Ekonomska je situacija Hrvatske jako teška, ali može biti još teža nastavimo li i dalje izbjegavati suočavanje s istinom - tako Josip Budimir objašnjava razloge svoje navade da nesmiljenim ekonomskim analizama i ultimativnim zalaganjem za reforme povremeno, u posljednje vrijeme sve češće, uznemirava, odnosno trijezni javnost.
Kao HSLS-ov je ekonomski strateg prije četiri godine za izbore napravio program koji i danas čvrsto stoji. Stručna ga javnost jako hvali. Za razliku od drugih političara, koji za to nemaju petlje, nedavno je bez ikakve zadrške govorio o reformama koje će se jednoga dana - što prije, to bolje - morati provesti. Dobije li HDZ izbore, mogla bi ga zapasti ministarska pozicija. Dobro upućeni izvori tvrde, po izričitoj želji Tomislava Karamarka. Budimir o tome ne želi govoriti. Samo će napomenuti da se ne može tući za ono u što ne vjeruje. Njegov će angažman očito ovisiti o programu HDZ-ove koalicije. Možda i o sastavu ekipe u kojoj bi trebao participirati. Umjesto o mogućem ministrovanju, Budimir mi u njegovanom kompleksu Francka na Črnomercu, gdje je član uprave, s olakšanjem govori kako je prošloga tjedna sudski oslobođen lani podignute optužbe da je prije deset godina, kao predsjednik nadzornog odbora Zračne luke Zagreb, samovlasno donio odluku o isplati novčane nagrade tadašnjem direktoru firme. Činjenice su bile na njegovoj strani, tužba je bila neosnovana, pokrenuta, kako je zaključio, samo radi njegova političkog ocrnjivanja.
Što kažete na činjenicu da se Hrvatska izvlači iz recesije? Je li to dokaz da je oporavak moguć i bez radikalnih rezova?
- Svi ti rezultati govore samo o tome da je naše propadanje usporeno. Možda pokušavamo plivati uzvodno, ali je dinamika naših zaveslaja toliko slaba da nas struja i dalje vuče nizvodno. Da bismo stajali na mjestu, da ne bismo pogoršavali svoje stanje, treba nam gospodarski rast od najmanje 3,5 posto. Naime, toliko iznosi godišnji trošak hrvatskog javnog duga. Jedva primjetni rast BDP-a od 0,5 posto, koji vladajuća koalicija sada pokušava legitimirati kao nekakav novi razvojni model, znači da i dalje nazadujemo.
Stalno upozoravate na eksploziju javnog duga. Ali ovih je dana objavljeno istraživanje koje govori da visina duga ne mora nužno negativno utjecati na kretanje BDP-a. Zavisi od toga stvara li se dug zbog potrošnje ili zbog investicija. Kakva je naša situacija? Mi smo sav svoj dug pojeli?
- Na žalost, mi jedemo vlastitu državu. Za Hrvatsku smo se tako teško izborili, a sada smo je spremni na vrlo jeftin način potrošiti. Svojim odnosom pokazujemo da je uopće ne cijenimo, ni državu ni žrtve koje su za nju pale. U ratu smo za Hrvatsku bili spremni i život dati, danas se ni privremeno ne želimo odreći nekih benefita, nužnog uvjeta kako bi naša djeca sutra mogla normalno živjeti. Zadnje dvije generacije raskućuju i rasprodaju stečevine predaka i zadužuju potomke. Povijesno vrlo neodgovorna i nečasna uloga!
Još smatrate da Hrvatskoj prijeti bankrot?
- To je i dalje realna opasnost. S oporavkom u EU možemo očekivati promjenu monetarne politike, odnosno povećanje kamatnih stopa, što će Hrvatskoj onemogućiti daljnje zaduživanje. Najviše još godinu do godinu i pol možemo očekivati da će nam biti poklonjeno vrijeme, kako bismo se dozvali pameti i pokrenuli reforme koje će podići konkurentnost hrvatskog gospodarstva, odnosno povećati zaposlenost i izvoz. Dva su istočna grijeha hrvatske ekonomije, prvi, da premali broj ljudi radi, a drugi da ih premalo radi za izvoz. Udio izvoznih prihoda u BDP-u samo je dvadesetak posto, dok najlošije tranzicijske zemlje imaju barem 60, a najuspješnije i više od 80 posto. Ne može se Hrvatska oporaviti poticanjem domaće potrošnje, ni privatne ni javne. Jer mi već trošimo iznad svojih mogućnosti. Zato su i privatni i javni sektor tako prezaduženi. Mi nemamo problem s tim da imamo premale poreze, nego imamo preveliku potrošnju. Mala, otvorena ekonomija, kao što je hrvatska, može opstati samo ako najveći dio svog BDP-a razmjenjuje sa svijetom. To je jedini koncept na kojem mi možemo rasti.
