sve pomrle, koji su se rođaci na čijim smo se svadbama napijali razveli, tko je sve propao na fakultetu ili se obogatio, pošteno ili nepošteno. Koji je u HDZ-u, a to taji. Rođačka posla, ali mi je drago. Milo za svakog od njih.
Zove i nekadašnji pajdo iz osnovnjaka. Želi popričati, reći što mu se u ovih 20-30 godina sve dogodilo i što je sve napravio ili propustio. Kaže, ako sad nije vrijeme kad će biti da se čujemo, a mislio je sve ove godine nazvat, ali nikako, k'o u onom vicu o Crnogorcu "danas ću, sutra ću". Raspituju se za zdravlje, kako izdržavam izolaciju, kad ćemo opet na Hajduka. Dijele se sa svojim doživljajima, govore o svojim bliskima i raspituju se za moje. Odjednom postajemo bliski i s nekima koje do sada nismo ni primjećivali.
I ja zovem neke zaboravljene prijatelje čije brojeve nalazim u starim memorijama mobitela ili čak u zadnjim ostacima prošlosti - imeniku. Susjed koji je svima okolo znao zbog parkinga slati policiju na vrata, sada se ljubazno osmjehuje i nemušto mahne s prozora. Prijatelja Jana iz Praga muči što mu kćer treba roditi za koji tjedan.
Prije smo satima razgovarali o nesposobnim vladama i žalili se na korumpirane i nekompetentne političare u našim zemljama, a s Maksimom iz Moskve više ne razgovaram o nogometu, našoj omiljenoj temi, ali komentiramo dupine u kanalima Venecije. Svi razgovori isti - korona, izolacija i "kad će to već jednom završit". A tek je, kažu, počelo. Je li nam ovo poruka prirode ili Boga (u zavisnosti s kim pričam), da nas na ovaj način natjera da joj damo vremena da se malo oporavi, da malo ohane od nas, naše nebrige, oholosti i našeg smoga!?, pita se prijatelj Mladen, koji pati što više ne može na Sljeme i Jarun, a dobio je poluvojni raspored u poduzeću. Takav mu je posao. Zove prijatelj iz Varšave, priča mi zgodu o trodnevnoj potrazi za mojim brojem.
Preko prijateljeva prijatelja iz Bratislave do njegovog prijatelja u Splitu kod kojeg ljetuje, koji, eto, nisam ni znao, pozna mog dobrog prijatelja. I nije puno trebalo - u par koraka u doba korone preko pola Europe do jednog običnog broja mobitela. Vlado iz Travnika napominje, onako uzgred, da je nakon epidemije kuge u Europi došla renesansa, najplodotvornije i najljepše razdoblje u kulturi i umjetnosti u povijesti ljudskog roda.
Čeka li nas nakon korone novi procvat čovječanstva!? Prijatelj iz Amerike kaže kako nikada nije mislio, da će doći vrijeme da odande bježi natrag u Hrvatsku. I po cijeli dan, od jutra na mobitel mi dolaze "mimovi", odsvakle, na svakakvim jezicima, ali razumijem štoseve i na portugalskom i na grčkom i na finskom. Toliko ih je da ih ne stignem ni pogledati a kamo li reciklirati. U rijetkim izlascima za potrebe, javljaju se i oni koje zapravo ne poznam, tek iz viđenja.
Iz lokalnog kafića ili kvartovskog dućana ili naprosto one koje susrećem na ulici, a prolazimo i ne primijetivši se. Sve do sada. I oni imaju potrebu klimnuti, pozdraviti se, pitati za zdravlje. Nasmijati se, naprosto. Ljudi imaju veliku potrebu da podijele s nekim svoje osjećaje i bliskost pa i s onim o kome zapravo ništa ne znamo, tek su nam usputni prolaznici, ali eto i oni postaju bliži.
Mi nešto stariji, sjećamo se rata, barem prvih dana, kada je postojala velika solidarnost, koja se s vremenom gubila. Ljudi zovu samo da se malo napričaju, jer ionako malo izlaze, malo se druže. Da se utješe, još se suzdržavaju, od panike, vrlo su suosjećajni, ali samo je jedan tema na tapetu. Ali tek je dva tjedna. Kod svih blagi osjećaj nemoći, ali i nade. Pandora.