ZAGREB - U redu, možda bi čovjek od karaktera po imenu Šeherezada očekivao nešto mnogo romantičnije od hodanja po Superkonzumu. Možda nešto tipa leta nad gradom na čarobnom ćilimu ili seksi trbušnog plesa. Ne bih se time opterećivala da nije moje ekipe, mojih voljenih, mojih prijatelja i mog vodoinstalatera. Izluđuju me s tom serijom, svi odreda. Znaju ljudi da sam jednom pisala i sapunice, pa svi žele znati što mislim o Šeherezadi.
- Ništa, velim ja vodoinstalateru, nadajući se da će shvatiti kako tek pijem prvu kavu i trebam tišinu. Baš me briga za te Turke, neka hodaju gdje god hoće ako ih narod želi vidjeti. Sjećam se kako sam se jednom, zajedno sa svim glumcima iz Ville Marije, našla na štandu usred Ipercoopa, reklamirajući vino i naljepnice za uskrsnja jaja s našim likovima. Nisam sigurna je li me ikad poslije u životu bilo više stid, ali to je tako.
Ma ja vam to ne gledam, nastavi majstor s glavom ispod mog vodokotlića, nego, znate, moja žena.
- Mhm - promumljala sam neutralno. Ako sam se nečega u životu naslušala, to su laži raznih muškaraca o tome kako ne gledaju sapunice. A zašto, nije mi jasno. Kao, to nije dovoljno muževno? Ako mi kažeš da voliš cugnuti nekoliko piva uz dobar akcijski film, onda ću misliti da si totalni frajer? Ne kužim. Mislim da svatko ima pravo na svoj guilty pleasure. Primjerice, jedan moj prijatelj jako voli gledati Top Model na RTL-u.
I kaj sad, nećemo ga se zbog toga odreći. Najradije bih prespavala silne teorije o turskoj invaziji na prime time. Ali ovo je top-tema ovog tjedna. Oni koji nisu u ekstazi zbog Šeherezadinog i Onurovog dolaska u Zagreb, osupnuti su tom činjenicom. Toliko su zgroženi da imam osjećaj kako im malo fali da organiziraju prosvjede. Kao, totalno je poražavajuće za nas kao narod da se toliko veselimo nekakvim tamo - pazsadovo - Turcima koji se prekenjavaju na telki svaki dan u osam navečer.
Igrom slučaja, pogledala sam te Turke nekoliko puta, iz čisto profesionalnih razloga, i nisu uopće loši. Jasno, mnogo plaču i pate, često dugo gledaju kroz prozor i remenisciraju što-bi-bilo-kad-bi-bilo-i-da-nije-bilo, ali, kvragu i sve, to je SAPUNICA. I to dobro isproducirana, dobro smišljena, i vrlo uspješna. Kaj. Pa kao da nam nije prije nekoliko godina dolazila Gabrijela Španić i klela se na hrvatsku grudu kako je naše gore list, a okupljeni su kliktali u nacionalnom zanosu sa suzama u očima i šaputali: Znali smo! Znali smo! Tako čisto i nevino biće može biti samo Hrvatica!
Sve je to dio našeg folklora, masovna histerija, opsesija ljudima za koje jadni mogu vjerovati da su dobri, a na našem područuju takvih je malo ostalo. Ovaj narod voli vjerovati u magične priče, pogotovo ako su tuđe. Korijen naše slabosti prema stvarima sa stranim deklaracijama vučemo iz davnih dana. Sjećam se svog djetinjstva. Mama je oduvijek imala neku suludu opsesiju hrvatskim proizvodima. Donijela bi, primjerice, čokoladne bombone i izjavila: Jako su fini, a k tome i HRVATSKI! Dok je sav pošten svijet jeo prošvercanu Milku iz Graza, moja mama je donosila Kraševu čokoladu s lješnjacima. Zaludu sam ja plakala i govorila da hoću After Eight iz Duty Free Shopa, mama me uvjeravala da su Bronhi bomboni jednako fini.
Ali neću, oni se lijepe za zube!
Pa ionako moraš oprati zube poslije jela, kaj.
U kupaonici smo doduše isto došli u sukob. Moja mama je kupovala slavnu Binacu, pastu za zube koju je, mislim, proizvodila Saponija Osijek, jer tako podržava hrvatsku proizvodnju. Ja sam htjela one američke u tri boje, od koje ne peče zubno meso kao da si prao zube s brus papirom. Al mama je bila neumoljiva. MTČ joj je bio omiljena modna marka. Ja sam plakala i plakala i ostavljala suze na izlogu Diesel dućana, ona je frktala nosom i govorila da bi prije umrla nego dala tolke novce za nešto što rade mala djeca u Kini.
Drugim riječima, bila sam dijete zlostavljano hrvatskim proizvodima. Rio mare i Uncle Bens za mene su bili nedostižan san. Al zato je sve u našoj kući imalo okus Vegete. Slinila sam nad šarenilom iz djutića misleći, posve neispravno, naravno, da se negdje među tim artiklima nalazi čarolija. Tako nekako ja vidim silnu opčinjenost Šehicom, koja je naravno samo jedna u nizu zgodnih glumica u dobro odrađenim sapunicama - kao vjeru u to da se bajke mogu ddogoditi, samo ako govore stranim jezikom. Nije me začudilo dizanje u nebesa dvoje vrlo običnih turskih glumaca koji su na fotografijama iz Zagreba djelovali kao da ne mogu vjerovati što ih je snašlo. Davno sam svladala priču o Hrvatima koji vole ući u masovni trans. A i nećemo se praviti bedastima. Pa nema fenomen televizijske zvijezde ograničeno djelovanje na ovo područje. Eno tamo mladost Amerike vrišti za nekakvim guzatim starletama koje kamere prate dok šopingiraju, ljubuju, rađaju, dok Obama suzno objašnjava kako je zdravstvo za sve baš super. Zdravstvo za sve? Kako da ne. Možda bi i prošlo, kad bi se od toga napravio TV show.
Turci su bar napravili pošten posao u zadanom formatu. Htjela sam zagrliti stričeka majstora i reći mu: - U redu je, gospon! Sam vi gledajte kaj hoćete, to vam barem nitko ne može zabraniti, al sam se bojala da ću mu povrijediti ego ako pokažem da sam skužila kako tajno navija za ljubavni par. Iskreno, nije mi ta serija draga. Sad ću zvučati kao svoja mama, al ja bih jako voljela da jedna Šeherezada / Marisol / Maria Paola - govori hrvatski . Zar ne bi bilo divno da im se ponudi takva jeftina i svima dostupna varka, poznata i kao ljubav na televiziji, bez titlova?
I zar ne bi bilo još divnije da naš narod može povjerovati u bajku o sreći, vjernosti i ljubavi, u bajku o ženi svetici i muškarcu koji voli samo jednu, u bajku bez droge, kriminala, prijetvorbe, sponzoruša, velikih frajera s pištoljima u gaćama, u bajku u kojoj će sve na kraju završiti happy endom, u kojoj glavni junaci govore naški?
I što mislite, kad će to ponovno biti moguće? Jer ja bih tu hrvatsku priču tako rado gledala, pa makar samo na televiziji.