Ali to je nemoguće postići bez povećavanja konkurentnosti?
- Točno tako. A recept za povećanje konkurentnosti već je poznat: nominalna ili realna deprecijacija nacionalne valute, koja je - u tome se svi slažu - barem 15 posto precijenjena. Devalvacija ili postupna deprecijacija je neselektivna. Kao da sječemo mačem. Predstavljala bi dodatni udar na kupovnu moć i životni standard građana i otežala bi položaj mnogim gospodarskim subjektima. Realna je deprecijacija puno poželjnija, ali je za nju potrebno mnogo više hrabrosti, napora i znanja. Smanjenju poreznih opterećenja nužno prethodi redukcija prava na proračunsku potrošnju, što nije lagan zadatak i zahtijeva vrlo kompetentnu vladu, kakvu dosad, na žalost, nismo imali.
Zagovornik ste radikalnih reformi. Kod nas se reforme isključivo povezuju s bolnim rezovima, ali to nije jedini njihov smisao ni sadržaj?
- Naravno da nije. Refome su ono što želimo, a bolni su rezovi ono što ne možemo izbjeći. Protivnici reformi ili oni koji se o njima ne usude govoriti spremni su me reducirati, tvrdeći da samo zagovaram odricanja. Slažem se da nije ključ u odricanju, već u stimulacijama. S jedne strane, u rasterećenju poduzetništva, a s druge strane u pretvaranju javnog sektora u servis privrednika.
Pet ključnih reformi koje Hrvatska mora provesti?
- Možda je najbitnije promijeniti način upravljanja javnim poduzećima. Privatni se sektor prilagodio krizi, ostao je bez dvjestotinjak tisuća radnih mjesta, smanjivao je troškove, dok državna poduzeća svoje troškove nisu smanjivala, nego cijenu svoje neefikasnosti prebacuju na realni sektor. Zatim reforma državne uprave.
U kom smjeru? Spomenuli ste 25 tisuća prekobrojnih u državnoj upravi?
- Ne, nikad nisam prebrojavao. Po broju zaposlenih ne iskačemo previše. Što ne znači da nema prostora za određena smanjenja. Ni plaće u državnoj administraciji nisu prevelike. Već sam rekao da posao koji može obavljati jedan čovjek više ne bi trebala raditi dvojica. Ali i građani i gospodarstvo silno trpe zbog neefikasnosti državne uprave i cijelog javnog sektora. Krivo postavljeni državni aparat svojom nam silnom birokratizacijom zagorčava život.
Kako smanjivati državnu potrošnju kraj postojećeg enormno razgranatog teritorijalnog ustroja države?
- Broj bi se jedinica lokalne samouprave morao smanjiti otprilike za pet puta. Treba napraviti logičan teritorijalni ustroj primjeren broju stanovnika, sličan nekadašnjem, koji je bio optimalno posložen. Hrvatska je visokocentralizirana zemlja koja - paradoksalno! - ima atomiziranu strukturu jedinica lokalne samouprave.
Kao izuzetno važno područje reformi spominjali ste zdravstveni i mirovinski sustav?
- Da, jedno i drugo područja su velikih iracionalnosti. Sustav vrijednosti je potpuno poremećen. Važno je da svako selo ima svoju bolnicu, a kvaliteta zdravstvene usluge u drugom je planu. Djelo političara feudalne orijentacije! Reforme bi trebale povećati efikasnost zdravstvenog sustava, a tek u minimalnoj bi se mjeri mogle ticati i preširoko emitiranih prava, koja - unatoč proklamacijama - ni sada nisu svima jednako dostupna.
Najviše ste kritike popili zbog predložene reforme mirovinskog sustava?
- Zagovaram čiste račune. Da se iz mirovinskog sustava isplaćuju mirovine koje su zarađene, a sve ono što država iz zahvalnosti ili zbog socijalne ugroženosti ili iz nekog trećeg razloga želi nekome dati, valja osigurati iz proračuna, a ne na teret onih koji su svoje mirovine pošteno zaradili. Deficit u mirovinskom sustavu najvećim je dijelom, preko 90 posto, generiran neodgovornim političkim odlukama, kojima se šakom i kapom dijele prava a bez za njih osiguranih sredstava. Moramo poticati ljude da rade, da rad bude atraktivniji od nerada, što na žalost danas često nije slučaj. Takvom politikom mirovinski se sustav gura prema kolapsu.
