Na Božić 1997. godine nadbiskup zagrebački Josip Bozanić uputio je oštru kritiku vlasti. U Božićnoj poruci progovorio je o “grijehu struktura” koji je stvorio kriminal privatizacije i druge socijalne nepravde koje su, tada kao i danas, mučile mladu državu i njezine građane. Njegova poruka, tvrde analitičari, otvorila je vrata kasnijoj promjeni vlasti i bila početak kraja tadašnjeg HDZ-a. Termin “grijeh struktura”, koji će poslije biti mnogo puta citiran, Bozanić nije izmislio. Preuzeo ga je iz teologije oslobođenja, kontroverzne teološke škole koja se pojavila i razvila u regijama Trećeg svijeta u godinama nakon Drugoga vatikanskog sabora i koja je bit kršćanskog poslanja pronalazila u borbi protiv socijalnih nepravdi i zauzetosti za siromašne i potlačene.
Bog za siromašne
Takva interpretacija kršćanstva nije naišla na odobravanje Vatikana. Predvodnike pokreta optuživalo se za koketiranje s marksizmom i teološko zastranjivanje pa je tako 1984. Kongregacija za nauk vjere, kojom je tada predsjedao današnji papa Benedikt XVI., izdala “instrukcije” u kojima je oštro kritizirala pojedine aspekte tog nauka. Teolozi oslobođenja ušli su u otvoreni sukob sa Svetom Stolicom, neki od njih - poput brazilskog franjevca Leonarda Boffa - Crkvu su i napustili, ali njihova je misao ostavila trag u crkvenom nauku, za što je primjer i svojedobno pozivanje zagrebačkog nadbiskupa na njezine termine.
Ovih se dana u Hrvatskoj, u izdanju nakladničke kuće Ex libris, pojavila knjiga “Izvan sirotinje nema spasenja” isusovačkog teologa oslobođenja Jona Sobrina, jednog od vodećih mislilaca te škole. Sobrino, rođen u Španjolskoj i baskijskog podrijetla, veći je dio života proveo u El Salvadoru gdje je radio u godinama krvavih nemira i građanskog rata. I dandanas je aktivan kao profesor teologije na isusovačkom Sveučilištu Srednje Amerike (UCA) u San Salvadoru te kao jedan od urednika uglednoga teološkog časopisa Concillium koji se od prošle godine objavljuje u Hrvatskoj.
Moje novo krštenje
- Stvarnost El Salvadora promijenila je moj kršćanski život - prisjetio se Sobrino u ekskluzivnom razgovoru za Jutarnji list tragedije koja je zauvijek obilježila njegov životni put kao vjernika i znanstvenika. Bila je to smrt njegova prijatelja svećenika Rutilija Grandea kojega su ubili lokalni velikoposjednici jer je stao na stranu siromašnih seljaka.
- S kršćanstvom sam se susreo 12. ožujka 1977. godine u Aguilaresu, 30-ak kilometara od San Salvadora. Otac Rutilio Grande ležao je preda mnom ubijen, a s njime još dva seljaka. Taj dan ‘obuzelo’ me kršćanstvo koje nikad prije nisam živio, niti mogao zamisliti. U ubijenom Rutiliju upoznao sam Isusa iz Nazareta. Bilo je to moje novo krštenje - rekao nam je Sobrino.
Bio je to trenutak kada je počeo preispitivati teologiju koju je naučio na sveučilištima u Europi. Promijenila se i njegova ideja o Bogu - on je, kaže, u njegovim očima postao “Bog za siromašne, Bog za oslobođenje i Bog koji je mučen upravo u narodu koji je mučen”.
Prijelomna točka bila je Konferencija latinoameričkih biskupa u kolumbijskom gradu Medellinu 1968. godine, koja je održana u duhu Drugog vatikanskog sabora i na kojoj je zaključeno da biskupi moraju stati uz potlačeni narod, stvoriti “preferencijalnu opciju za siromašne”.
- Nakon Medellina u Latinskoj Americi je zavladala kruta represija nad Crkvom. Tisuće svećenika i vjernika bile su progonjene. Pet biskupa i nekoliko desetaka svećenika je ubijeno, zovemo ih ‘ocima latinoameričke crkve’. Zašto su ubijeni? Njihovi su ih progonitelji nazivali komunistima. U stvarnosti su bili Isusovi sljedbenici odlučni da oslobode jadnike, sužnje, od njihova ropstva. Na 32. općem saboru isusovaca 1975. godine proročki je ustanovljeno: ‘Nećemo moći raditi na promicanju pravde a da ne platimo cijenu’. Imali su pravo: ubrzo su ubili oca Juana Bautistu u Brazilu, zatim Luisa Espinala u Boliviji, pa Carlosa Péreza Alonsa u Guatemali - prisjeća se isusovački teolog.
Stoneov ‘Salvador’
I Crkva u El Salvadoru iskusila je teški progon, posebice nakon što je 1969. godine Biskupska konferencija odlučila da isusovci, u novom duhu Medellina, promijene usmjerenje sveučilišta koje su vodili. Tijekom 70-ih godina na UCA-i su nekoliko desetaka puta eksplodirale bombe, a oni svećenici koji su se suprotstavili vladajućoj oligarhiji bili su izloženi pritisku. U takvoj je atmosferi za biskupa San Salvadora 1977. imenovan Oscar Romero koji je slovio kao “konzervativac” nesklon novim strujanjima u Crkvi. Međutim, ubojstvo njegova prijatelja Rutilija Grandea zauvijek ga je promijenilo. Romero je postao žestok kritičar društvenih nepravdi, toliko odlučan i utjecajan da ga je vojna hunta odlučila smaknuti. Ubijen je u veljači 1980. za oltarom, dok je služio misu, a taj je događaj prikazan i u filmu “Salvador” američkoga redatelja Olivera Stonea. Sobrino je bio jedan od najbližih suradnika Romera u tri godine njegove biskupske službe.
- Pomogao sam mu u svemu što je tražio od mene. Bio je kršćanin s jakom vjerom u Boga, vjeran Bogu i do samog kraja bezuvjetno vjeran sirotinji, obespravljenima i žrtvama ovoga svijeta. U nedjeljnim propovijedima koje je prenosio radio, a koje su trajale i po sat i pol, tumačio je Evanđelje. Propovijedi je pažljivo pripremao. Potom je analizirao stvarnu situaciju zemlje, povrh svega nezamisliva nasilja: otmice, nestajanja ljudi, ubojstva. Ni jednu jedinu žrtvu nije zaboravio spomenuti, ni jedno jedino ime ubijene ili nestale osobe. Svoj je narod obožavao. Njega je narod obožavao. ‘Ovakvom narodu nije teško biti dobar pastir’, znao je reći. Nešto prije nego što je ubijen, poručio je: ‘Ako me ubiju, opraštam i blagoslivljam one koji bi to učinili’ - rekao je o svom prijatelju Sobrino.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg
( Prevela Sandra Bolanča)