Godine 2011. i 2012. mnogo sam vremena provela s ekipom na setu. Kako to na takvim intenzivnim poslovima obično biva, s vremenom smo, u pauzama, razgovarali o svemu - o namještaju, politici, zdravlju, roditeljima, bračnim krizama i djeci.
Sjećam se da je jedan moj kolega tu jesen prolazio takozvano privikavanje na vrtić. Vodio bi svoju kćer za rukicu do vrtića, objašnjavajući joj pritom kako mora biti hrabra i bez suza otići s drugom djecom u igru.
Prepričavao bi mi to uz kavu, objašnjavajući kako je svaki dan sve manje plakao nakon što bi otpravio uplakanu kćer s tetom u bespuće jaslica.
Ogroman, muževan, zapuhan od vožnje svog bicikla do radnog mjesta, dok bih ja pila kavu, čistio je naočale od suza i ponosno izgovarao, braneći se: “Ja stvarno ne znam što bih trebao radit...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....