Kako biste to proveli kad su šatoraši digli bunu i ne pristaju na razdvajanje mirovina na zarađeni dio i dio koji im država osigurava na temelju braniteljskog statusa? I sami ste bili branitelj, čak ste 91. ranjeni na prvoj crti bojišnice …
- Žestoki borci za nekakve socijalne beneficije, koji ne žele vidjeti u kakvoj se situaciji država nalazi, nemaju pravo predstavljati cijelu braniteljsku populaciju. Jer, ima branitelja koji drugačije misle i spremni su pokazati potrebni socijalni senzibilitet, solidarnost s ostalim građanima ove zemlje. Porazna je činjenica da nam najobrazovaniji dio populacije odlazi iz zemlje. Bježe jer u Hrvatskoj ne vide perspektivu i na koncu ne žele cijeli život raditi da bi ih jednom dočekala mirovina s kojom će biti socijalni slučaj, a da bi istodobno netko tko nije ostvario ni deseti dio njihova doprinosa mirovinskom sustavu cijelo vrijeme uživao beneficirana prava. U Hrvatskoj se broj umirovljenika gotovo izjednačio s brojem zaposlenih. Penzioneri su nam najmlađi u Europi, 51 godina prosječno, ljudi u naponu snage… Još malo pa će nam prosječna starost zaposlenih biti veća od prosječne dobi umirovljenika.
Što će HDZ, dođe li na vlast, zaista uraditi?
- Za razliku od aktualne vlade, koja je najavila da će - dobije li izbore - zadržati status quo vjerujem da su u opozicijskim strukturama proreformske snage bitno jače.
Vaš optimizam proizlazi iz razgovora s HDZ-om? Kako teče programsko usklađivanje unutar koalicije?
- Prvi je krug razgovora bio dobar. Sada se radi po odborima. Ozbiljan rad očekujem koncem lipnja kad HDZ završi svoj programski dokument. Duh koji u tim razgovorima prevladava zaista je proreformski i djeluje obećavajuće. Da nije tako, ne bih u tome ni sudjelovao. Jer, ne mogu raditi ono u što ne vjerujem.
Kako gledate na činjenicu da se u HDZ-u služe vrlo radikalnom retorikom?
- Ne bih tome pridavao prevelik značaj. Vjerujem da je to dio uobičajenih predizbornih aktivnosti. U kampanji retorika se uvijek radikalizira. Inače nisam ljubitelj nikakvih radikalizama. Preferiram dijalošku atmosferu.
Smatrate li dobrim ili potrebnim da se između dvije ključne stranke postigne nekakav konsenzus radi provođenja reformi?
- To bi bilo poželjno, ali nije nužno. Dogovor oko nekog minimalnog seta reformskih mjera jamčio bi dugoročnu održivost tog kursa.
Postoji li mogućnost da ni jedna od dvije ključne stranke ne dobije većinu na izborima ?
- Sve je moguće, ali bi naravno bilo jako loše da ni jedna od dominantnih političkih opcija nema većinu, jer se u tom slučaju izlaže riziku ucjena neke od manjih političkih stranaka, među kojima je dosta populizma i promicanja kojekakvih parcijalnih interesa na štetu onih nacionalnih. Nužan uvjet za provođenje reformi jaka je i stabilna vlada.
Postoji li mogućnost nekakve suradnje između dvije ključne stranke, SDP-a i HDZ-a? Možda nekakva velika koalicija?
- U životu, a pogotovo u politici nikad ne reci ne. Takva bi suradnja bila mnogo bolja i produktivnija nego da relativni pobjednik, bez obzira tko to bio, postane objektom ucjena i egzibicionističkih prohtjeva nekog minornog političkog partnera.
Mislite li da u SDP-u i HDZ-u postoji količina zrelosti nužna za takvu kombinaciju?
- Mislim da postoji.
Ma da?
- Da! Bojim se da smo ponekad prema liderima najjačih političkih opcija neopravdano prestrogi.
Jesam li vas dobro razumjela, mislite da su Milanović i Karamarko dovoljno odgovorni za takav potez?
- Ako bi vidjeli da nacionalni interes zahtijeva uspostavljanje određenog oblika njihove suradnje, vjerujem da su i jedan i drugi toliko odgovorni da bi to i napravili.
Znači li to da će buduća vlada, bez obzira tko je činio, morati povući isti set mjera i da između SDP-a i HDZ-a u tom pogledu nema neke velike razlike?
- Hrvatska se već nalazi u svojevrsnom lijevku. Broj opcija koje nam stoje na raspolaganju permanentno se sužava. Još imamo mogućnost sami odlučivati, ali što dalje, taj će se izbor sve više reducirati i raspoložive će opcije biti sve nepovoljnije. Ne iskoristimo li svoju posljednju šansu, kojoj vrijeme brzo curi, već sutra će se odluke o našoj budućnosti donositi izvan Hrvatske.